Nikolina Žabić: Ljubavlju do cilja

Još od malih nogu zaljubljena sam u sport. Aktivno sam se njime bavila do odlaska na fakultet, kada su se htjela - ne htjela moje sportske aktivnosti svele na minimum. Tek ponekad bih se 'izgubila' u vožnji rolama ili bih otrčala do obližnje knjižnice.

0
140

Piše: Nikolina Žabić

Nedostatak vremena nije umanjio moju ljubav prema sportu. Prilagođavajući se na mediteransku klimu, novu sredinu i gomilu obveza tražila sam vrijeme za sebe.

Čula sam tako za studentski katolički centar Split „SKAC_ST“, gdje sam upoznala sadašnjeg dečka i najvećim dijelom krivca za moj istrčani polumaraton. Priča ide daleko unazad, od početka, kako bih vam barem malo približila sreću koju još uvijek osjećam. Nakon ulaska u krugove tih predivnih ljudi lakše sam pronalazila vrijeme za sport i boravak u prirodi. Joško Maršić bio je moje stalno društvo bilo da sam vozila bicikl, rolala ili trčala po park šumi Marjan. 2015. godine smo čuli za polumaraton koji se održavao u Splitu i prijavili smo se kao volonteri. Slobodno mogu reći da sam se tada istinski zaljubila u trčanje! Toga dana posljednje nedjelje u veljači stajala sam kao volonterka na dijelu trase koja je vodila prema Lori i Poljudu. Bilo je to na pola puta kojeg trkači moraju prijeći. Pozitivna energija i snaga koju sam osjetila dok su protrčavali pored mene bila je prejaka. Osjetila sam svaki njihov korak, na licu im se vidio umor jednako kao i žar i snaga kojim su bili vođeni. Već tada sam bila uvjerena kako ćemo se iduće godine vidjeti na startu.

Na početku sam spomenula SKAC; upravo s društvom iz Skaca, na čelu s najboljom trenericom Alemkom Sarić, koja je također velikim dijelom ‘kriva’ zašto toliko uživam u trčanju, prošli smo ‘Školu trčanja’. 2016. godine zbog obaveza ipak nisam sudjelovala. Već domalo sam počela razmišljati o tome kako me 17. polumaraton 2017. neće tek tako zaobići. Željela sam otrčati svoj san. Prijave su se otvorile, a ja sam odugovlačila. Prijavila sam se sredinom rokova. Uplatom startnine sam trebala potvrditi prijavu. Kako li sam tek to odgađala. Kroz priču sam komentirala to s Joškom. Nedugo nakon mene i on se prijavio. I to je to. Približilo se vrijeme blagdana i mog odlaska kući. Došla sam u svoj Vitez bez uplatnice za sudjelovanje. U jednom trenutku me Joško sms-om upitao: „Je l’ mi trčimo ovaj polumaraton?“. Taj dan nisam bila baš dobre volje pa sam samo rekla kako mi ne treba još i o tome razmišljati. Upitao me i do kada je rok ranije uplate, a ja sam samo skrenula s teme i na tome je sve ostalo. Kako su dani odmicali i vrijeme za uplatu prošlo mene je tek tada uhvatila neka sjeta i žal zašto nisam malo ranije reagirala. Zatim je došao moj rođendan, a s njime i hrpa kako lijepih želja tako i poklona. U svemu tome ‘zalutala’ je i jedna uplatnica s porukom: „Ove godine trčimo!“. Joke je uplatio startninu! Našli smo se na popisu onih koji startaju. Juhuuu! Nakon prvotnog Juhuuu! bila sam u panici jer smo imali samo mjesec i pol dana za pripremu. Kada sam se vratila u Split počeli smo sa treninzima. U cijeloj priči bio nam je cilj izdržati pripreme i istrčati bez ozljede.

Nakon trećeg treninga priprema kod mene se javila strelovita bol u lijevom koljenu, nekoliko dana se nisam mogla niti osloniti na nogu. Morala sam se posavjetovati s liječnikom i prestati s treninzima, a time je i Joško odustao. Zatim je uslijedio niz pregleda i na kraju magnetna rezonanca 16.02. Doktor mi je savjetovao da izbjegavam trčanje i prilikom dužih šetnji svakako nosim steznik. Zbunjeno i uplašeno sam pitala hoću li moći trčati barem za godinu dana, a on je odgovorio da se strpim i sačekam nalaz. Po nalaz sam otišla 23.02, poslala sam ga svome fizioterapeutu, a on je samo ustvrdio kako mi nije ništa i rekao da sam se bez razloga prepala. Konkretno, imam cistu i malo zakrivljen stražnji križni ligament, ali – ništa strašno! Od svega ja sam samo čula dio „nije ti ništa“, i zaključila u svoju korist: E pa dobro, ako mi nije ništa trčat ću! Budući smo bili i dalje na samo 3 treninga pripreme nisam bila sigurna smijemo li toliko ‘riskirati’. U petak navečer neopterećeno smo pili pivo (toliko o pripremama), a u subotu ujutro preuzeli naše startne pakete. Tek tada smo osjetili da nam je u nedjelju zbilja mjesto na startu, iako situacija, takva kakva je, nije baš davala puno prostora za euforiju. Noć prije utrke još uvijek smo razmišljali hoćemo li uopće navijati alarme i otići na start i podržati ekipu, ili ne.

Nedjelja ujutro, 26.02., vani oblačno, kiša natopila ulice, milijun razloga za ne otići. Planirali smo startati i trčati tek toliko koliko nam (ne)kondicija dozvoli, a nakon što smo zakačili startne brojeve, malo se zagrijali i razgibali pridružili smo se masi trkača na startu. S nestrpljenjem smo iščekivali početak, a znak za start izmamio nam je osmijehe na lica. Kilometar za kilometrom ostajao je iza nas; da je bilo lako – nije, ali snagom, željom i energijom koja je bila prisutna grabili smo hrabro naprijed. Iznenađenje je nastupilo kada smo se tako nespremni domogli Spomenika težaku, tzv. Motika na Pujankama – cca četvrti kilometar. Još ih se nekoliko nanizalo do zanimljivog i nama nepoznatog vojnog kompleksa Lora. Već pomalo iscrpljeni istrčavali smo i posljednje metre poljudskog stadiona. Čekalo nas je još samo nekoliko dugih ulica do Spinutskih vrata. Joško nas je pokušavao (i uspio) motivirati izjavom da smo dobro poznati splitskim plućima – Marjanu i da nas od cilja dijeli tek nekoliko kilometara. Utrčali smo u cilj nakon 2 sata i 9 minuta. Osjećaj neopisiv riječima. Nitko sretniji od nas. Pobijedili smo! Pobijedili smo slabost, izgovore, uvjerenje da je nemoguće… Na kraju vam otkrivamo tajnu: Mi sve možemo!

Ljudi moji! Pitamo se postoji li bolji redatelj od dragoga Boga koji je, uvjereni smo, vodio sve, od početka do kraja. Tek nekoliko dana upale mišića nemjerljivo je sa srećom i ispunjenošću koja nas još uvijek drži. Svi koji žele pobijediti sami sebe, osjetiti ljepotu slobode u trčanju i upoznati Forrest Gumpa u sebi neka ne štede koljena.

Vaši komentari