Bh. olimpijac Slavenko Likić: Tokom opsade Sarajeva brzo klizanje sam trenirao trčeći

Na nedavno završenom 11. po redu Sarajevskom polumaratonu nastup je uzelo oko 3000 ljudi na svim trkama i to iz 30 zemalja svijeta i ljudi iz brojnih branši. Tako je kroz cilj prošlo glumaca, muzičara, doktora, novinara, svećenika… Posebno nam je pažnju privukao bh. olimpijac u brzom klizanju i profesor na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja Univerziteta u Sarajevu - Slavenko Likić.

1496
Foto: Ivana Jezildžić

Piše: Nicolae Golea

Slavenko je rođen 1974. u Sarajevu i jedan je od najmlađih učesnika Olimpijskih igara u brzom klizanju. Bio je reprezentativac SFRJ-e i RBiH-e te učesnik Olimpijskih igara u Albertvilleu 1992. godine.

Likić je doktor nauka iz oblasti sporta, docent na FASTO-u u Sarajevu i član Komisije za vrhunski sport pri Olimpijskom komitetu Bosne i Hercegovine. Sportovima se danas bavi rekreativno, a trčanjem se počeo baviti iz nužde u opkoljenom Sarajevu u nemogućnosti normalnog treniranja brzog klizanja. Tako mu je trčanje poslužilo kao glavni alat za dizanje fizičke spreme dok je onaj tehnički dio bio prinuđen trenirati pred ogledalom:

Slavenko Likić (naprijed) – Prvenstvo Jugoslavije u koturaljkanju, Pula 1986.

– Takmičio sam se na ZOI u Albertvilleu 1992. kao jedan od troje najmlađih takmičara u olimpijskoj povijesti brzog klizanja. Tokom opsade olimpijskog grada sam počeo da treniram trčeći i vozeći bicikl sa Refikom Smajlovićem, profesorom muzike. Navečer bih imitirao klizne korake pred ogledalom i uz svjetlost fijaker peći, i klizaljkama na nogama. Bio je to moj bijeg od realnosti. Godine 1994. sam otputovao u Švedsku na SP u brzom klizanju, gdje sam predstavljao BiH kao počasni gost iz olimpijskog grada, ipak kao predtakmičar. To mi nije predstavljalo problem, jer sam imao cilj ispred sebe. Ponovo takmičiti se na ZOI u Naganu 1998., jer u Lillehammer nisam mogao otputovati. Moj najveći sportski uspjeh je što sam se uprkos zlu rata, vratio na klizačku stazu, zatim što sam tokom opsade Sarajeva imao čast upoznati i razgovarati sa predivnim čovjekom i prijateljem Sarajeva gosp. Samaranchom (Juan Antonio Samaranch, dugogodišnji predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora op.a.).

Nećemo pogriješiti ako zaključimo da je i Slavenko jedan od onih talenata koji su imali tu nesreću da se nađu u krivo vrijeme i na krivom mjestu gledajući sa sportske strane jer bi u boljim uvjetima zasigurno ostvario veću karijeru, ovako su neki snovi ostali nedosanjani.

– Na kraju svoje klizačke karijere trenirao sam i takmičio se na solidnom nivou sa najboljim brzim klizačima svijeta. San o Naganu 1998. mi se nije ostvario, mada sam već postao klizač sa dosta vrijednim rezultatima. Prestao sam se baviti brzim klizanjem jer nisam htio biti dio ljudi koji o ovom sportu ne znaju ništa. Rezultati koje sam postigao na 1500m, 5000m i višeboju su još uvijek važeći nacionalni rekordi BiH. Za kraj mogu kazati da je moj najveći uspjeh što u sportu imam mnogo prijatelja širom svijeta, govori Likić za trcanje.net.

ZOI Albertville 1992.

Likić je trčao Sarajevski polumaraton više puta i ima samo riječi hvale za ovu sportsku manifestaciju.

Jedan od treninga u ratnom Sarajevu

– Sarajevski polumaraton je za mene najljepši, rekao bih sportsko-kulturni događaj koji u Gradu Sarajevu imamo. Smatram da upravo kroz ovakve manifestacije branimo avangardno Sarajevo, ali isto tako imamo priliku prikazati sve naše povijesne, tradicionalne, kulturne vrijednosti. Uvijek u razgovoru sa svojim internacionalnim prijateljima volim da istaknem da Sarajevo i Bosna i Hercegovina predstavljaju srce i dušu Evrope. Smatram da Sarajevski polumaraton baštini upravo ove vrijednosti, te nas naravno pozicionira na karti Evrope kao centar u koji ljudi rado dolaze. Ovim putem i za kraj želim da izrazim veliku zahvalnost NGO Marathon Sarajevo na fantastičnoj organizaciji ove sportske manifestacije. Kao nastavnik na FASTO-u u Sarajevu i naravno sportista u već 42. godini, bila mi je čast biti dijelom naše ovogodišnje polumaratonske priče, kaže Likić i za kraj dodaje:

– Također, želim kazati da sam ovaj polumaraton istrčao za svog sina koji se nedavno rodio, ali također i za zdravlje još jednog mladog tate, mog radnog kolege i prijatelja Alena Ćirića. Želim na kraju završiti originalnim Juvenalovim stihom koji u cijelosti glasi: “Orandum est ut sit mens sana in corpore sano“, odnosno: “Treba se moliti za zdrav duh u zdravom tijelu“. Do sljedećeg polumaratona, vrijedno trenirajte i slušajte svoje tijelo. Živjeli!

Vaši komentari

Banner