Trostruki Boston finišer Igor Stević: Boston Marathon nije samo trka, to je trkačko hodočašće

Spektakularni maratoni iz serije “World Marathon Majors”, odnosno šest najvećih svjetskih trka (New York, Boston, Chicago, London, Berlin, Tokyo) su san svih dugoprugaša, ali su uz sve okolnosti za rijetke od nas u BiH dostupni i oni u Europi, a pogotovo maratoni na teritoriji SAD-a ili Japana.

763
Boston 2014.

Piše: Ersan Bijedić

Međutim rođeni Sarajlija, Igor Stević (41), je imao priliku trčati tri od šest velikih trka (sve u SAD-u), od čega Boston Marathon u tri navrata. Njegov lični rekord na maratonu je 2:48, polumaratonu 1:15 i čovjek je koji ima šta reći na ovu temu.

On je u Milwaukee (Wisconsin, SAD) preselio 1995. godine, tamo živi i radi u GE Healthcare (proizvod, dizajn i istraživanje ultrazvuk mašina) kao diplomirani inžinjer elektrotehnike.

Uvod u svijet trčanja

Kaže da je u ovaj sport ušao relativno kasno, sa 28 godina, a što je sigurno iskustvo kakvo dijele mnogi rekreativci.

– Tad sam odlučio da treniram i istrčim prvi maraton. To je bilo četiri mjeseca trčanja, uspješan završetak maratona, ali poslije toga sam prestao. O trčanju nisam razmišljao do 31. godine kad se uz neki niz okolnosti sve spojilo da se opet bacim u te vode, priča Stević.

– U to vrijeme moja kćerka je bila rođena i sin na putu, poslovna karijera u usponu i vrijeme za organizovane sportove je bilo teško naći. U isto vrijeme dobio sam dijagnozu Tip 1 dijabetesa, a jedan od najboljih načina za kontrolu je regularna fizička aktivnost. Ja sam se sjetio treniranja za taj prvi maraton i kako je lako bilo izaći iz kuće i istrčati trening kad god obaveze to dopuste, tako da je odluka da počnem trčati bila vrlo logična.

Škole trčanja i klubovi su vrlo važni

Stević ističe da je u SAD-u sport cijenjen, a fizička aktivnost normalan dio života u svim slojevima društva.

– U urbanim prostorima kao recimo u gradu gdje živim, svaki dan na treningu redovno vidim stotine drugih ljudi koji su vani i treniraju. U ovakvim okolnostima je vrlo jednostavno izaći iz kuće na trening jer nikad u stvari nisi sam. Dakle, nisam više pojedinac i lakše je kad si u mnoštvu. Mislim da su škole trčanja u Sarajevu, Zagrebu itd. dobar primjer gdje je grupna motivacija i društveni dio trčanja vrlo važan komponent za nastavak bavljenja ovim sportom. I u SAD-u je ogroman broj raznih klubova za ljude svih trkačkih mogućnosti. Ovi klubovi su sponzorirani od različitih organizacija (prodavnice sportske opreme, organizacije koje organizuju lokalne maratone, univerziteti, kompanije itd.). Pored zajedničkih treninga, ovi klubovi nude i druge društvene događaje. Također, broj organizovanih trka raznih udaljenosti je skoro neograničen tokom čitave godine, tako da je lako naći sljedeći izazov i motivaciju.

Kao olakšavajuću okolnost za trening ističe i veliki broj pješačkih/biciklističkih staza, parkova, atletskih staza i drugih prostora gdje se može trenirati.

– Kad poredim ove uslove sa Sarajevom gdje sam bio prošlog mjeseca, tu vjerovatno nađem najveći razlog, bar lično, zašto mi je bilo teže trenirati u Sarajevu nego u SAD.

Boston 2014.
Boston 2014.

Bostonska iskustva

Stević je u tri navrata trčao Boston Marathon, a svaki put proživio sasvim drukčije iskustvo. Na startu se prvi put pojavio 2010. godine…

– Pogrešno sam procijenio stazu. Trasa Bostona zahtijeva dosta strategije i strpljenja. Ja sam je prošao sa dosta patnje, ali ipak završio te godine. Drugi put sam imao problema zbog stomačnog virusa i završio sam u medicinskoj pomoći na cilju gdje sam se zatekao kad su eksplodirale bombe (2013. godine). Šta sam vidio u tom medicinskom šatoru je nešto što je daleko od onoga što predstavlja trčanje u mom životu i što Boston maraton znači. Podsjetilo me je na nesretne dane moje mladosti. I prije nego što sam se vratio kući sljedeći dan, već sam odlučio da se vratim iduće godine, priča Stević i ističe da je ovu trku na pravi način doživio upravo sljedeće, 2014. godine.

