MT REFLEKTOR: Igor Mijatović

1. Ime, prezime i mjesto boravka?

 – Igor Mijatović, porijeklom iz Sarajeva, nastanjen u Minhenu.

2. Kad i kako ste se počeli baviti trčanjem?

 – Počeo sam trčati u maju 2022. godine, u jednom od najtežih perioda mog života. Izgubio sam oca, za kojeg sam bio izuzetno vezan. Dugo nisam znao kako nastaviti dalje niti kako se nositi s tim gubitkom. U tim trenucima trčanje se pokazalo kao nešto što mi je najviše pomagalo, prostor u kojem sam mogao ostati sam sa sobom, mislima i emocijama, ali i polako pronaći snagu za nastavak. Upravo tada sam se i zaljubio u trčanje, a posebno u duže distance. Što je trening bio teži i što sam bio bliže granici snage, osjećaj povezanosti s njim bio je jači. Već nakon dva mjeseca istrčao sam svoj prvi polumaraton, a odmah nakon toga donio odluku da istrčim i maraton, posvećen upravo njemu. Taj prvi maraton ostvario sam godinu dana kasnije, u mom Sarajevu, što je za mene imalo posebnu simboliku.

3. Koliko često trčite?

 – Od 15. novembra 2024. godine trčim svaki dan, a vrlo često i dva puta dnevno. Drugi trening je uglavnom kraći, do 30 minuta, i služi kao lagani recovery.

4. Koja je vaša omiljena trkačka disciplina?

 – Definitvno Maraton. Volim taj osjećaj borbe, trenutke kada je najteže i kada se mora ići dalje bez obzira na umor. 

5. Koliko trka trčite godišnje?

 – Tokom godine obično planiram nekoliko fokus trka — po jednu na maratonu, polumaratonu, 10 km i 5 km, što čini otprilike četiri glavne trke u sezoni. Pored toga, redovno učestvujem na subotnjim 5 km parkrun trkama. U tekućoj godini (2025) do sada sam ih istrčao oko 32. Iako ih ne trčim uvijek „all-in“, često se desi da budu kvalitetan i brz trening ili test trenutne forme. Na parkrunovima skupljam i tzv. milestones, što mi je postala posebna i vrlo motivirajuća priča koju bih svakome preporučio. Parkrun je izuzetno jednostavan način da se čovjek uključi u trčanje, a lako se može uklopiti i u turistički obilazak grada u kojem se nalazi, gdje god da putujem, uvijek pogledam postoji li parkrun. Nadam se da ćemo jednog dana i u našoj regiji dobiti parkrun, jer je to zaista odlična priča i sjajan način da se trčanje približi svima. Uz sve to, zna se desiti da neplanirano „zakačim“ i poneku trku u Bosni i Hercegovini, u zavisnosti od rasporeda, četiri fokus trke godišnje ostaju okosnica moje sezone, sasvim dovoljno za jedan zdrav i održiv rekreativni nivo.

6. Koliko pari patika za trčanje koristite i koje su vam omiljene?

 – Trenutno imam osam pari patika u stanu, a još dosta njih u podrumu. Iskreno, vežem se za svaku patiku i teško mi je da se od njih oprostim, jer svaka nosi neku svoju priču i kilometre. Za svakodnevne treninge najviše mi odgovaraju adidas Boston 12, dok za trke najčešće biram ASICS Magic Speed i adidas Adios Pro 4. Probao sam različite marke, ali se uvijek nekako vraćam adidasovim modelima — jednostavno mi najbolje „leže“.

7. Ako vam je to važno, podijelite sa nama lične rekorde (npr. na 5K, 10K, 21.1K, 42.2K…).

 – 5k: 18:13 Donau parkrun Beč, 10k: 38:57 Minhen SportScheck, 21k: 01:29:01  Minhen SportScheck, 42.2: 03:12:06 Beč Maraton.

8. Šta vam se sviđa i ne sviđa u trčanju?

