Piše: Hanifa Terzić
Jebeš ga, koliko god da sam naklonjena jugu, meni u tom Zagrebu bude divno svaki put. Zbog čega god da odem, osjećam se super. I onda ne možeš bit hajvan pa ići protiv osjećaja.
Noć prije se oblokah kod brata ko životinja. Nisam znala kako se zovem kad mi je zazvonio sat ujutro. Ubio me Obrad iz Trebinja (vino!) toliko da sam još uvijek pod snažnim dojmom. Ne znam kako živa dođoh gdje treba, i ne znam šta sam pričala Tomi i Denisu u autu, a beli sam nešto lupala bez cenzure, ali to radim i trijezna, znamo se.
Kad smo stigli, Denza i ja se popeli na Vidikovac, meni se lijepo zavintalo u glavi, al valjda pametan svijet, EU, dobre su rešetke stavili da se kakva budala ne strmopizdi odozgo, i da ne prepada narod i onog Bana Jelačića nedužnog da remeti u dostojanstvenom stavu.
Kad smo se smjestili, ode Denza sredit kartu za dalje, a ja da lelujam po gradu tražeći gdje ću namiriti kofein i nikotin, da mi može bit za trke. Nisam daleko dobacila. Na trgu sajam svega i svačega. Ajvara, mesa, kolača… Prvi štand sa svjetlucavim bocama – i tu ostajem do kraja. Fini neki ljudi. Kažu, prva osoba da se smije na tako kišnom danu. Velim, ja se uvijek ozarim kad vidim alkohol. Stanem s njima, počnem propitivat šta oni tu sve imaju, i jednu po jednu, degustiram jedno šest vrsta svega. Kupim jednu flašu za hedije, čiko pakuje drugu manju za poklon meni. Kažu, uljepšala sam im dan. To je Obrad još pričao iz mene, a valjda je bio duhovit.
Foto: Meliha Trako
Gadan dan nad Zagrebom, dozlaboga. Pred samu trku, prolom oblaka. Lajem ja, nigdje ništa ne ostaje. Sebi. Što sam tu došla, i što će meni sve to. Uvijek ja tako. Nije tajna da trčanje volim samo kad ne moram stvarno trčat. Kontam, Meliha i Vesna me ne znaju, kontaće da sam neki slučaj za izbjegavat. Ali jok, cool su, kasnije skontam.
Pošto sam odlučila da se zajebavam, to me relaksira. Hoću ići 50min, i znam da to neće biti nikakav problem, pa mogu da koliko-toliko uživam u atmosferi. Psujem ja ko kočijaš, ali i to me relaksira. Vesna nas sve šminka u ratničke boje. Kad je bal…
Mora se bit maher da po onakvom kijametu napraviš trku, i da ljudi budu zadovoljni. Jarane, ne da ti se ne trči, ne živi ti se, i mrziš dan kad ti je naumpalo da ideš u taj Zagreb. Ali ljudi furaju sve po planu. Organizator ispoštovao sve, od-do, navijači stoje na toj kiši, i ja se njima divim više nego trkačima. Ne bih stajala, da mi najrođeniji trči. Rekla bih, jebat budalu. Jok, ba. Oni se ponašaju kao da je sve savršeno, i prosto ne dozvoljavaju da padne atmosfera. Kapa do poda za taj stav i entuzijazam.
Denza trči sa mnom prvi krug u odijelu Deda Mraza. Raja bodri, svi oduševljeni. Meni fino na tom pejsu. Treneru presporo, ponijelo ga, spušta treći na 4:40. Ja kažem, jarane, ja to već neću izgurati, ohani malo. Nakon četvrtog ode Denza malo brže. Jeste se i on htio zezati, ali što je previše, premalo je. Sto metara pred kraj me stiže cura. Mislim se, nećeš jaranice, još me niko nije pretekao, nećeš ni ti. Borimo se kao da je olimpijada, ulijećemo zajedno, kasnije se ispostavilo ona dvije stotinke prije mene, ali toliko joj mogu halaliti.
Drhtim ko pokislo kuče do hostela. Zima, jebote. Sve kukam Denisu kako je hostel bio bliže kad smo dolazili.
Konačno, svi na okupu. Meli i Vesna u jednako očajnom stanju kao i ja. Ali držimo se i nije nam nimalo žao što smo to ipak uradile. Pratim Denzu na stanicu, i kontam… Volim ja ove stvari. Jest da ti život prisjedne kad je loše vrijeme, jest da se napatiš, što u putu, jer sve je na brzinu, što na trci… Jest sve, ali volim. Ode čovjek. Ostajem na trgu gledati za tramvajem broj 6, u nadi da vodi mog dobrog trenera u život kakav zaslužuje on i njegova porodica. Ljuta sam što taj život nije mogao biti ovdje.
Kiša još uvijek pada. Pada i moje raspoloženje na dno. Trka je davno gotova, ulice puste. Nedjelja i noć. Tužno je biti u takvom stanju u velikom gradu. Čovjek se osjeća malim i izgubljenim. Razmišljam o tome kako ću biti izgubljena kad budem pratila Almu, i noge mi klecaju. Ne od umora. Koračam Ilicom kao prebijena. Sjećam se… Kako sam ih čekala prošle godine da baš tom ulicom dođu u finiš. I kako su svi bili sjajni, kako smo bili sretni… Sjećam se kako sam i sama protrčala u svoj prvi maratonski finiš tom istom ulicom prije manje od mjesec dana, i kako sam bila sretna.
Zagreb zaslužuje vedriju mene, što bi rekao čika Izet. Ovdje smo uvijek bili sretni. Nadam se… Da će ta sreća koja je sinoć izostala otići s Denisom u tramvaju broj šest. Poklanjam mu je, ako je ikako moguće. Okrećem se kao bijesno dijete nazad i malo plačem. Više od ljutnje, nego od tuge. Zbog svih ljudi koji nisu htjeli otići, a otišli su. Koji su se borili i pokušavali, pa je na kraju to ipak bio jedini izlaz. Zbog mog brata, sestre, Denisa…
Štandovi na trgu su se davno zatvorili. A meni bi tako trebala ona rakija.
Vaši komentari
