Piše: Amel Šabanović
Nakon povratka kući nastavio sam da ljenčarim, tu i tamo par mjeseci teretane, ali za godinu dana dobio sam 10 kg. I sam sebe sam u neku ruku razočarao što sam dozvolio to sebi.
Na žaljenje rođaku kako se konstantno debljam, on mi se javlja kroz par dana s informacijom kako nas je prijavio za Sarajevski polumaraton. Nisam mogao vjerovati šta mi piše, ja i polumaraton? Mrsko mi do fakulteta prohodati! Ali hajde, rekoh ima dosta vremena, mogu se spremit. Nakon nekoliko dana čitam vijest za prvi Mostarski polumaraton.
Što da ne, nešto mi fino zvučalo. U mom gradu, pred očima, da ne trčim. Još veći izazov postavim sebi. Dođe mi u glavu: “21 km budalo, a manje od 2 mjeseca za pripremu imaš”. Hajde rekoh: “neću se odmah prijavljivati, dok vidim mogu li”. A i prijatelji su mi govorili: “gdje ćeš to, nema šanse” – standardna mostarska.
Prvi trening 3 km istrčim, ne znam je li mi se više manta ili povraća. “Gdje ćeš ti, sjedi kući“, mislim u sebi. Ne znam šta me natjera drugi put, inat neki, šta li. Istrčim jedva 4,5 km gdje već ozbiljnije počinjem shvatati pripreme i mijenjam ishranu.
Nakon trening promjena brzo – sporo, za koji dan istrčim 6 km, što me ohrabruje da nastavim. Ko ne trči, stvarno nikada neće shvatit trkače dok ne probaju drogu zvanu trčanje. Navukao se ja pravo, rekoh da mogu sutra 7 km rodio bih se. Trčim 7 km i osjetim da mogu još i istrčim 9 km. Ponosan na sebe, ali sav iscrpljen, zaspem kao beba čim sam kući stigao.
Iz dana u dan kilometri su se povećavali konstantno dok konačno nisam istrčao rutu predviđenu za polumaraton s vremenom od 2:02. Nestrpljivo sam čekao svoju prvu trku, gdje naravno noć prije nisam mogao od uzbuđenja ni zaspati kako treba. Dolazim na planirano mjesto za skupljanje trkača, odakle se autobusima išlo na start. Atmosfera zaista vrlo pozitivna jer ti ljudi zrače pozitivnom energijom, a ja nervozan ne znam nikoga samo čekam da počne trka. Odlazimo na start na kojem se individualno zagrijavamo i krećemo. Postavljam sebi odmah visok cilj, pratim balon s vremenom 1:45. U početku odmah problemi na 6. km, trbušni zid u grču nekom, valjda od visokog tempa koji sam postavio iako sam znao da je to najveća početnička greška. Ja sam je uradio valjda od prevelike želje i adrenalina kojeg sam imao.
Dobro sam se borio s tim problemima jer sam pratio balon sve do 12. km gdje počinjem već s hodanjem da bih došao malo sebi, jer mi noge postaju teške. Mislio sam da neću doći do cilja, ali nisam odustajao. Ovim putem bih se zahvalio dečku, koji me je u neku ruku i motivisao, ako bude čitao ovo prepoznat će se i hvala mu. Kombinacijom hodanja i trčanja dolazim sebi i nelagode su nestale. Kako se približavam cilju euforija raste, ulazim u grad, susrećem se s prijateljima koji mi pružaju podršku na njihov način: “slabo je to, ne možeš brže?!”. Prolazim kroz cilj bodrenjem publike s vremenom 1:59 sav sretan i ponosan na sebe jer sam ostvario svoj cilj, pogotovo jer se nisam dugo ni spremao. Dobio sam najveću upalu mišića u životu. Na svaki korak mi se plakalo dva dana, ali vrijedilo je. U Sarajevu ću se potruditi popraviti svoje vrijeme i u svakoj sljedećoj nastojati pobijediti sebe, jer mi se ovaj vid rekreacije jako sviđa, vrlo je pozitivan.
Vaši komentari