 – Trčanje za mene predstavlja svojevrsnu umjetnost. To nije samo obuti patike i izaći trčati. Iza svega stoji niz faktora koji moraju funkcionisati zajedno: treninzi, oporavak, san, ishrana, teorija i planiranje. Sve vuče jedno drugo i tek kada se ti dijelovi poklope, dolazi napredak. Posebnu važnost dajem odmoru i kvalitetnom snu. Trčanje me je natjeralo da ga shvatim ozbiljno i danas, bez pretjerivanja, „spavam kao u kutiji“. Ishrana mi je još uvijek segment na kojem radim i koji nisam u potpunosti doveo na željeni nivo, ali upravo ta stalna potraga čini proces zanimljivim. Kroz trčanje sam naučio slušati svoje tijelo i upoznao ga do te mjere da već ujutro, čim otvorim oči, znam u kakvom sam stanju i šta taj dan mogu očekivati od treninga. Ono što mi se, s druge strane, najmanje sviđa jesu prehlade i sitne bolesti, u kratkom periodu te mogu vratiti korak ili dva unazad. Tada se zapitaš kako se mjeseci rada i odricanja mogu poništiti za svega nekoliko sedmica. Ipak, i to je dio igre koju prihvatam.

9. Najdraži i najteži dio trkačkog treninga?

 – Volim trenirati i svaki trening za mene ima svoju priču i svoj razlog. Na svaki izlazak dolazim s ciljem i sviješću zašto sam tog dana na stazi ili cesti. Ipak, možda mi je najdraži dio onaj trenutak kada se vratim kući nakon treninga – osjećaj zadovoljstva i mira koji tada dolazi. Što se težeg dijela tiče, slabija strana su mi visoke temperature i vrućina, koje mi ponekad znaju teško pasti. Srećom, većinu treninga odrađujem rano ujutro, pa se s tim izazovom rijetko susrećem.

10. Preferirate li trčati sami/u grupi/sa partnerom?

 – Volim trčati sam, ali mi trčanje u društvu itekako godi i uvijek dobro dođe kao promjena. Kada trčim sam, često slušam podcast i vrijeme mi gotovo uvijek brzo prođe. Ti trenuci su idealni za mir i fokus. Kada trčim u društvu, važno mi je da partner može pratiti moj trening. Posebno kod jačih i zahtjevnijih treninga, volim da smo na istom nivou ili da je partner čak i jači od mene, jer me to dodatno povuče i izvuče maksimum. U Minhenu imam privilegiju da često trčim s dvojicom iskusnih veterana, Denisom Kadićem i Krešimirom Sliškom, s kojima imam izuzetno dobar odnos, kako na stazi, tako i van nje. Sa Denisom često zajedno pripremam trke, a njegovo iskustvo se savršeno uklapa u naše treninge, uz ozbiljan rad, uvijek ima prostora i za dobru zabavu. Tokom ljetnog perioda često sam imao društvo i na dužim treninzima sa Ivanom Đurićem, kojem nikada nije teško voziti 70 kilometara do Minhena i nazad samo da bismo zajedno odradili dužine. To dovoljno govori o ljubavi prema trčanju. Nadam se da ću sa spomenutim trkačima još dugo skupljati kilometre, jer sreća je uvijek veća i ljepša kada se dijeli.

11. Omiljena trkačka trening ruta?

 – Moja omiljena trkačka ruta je Vilsonovo šetalište u Sarajevu. Tu sam u mlađim godinama provodio mnogo vremena, najčešće hodajući. Oduvijek sam volio kretanje i šetnju, a s obzirom na to da već 20 godina ne koristim javni prevoz i automobil samo kada sam s porodicom, gotovo svi moji putevi vodili su upravo kroz Vils. Danas, kada više ne živim u Sarajevu, trčanje Vilsonovim šetalištem za mene ima posebno emotivno i nostalgično značenje. U Minhenu imam sreću da živim u blizini Olimpijskog parka, koji je izuzetno zahvalan za trening. U njemu se nalazi praktično jedino brdo u Minhenu na kojem mogu skupiti i do 300 metara elevacije, zatim brdovita kružna staza od 5 km na kojoj često radim treninge u krugovima, a kao šlag na tortu, u samom centru parka je i odlična atletska staza idealna za intervalne treninge. Sve što je jednom trkaču potrebno, na jednom mjestu.