Boston 2010.
Boston 2010.

– Prvenstveno se nisam brinuo za vrijeme koje ću trčati, odlučio sam da trčim što lakše i uživam u atmosferi oko sebe. Boston ima dugu istoriju i želio sam biti dio te istorije koja je ove godine još više značila. Broj takmičara je bio povećan na 36.000, a broj gledalaca na ulici je bio duplo veći nego drugih godina, bilo je oko 1.000.000 ljudi. Jedna velika razlika između Bostona i drugih maratona je da su u Bostonu čitav grad i njegovi građani ponosni istorijom svog maratona i prihvaćaju maraton i takmičare iz čitavog svijeta širokih ruku. Svi trkači se osjećaju kao elita jer su ipak potrebna kvalifikaciona vremena u svim dobnim grupama kako bi došli do starta. Boston Marathon nije samo trka, Boston Marathon je u neku ruku hodočašće.

Terorizam na maratonu

Kako je već spomenuo, Stević je bio svjedok terorističkog napada 15. aprila 2013. godine kad su tokom održavanja maratona eksplodirale dvije bombe postavljene nedaleko od cilja. Od posljedica eksplozije poginulo je 3, a povrijeđeno 264 osobe.

– Ja sam završio trku dosta prije nego se to desilo, ali pošto sam bio vrlo dehidriran i nisam se mogao ustati, a da se onesvijestim, vratio sam se u medicinsku pomoć u cilju. Tu sam sjedio nekih sat i pol i pričao sa doktorom i medicinskom sestrom jer nisu ni oni imali puno posla, što je bilo neobično za relativno topao dan. Onda smo čuli prvu eksploziju, a u šatoru nismo mogli vidjeti šta se desilo. Onda smo čuli i drugu i pretpostavili da su bombe. U isto vrijeme policajci su počeli trčati kroz šator prema cilju. Doktor mi je rekao da ostanem tu, a on će otići vani da pomogne ako treba. Ja sam mu poželio sreću i rekao sam da sam OK i da mi nije problem otići da oslobodim prostor, ali je on rekao da bih trebao još ostati, prepričao je Stević i dodao kako je ipak oslobodio prostor kad su se počeli pojavljivati prvi ranjenici…

Trening uz Matta Thulla

SAD su prepune dobrih trkača, tako je i Stević bio u prilici trenirati s nekim vrlo priznatim licima na atletskoj sceni.

– Moj dobar prijatelj i trener je Matt Thull. Matt ima polumaraton PR od 1:05:40. Bio je zec na Chicago Marathonu 2010. i 2011. godine. Svaki put kad treniram ili pričam s njim, nešto novo naučim. Matt je moje godište i ovih dana od njega učim kako da treniram pametnije i trčim bez povreda.

– Izvadio sam infuziju, zgrabio flašu vode i izašao na stranu suprotnu od cilja. Policija je već blokirala sve prilaze Boylston ulici tako da je moja jedina ruta prema hotelu ostala Hungtinton ave. To je otprilike 3 – 4km pješke. Još nisam znao šta se u stvari desilo, ali je bilo jasno da je velikih proporcija. Moj hotel je bio smješten u blizini par većih bolnica tako dok sam stalno gledao kolonu kola hitne pomoći u tom pravcu…

Na ulici je vidio ženu kako drži mobitel i to ga je podsjetilo da se javi supruzi.

– Zamolio sam je da nazove moju suprugu, ali su linije bile opterećene i nije mogla dobiti. Ona je ponudila da pokušava nazvati, kasnije sam saznao da je uspjela ostaviti poruku. Ja ne znam tu ženu, ali sam joj i dan danas zahvalan za ono što je učinila. Bio sam sretan i što su supruga i djeca odlučili ostati kući, jer sad kad znamo gdje su bombe postavljene, jasno je da bi oni bili u najvećoj opasnosti.

Nastradali su “charity trkači”

Briga mu je bio i prijatelj s kojim je došao u Boston trčati.

– Tek kad sam došao u hotel i uključio TV u stvari sam saznao gdje su tačno bile eksplozije. Malo sam bio sigurniji da mi je prijatelj OK jer sam znao da on ne bi išao natrag na cilj po završetku trke. Ispostavilo se da sam u pravu.

