Japanska škola trčanja: Prirodan talenat ima granice, ali naporan rad nema

Trčanje u Japanu ima dugu tradiciju, seže u Edo doba kada su brzi kuriri prenosili važne poruke preko neprijateljskog terena. Od svih disciplina, najomiljeni im je maraton, a gledanost trkačkih događaja na TV-u može da konkuriše američkom Super Bowl-u. Maratonci kao što je Yuki Kawauchi, su nacionalni heroji.

968

Pripremila: Ljilja Lukić

Kada je u pitanju dugoprugaško trčanje, Japan je izgradio trenersku platformu pomoću koje osvajaju dobre međunarodne rezultate.

Fokus je na promociji trčanja u srednjim školama i koledžima i stvaranju timova. Kada je u pitanju pozicija u društvu, timovi i atletičari imaju veliku promociju i na TV-u i masovnim medijima, izgrađena je pozitivna slika, poznata lica su Toshihiko Seko, braća Soh i brendovi kao Asics i Mizuno.

Ljubitelji dugoprugaškog trčanja su obično fokusirani na praćenje afričkih takmičara na velikim maratonima i nacionalnim takmičenjima, a rezultati japanskih trkača se često previde. Na Japanese Collegiate Half Marathon Championshipu 2014. godine 207 trkača je trčalo polumaraton ispod 66 minuta. Ako se uzme u obzir da je ovo takmičenje bilo isti dan kao i Lake Biwa International Marathon (IAAF Gold Label Marathon sa preko 200 trkača ispod 2:30), kao i da je u pitanju mala domaća trka, to dovoljno govori o kvalitetu rezultata japanskih dugoprugaša. Poređenja radi, 2014. godine američko nacionalno prvenstvo u polumaratonu istrčalo je 43 trkača ispod 66 minuta.

Kako postižu ovakve rezultate?

Disciplina i rutina treninga izdržljivosti je usko povezana sa osnovnim vrijednostima japanskog naroda. Druga veoma važna karika je timski duh kod treninga i takmičenja.

Nakon ovakvih treninga i podrške u srednjim školama i na koledžima, logičan slijed događaja je uključivanje u tim koji će atletičaru pomoći da nastavi da se razvija u međunarodnim okvirima.

Tokom srednje škole najveći fokus je na tehnici i brzini, čime je osiguran dobar biomehanički i neuro mišićni razvoj. Na koledžu je fokus na timskom trčanju, radi se na izdržljivosti, počinje se se trčanjem dužih cross country i cestovnih trka. U finalnoj fazi, trkači se uključuju u profesionalne timove i tu počinju full time treninzi. Najveća razlika u odnosu na prethodni period je na oporavku i fokusu.

Kada je u pitanju profesionalni maraton, neki od najznačajnijih rezultata su onaj iz 2001. godine, kada je Naoko Takahashi bila prva žena koja je trčala ispod 2:20 u Berlinu, a na Olimpijadi u Sidneju godinu dana ranije osvojila je zlatnu medalju i postavila svjetski rekord sa vremenom 2:23:14. 2013. godine Yuki Kawauchi, miljenik japanske nacije, istrčao je četiri maratona ispod 2:10 u jednoj godini. Nacionalne rekorde drže Toshinari Takaoka u muškoj (2:06:16, Chicago Marathon) i Mizuki Noguchi (2:19:12, Berlin) u ženskoj konkurenciji.

Naoko Takahashi osvaja zlato u Sidneju

Evo i nekih ključnih tajni japanskog uspjeha:

1. Jaka aerobna baza

Nobuya “Nobby” Hashizume iz Lydiard fondacije je bio pomoćni trener trkačkog tima Hitachi Ltd. između 1988. i 1991. godine. Kaže da jednostavno trčanje mnogo kilometara, tj. građenje baze od sporih, stabilnih kilometara, je bitan faktor japanskog uspjeha. Kao primjer navodi da je trener Yoshio Koide davao svojim trkačima da sedmično trče 200 milja – 60 minuta jutarnjeg trčanja, 90 minuta podnevnog i 60 minuta večernjeg, svaki dan, 4 sedmice zaredom, tokom faze građenja aerobne baze.

2. Fokusiranje na naporan rad

Dok se zapadni trkači izvlače na činjenicu da nemaju genetske predispozicije da budu brzi, Japanci o tome ne razmišljaju. Hashizume citira trenera Nakamuru kao dokaz toj činjenici: „Prirodan talenat ima granice, ali naporan rad nema“.

„Dok mladi zapadnjaci traže naučne dokaze da li je ili nije nešto vrijedno truda i pokušaja, Japanci se još uvijek drže staromodnog stava da je naporan rad bitniji od prirodnog talenta“, dodaje Hashizume.