12. Kojih se svojih trkačkih rezultata/postignuća najradije sjetite?

 – Bečki maraton 2025. godine mi je jedno od najdražih trkačkih iskustava, upravo zbog onoga što se dešavalo u glavi, a ne samo na satu. Za tu trku sam se spremao 16 sedmica, kroz zimu, sa jasno strukturisanim planom i ciljem. Start je bio na meni idealnih 1 °C i već od prvih kilometara uhvatio sam dobar ritam i pravi „flow“. Na nešto više od 21 kilometar, prolazeći pored ciljne linije, shvatio sam da sam pogrešno skrenuo i završio na ruti polumaratona. U tom trenutku su mi se noge „odsjekle“, ali ne od umora nego od šoka. U glavi je trajala kratka, ali vrlo intenzivna rasprava: završiti tu trku i baciti sav trud u vodu ili se okrenuti i nastaviti dalje? Odluka je pala brzo. Okrenuo sam se i počeo trčati u kontra smjeru, dok su me zbunjeni pogledi trkača i publike pratili uz pitanje: „Je l’ ovaj zna gdje ide?“ Mentalno je to bio možda i najteži dio cijele trke. Plan se raspao, kilometraža se poremetila, a gelove više nisam unosio po rasporedu nego po osjećaju i vjeri. Ipak, upravo tada sam shvatio da je ova trka mnogo više od vremena i rezultata. Na kraju sam maraton završio sa ličnim rekordom — 03:12:06, uz ukupno istrčanih 44,1 kilometar. Kasnije sam saznao da nisam bio jedini koji je napravio isti kiks, što me je dodatno utješilo i potvrdilo da Beč, osim brzine, očigledno testira i orijentaciju. Ova trka mi je ostala u sjećanju kao pobjeda glave nad okolnostima, ponekad se najbolji rezultati ne mjere samo minutama, nego odlukom da se ne odustane kada stvari krenu po zlu.

13. Preferirane trke na kojima ste učestvovali u BiH i inostranstvu, i zašto?

 – Definitivno Berlinski maraton. Zbog atmosfere, organizacije i same staze — to je trka na kojoj te ljudi doslovno nose od prvog do posljednjeg kilometra. Energija publike je nevjerovatna i teško ju je opisati dok se ne doživi. Posebno mjesto u mom sjećanju taj maraton ima i zbog okolnosti pod kojima sam ga trčao. Otprilike mjesec i po prije same trke pao sam s bicikla i slomio karličnu kost. Maraton objektivno nisam smio trčati, ni zbog bolova, ni zbog rizika da napravim još veći problem. Ipak, na kraju sam odlučio stati na start s ciljem da ga završim, pa makar i hodajući. Uz steznik i tablete protiv bolova krenuo sam u trku, a već nakon prva dva kilometra, zahvaljujući atmosferi i podršci publike, bolovi su nestali. Ta ista atmosfera me nosila sve do cilja. To iskustvo mi je još jednom pokazalo koliku snagu imaju trčanje, publika i ljudska volja kada se spoje u pravom trenutku.

14. Trke koje su vas razočarale, i zašto?

 – Najveće razočaranje doživio sam na polumaratonu Sportscheck u Minhenu 2024. godine. Bio sam fokusirano pripreman za tu trku i istrčao lični rekord od 1:29, ali se nakon trke ispostavilo da je staza bila duža za oko 600 metara. Upoređivanjem GPS zapisa sa istog polumaratona iz 2023. i 2025. godine jasno se vidi gdje je došlo do propusta u English Gardenu. Iskreno, teško mi je shvatiti kako se takva greška može desiti na trci sa više od 13.000 učesnika. Iako je taj propust u tom trenutku bacio sjenku na moj trud i višemjesečne pripreme, ljutnja me je s vremenom ipak prošla. Sportscheck polumaraton ima posebno mjesto kod mene jer je to bio moj prvi polumaraton i trka na kojoj se zapravo rodila moja ljubav prema trčanju. Plan je da se na tu trku vratim 2026. godine, ovaj put s nadom da će staza biti kraća tačno onoliko koliko treba. Sve im je oprošteno.

15. Najdraži benefit koji vam donosi trčanje/takmičenja/trke?

 – Najveći benefit koji mi trčanje donosi je duševni mir. Ono me je izuzetno ojačalo, ne samo fizički nego i mentalno. Kroz godine treninga naučio sam koristiti trčanje kao alat za jačanje psihe, upravo zahvaljujući tome uspio sam pobijediti i veliki strah od letenja te se, nakon 17 godina, ponovo podići u nebo. Tokom treninga sam u mislima prolazio vježbe i pripreme, i shvatio koliko trčanje može pomoći u suočavanju sa strahovima i unutrašnjim barijerama. Pored toga, trčanje me je učinilo snažnijim i otpornijim u svakodnevnom životu. Dalo mi je strukturu, stabilnost i osjećaj balansa. Poseban i neprocjenjiv benefit je i porodični aspekt, maratone najčešće planiramo kao zajednička putovanja, spajajući strast prema trčanju i turizmu. Uživamo u procesu zajedno, a vidjeti suprugu i kćerkicu na cilju ostaje trenutak koji nadmašuje svaki rezultat i vrijeme.