– Jedna stvar me je jako isprovocirala taj dan. Bombe su aktivirane u vrijeme kad charity trkači završavaju. Boston daje određen broj ulaza trkačima koji se ne mogu kvalificirati po vremenskoj normi. Pruži im mogućnost da trče, ali za uzvrat oni moraju skupiti novac za različite dobrotvorne organizacije/svrhe. Te godine oni su skupili oko 20 miliona dolara. Ti takmičari, te njihove porodice i prijatelji koji su ih bodrili, su u stvari oni koju su nastradali.

Susreti s Mebom Keflezighijem

Ovaj tekst ipak završavamo vedrijim, trkačkim iskustvima kakvih s velikih maratona Stević ima pregršt. Jedno od njih je vezano i za upoznavanje s elitnim američkim trkačem, Mebom Keflezighijem (kao dvanaestogodišnjak iz Eritreje preselio u SAD; na olimpijskom maratonu u Atini 2004. osvojio srebro), na startu New York Marathona 2011. godine (dvije godine ranije Keflezighi je bio pobjednik). Sama činjenica da je Stević u New Yorku svoju trku startao iz prve zone je za respekt, a takvu mogućnost je dobio zbog svog najbolje istrčanog polumaratona 2010. godine sa vremenom od 1:15. Tako je imao priliku zagrijavati se uz elitne trkače…

– Dok sam sjedio i rastezao se na onom betonu koji odvaja dvije strane autoputa (koji ide preko Verrazano mosta) na startu, s druge strane je bio Meb Keflezighi. Kazao sam mu: “Hej Meb, sretno i nadam se da ćeš opet pobijediti”. Na moje iznenađenje on me počeo ispitivati odakle sam, pa je li mi prvi NYC Marathon i koji mi je cilj. Rekao sam: “Pošto sam trčao 2:52 prije tri sedmice nisam baš najbolje oporavljen i ispod 3 sata bi bilo sasvim solidno, tako da se ne moraš brinuti, neću ti biti prijetnja danas”. On se nasmijao, poželio mi sreću i otišao na start.

Stević je ponovo susreo Keflezighija na startu Bostona 2014. godine…

– Bio sam u drugom koralu, malo dalje, nekih 30-tak metara od starta. I sjedim tačno preko puta Korejske crkve (gdje elitni trkači čekaju start). U jednom trenutku elitni trkači izlaze i moraju proći pored nas do starta kroz jednu usku stazu. To mi je bio treći put u Bostonu, znao sam to i čekao ih, kao i ostali, da im damo podršku pred trku. U tom trenutku se pojavio Meb i rekoh mu opet “Hej Meb, sretno i nadam se da ćeš pobijediti”. U tom trenutku on malo uspori, okrene se i pita me: “Hej, kako je prošlo u New Yorku?”. “Fantastično”, odgovorio sam. Nisam se nimalo začudio da se Meb sjetio mene tri godine poslije kratkog susreta u New Yorku. Poznat je kao jako dobar i vrlo skroman čovjek. I kad ima lošu trku on ne odustaje, pa čak i ako završi sa nekim vremenom od 2:30 ili lošije. Čak i u tim trenucima vidjet ćete ga da trči sa nekim ne baš elitnim trkačima. On je te 2014. godine pobijedio. Bio je prvi Amerikanac koji je osvojio Boston još od 1983. godine, zaključio je Igor Stević.

Zagreb 2016.
Zagreb 2016.

Savjeti za trkače

Istakao je da je trčanje sport koji zahtijeva disciplinu i upornost te poručio:

– Uvijek ćemo naći nešto preče od dnevnog treninga. Napravite plan i držite ga se što je više moguće, ali također morate biti fleksibilni, jer životne obaveze se često stave na put između vas i trčanja. Ako držite trčanje kao veći prioritet, u tim trenucima je prilika da budete kreativni. Na primjer, prije par mjeseci moj se auto pokvario i servis ga je odšlepao, a ja sam iskoristio tu priliku da otrčim kući (25km). To se isplatlo jer sam taj vikend otišao na službeni put i nisam mogao istrčati dužinu, ali zbog trčanja poslije kvara nisam ništa izgubio, govori Stević te napominje važnost kvalitetnog treninga, ali i odmora.

– Najvažnije je ipak slušati svoje tijelo, tako da uzmete odmor kad je to potrebno i spriječite povrede. Brži i uspješniji je uvijek onaj trkač koji stigne do startne linije, nego onaj koji je povrijeđen i u nemogućnosti da trči.

 

Vaši komentari