Kevin Beck, urednik knjige Run Strong, u kojoj je jedan dio posvetio i japanskom načinu treniranja, kaže da je posmatrajući trening elitnih ženskih trkačica u Japanu shvatio da nije vidio nigdje toliko fokusirane trkače.

3. Disciplina i istrajnost

Trčanje maratona najbrže što možete zahtijeva disciplinu u svim aspektima života, a Japanci to svakako imaju. Beck naziva japansku umjetnost istrajnosti „neumornim radom i tihom patnjom i kaže da su izvrsni u tome. „Toshihiko Seko je bio zvijer, ne samo da je odrađivao sjajne treninge dužine, već je znao i da pješači preko 60km“. Ta vrsta discipline i istrajnosti u kombinaciji sa bolovima i patnjom i „još jedan krug“ svakako nije za trkače koji žele brze rezultate.

Toshihiko Seko

Hashizume naziva želju za brzim rezultatima u trčanju “fast-food mentality”. Neki trkači traže način da sa minimum priprema trče maraton. „Dovođenje u formu je proces koji se gradi“.

Yuki Kawauchi (30), maratonska rock zvijezda

I drugi trče brzo, ali niko ne toliko često kao Yuki.

Yuki svakog vikenda trči distance od polumaratona do ultramaratona. Toliko trka je impresivno samo po sebi, ali ono što Kawauchija izdvaja od ostalih je to što često trči brzo. U 2013. je istrčao 11 maratona, od toga četiri ispod 2:10, a u 2014. 13 maratona od 2:16:41 do 2:09:36.

Kawauchi nije full-time sportista. Ima redovan posao koji radi 40 sati sedmično, prikuplja pare od novčanih nagrada, odbija da ima sponzora, a nema ni trenera i menadžera. Zbog svog načina života, inspiracija je milionima Japanaca koji obožavaju maratone i maratonce. Stekao je armiju fanova jer je pokazao da redovan posao nije uticao na njegove sportske rezultate. Za njega maraton nije jedini cilj, već hobi.

Yuki Kawauchi

Njegova trkačka karijera je počela rano. Kao šestogodišnjak je istrčao 1500m za 7:30, njegova majka, bivša trkačica, bila je impersionirana. Mika Kawauchi je odlučila da mu bude trener i njen trening program su primijenjivali sve do kraja osnovne škole. Zadatak mu je bio da svaki dan obori svoj rekord, ako bi bio sporiji i 30 sekundi od prethodnog dana, trčao bi dodatni krug, za minut – dva kruga… Ako je konstantno bio spor, morao je da pješači dvije milje do kuće sam, a to mu se desilo samo nekoliko puta.

Prvi maraton je istrčao 2009. godine sa vremenom 2:19:26, a odmah sljedećeg mjeseca još jedan – 2:18:18.

Među elitne trkače je dospio 2011. godine na Tokijskom maratonu – bio je treći u ukupnom plasmanu i prvi od domaćih takmičara (2:08:37). Do sada je istrčao 51 maraton, u top tri je bio 31, a pobijedio 23 puta.

Shizo Kanakuri (1891. – 1983.) „otac maratona“ u Japanu

U novembru 1911. godine Shizo Kanakuri se kvalifikovao za Olimpijadu u Stokholmu, istrčavši svjetski rekord 2:32:45 (priznat, iako je staza koju je trčao bila duga 40km). Odabran je kao jedan od dvojice sportista koliko je Japan tada mogao da priušti da pošalje na Olimpijadu.

Shizo Kanakuri

Kanakuri je svakako najpoznatiji po tome što je nestao tokom trke na Olimpijadi u Stokoholmu 1912. godine. Putovao je 18 dugih dana, prvo brodom, a zatim vozom, i trebalo mu je pet dana  da se oporavi za trku koja se održavala u Sollentuna Municipality u Švedskoj na neočekivanih 25 stepeni. Kanakuri, oslabljen dugim putovanjem i dodatno ispaćen problemima sa lokalnom hranom, izgubio je svijest tokom trke, kada ga je zbrinula neka seoska porodica. Osramoćen ovakvim „promašajem“ odlučio je da trku i ne završi i da se tajno vrati u Japan. Švedske vlasti su ga smatrale nestalim više od 50 godina, kada su otkrili da živi u Japanu. 1967. godine ga je kontaktirala Švedska televizija i ponudila mu da završi trku. Prihvatio je i završio maraton za 54 godine 8 mjeseci 6 dana 5 sati 32 minute i 20.3 sekunde. „Bio je to dug put. U međuvremenu sam se oženio, dobio šestoro djece i 10 unučadi“, rekao je Kanakuri.

Vaši komentari