16. Kako se motivirate za trčanje?

 – Motivacija mi odavno više nije potrebna. Trčanje mi je postalo navika i potreba. Kao što je nekome potrebna kafa ili doručak da bi započeo dan i osjećao se dobro, tako je meni potreban jutarnji trening. Ako ga ne odradim, dan mi jednostavno nije potpun dok trening ne završim.

17. Pratite li atletiku i imate li trkačkog uzora?

 – Pratim atletiku, a posebno sve veće maratone i velika svjetska takmičenja. Kao i većini trkača, Eliud Kipchoge mi je broj jedan — zbog načina na koji pomjera granice, ali i zbog filozofije kojom pristupa trčanju i životu. U Njemačkoj posebno pratim Amanala Petrosa. Oduševljava me njegov konstantan napredak i pomjeranje nacionalnih rekorda, i siguran sam da će u budućnosti još dodatno spustiti svoj maratonski rezultat. Pored toga, vrlo mi je zanimljiv i bračni trkački par Hendrik i Esther Pfeiffer. Spojili su ljubav i atletiku i funkcionišu kao mali, ali izuzetno uspješan tim. Posebno mi je inspirativno to što je Hendrik na pojedinim trkama nastupao kao tempomaker za Esther, što na najbolji način pokazuje kako zajedništvo i podrška mogu biti jednako važni kao i individualni talent.

18. Da li biste, i zašto, drugima preporučili trčanje?

 – Naravno da bih preporučio trčanje, prije svega zbog ljubavi, sreće i balansa koje mi je donijelo u život. Ako neko može osjetiti barem dio onoga što ja doživljavam kroz trčanje, onda je to već dovoljno dobar razlog da pokuša. Ipak, prije nego što se obuku patike, preporučio bih da se napravi jedan mali korak unazad — da se pročita neka knjiga, upozna osnovna teorija i shvati kako pravilno početi i još važnije, kako u trčanju opstati. Mislim da mnogi naprave istu grešku: krenu prebrzo, preopterete se, izgube motivaciju i s vremenom nestane i želja za trčanjem. Trčanje je dugoročna priča i, na neki način, umjetnost strpljenja. Najbolje je krenuti lagano, korak po korak, postaviti male i ostvarive ciljeve i uživati u procesu. Rezultati i zadovoljstvo dođu sami, onda kada se najmanje forsiraju. Ja sam, iz svoje životne situacije, vrlo brzo krenuo prema polumaratonu i maratonu — to me tada nosilo i imalo posebno značenje. Ipak, to ne bih preporučio drugima. Mnogo je zdravije krenuti obrnutim putem: od kraćih distanci, realnih vremena i postepenog građenja forme. Na kraju, čovjek uči dok je živ, često i kroz vlastite greške — tako sam učio i ja.

19. Trkački cilj za budućnost?

 – Primarni cilj mi je da nastavim živjeti ovo što sada živim kroz trčanje i da što duže ostanem zdrav i bez povreda. Želim izvući maksimum iz svog tijela, uživati u procesu i putovanjima na maratone zajedno sa svojom kćerkom i ženom, te uz sve to postepeno unapređivati svoje lične rekorde. Trčanje mi je put, a ciljevi su način da na tom putu stalno idem naprijed.

20. Možda imate neku ideju/misao/detalj/poruku koje biste dodali, a nismo vas pitali?

 – Ako bih nešto dodao, to je zahvalnost prema svemu što mi je trčanje donijelo disciplinu, ravnotežu i unutrašnji mir. Također, velika zahvala portalu trcanje.net na svemu što radi za trkačku zajednicu – na inspiraciji, kvalitetnom sadržaju i povezivanju ljudi koji dijele istu strast. Nadam se da ćete uvijek ostati jednako autentični, zanimljivi i pozitivna snaga naše trkačke scene.

Vaši komentari