Sedam polumaratona u čast posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić

Piše: Nicolae Golea

Ovim malim poduhvatom želio sam i da ispitam svoje trenutne mogućnosti, prosječnog rekreativnog trkača, da osjetim kako se ponaša tijelo ako ga stavimo na ispit trčanja 21 kilometra svaka 24 sata.

Ne krijem da sam već duže razmišljao o ovom pokušaju, ali nedostajao mi je onaj posljednji poticaj, nešto što bi dalo veći smisao svemu. A 539. obljetnica smrti žene koja je u mom rodnom kraju posebno štovana iz razloga svoje jednostavnosti i senzibilnosti za svoj puk, bila je idealan povod.

Katarina Kotromanić rođena je 1425. godine u Blagaju kao kćerka vojvode Stjepana Kosače. Kraljicom Bosne postaje udajom za Stjepana Tomaša Kotromanića čime je ujedinjena Bosna i Hercegovina. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Nakon turskih osvajanja Bosne bila je prisiljena bježati pod osvajačima na Kupres, zatim u Ston pa u Dubrovnik i na koncu u Rim gdje umire 25. 10. 1478. godine. I dan danas žene sutješkog kraja nose crne marame u znak žalosti za Katarinom, a upravo ona ih je poučavala da vezu marame, kao i brojnim drugim vještinama.

U ponedjeljak 16. oktobra započeo sam sa trčanjem prvog polumaratona.

1. od 7

Poslije svakog istrčanog polumaratona neizbježan je kvalitetan višednevni odmor. No, računajući da sam već dugo u relativno redovnom dugoprugaškom treningu mogao sam se upustiti u izazov, ali ipak sa što manjim rizikom od povrede pa sam trčao sporijim tempom. Prvi polumaraton je, sada mogu reći, bio najteži. Razlog tomu je vjerovatno što sam sedmicu prije mnogo vozio bicikl i to sa dosta brda, a samo dva dana odmorio prije prvog polumaratona. Krenuo sam dobro i prvih 10 kilometara istrčao za 52 minute, nakon toga me je uhvatio sveopći umor i do kraja sam bio prisiljen usporiti tempo. Završio sam ga za 1:59:31 što će reći prosječnim tempom 5:37 po kilometru.

2. od 7

Sutradan sam doživio popriličan šok kada sam vidio koliko je traga ostavio na meni tek prvi polumaraton. Osjećao sam se poprilično umorno i noge su bile jako teške. Osim što sam jelovnik prilagodio što kvalitetnijem oporavku, odlučio sam i pripremati kupke i masaže da bi izvukao maksimum oporavka nogu. Tome sam dodao i popodnevno spavanje od bar pola sata do sat vremena sna. Unatoč umoru od prvog, svoj drugi polumaraton sam odlučio trčati uzvodno uz Trstionicu pa sam dobio pravi brdski polumaraton sa 736m akumuliranog uspona. Konačno vrijeme je glasilo 2:16:33, 6:25 po kilometru uz predivne jesenske pejzaže u prirodi iznad Kraljeve Sutjeske.

3. od 7

Možda nije bilo najpametnije drugi po redu trčati u brdu, ali s njim sam nekako i „proradio“, pa je na trećem polumaratonu tolerancija na bol bila na višem nivou i psihički sam lakše podnosio sve. Trčao sam ga u Kraljevoj Sutjesci, a budući da je riječ o manjem mjestu u kotlini, morao sam dosta ponavljati da skupim 21 kilometar. Zanimljivo je spomenuti kako su me prolaznici bodrili na početku kada me sretnu, no, poslije sat i pol ili više trčanja pri ponovnom susretu od čuđenja su uzvikivali da „pretjerujem“ i „prigonim“. Zbog obaveza tog dana nisam uspio odraditi popodnevni odmor i spavanje, ali nije puno nedostajalo.

4. od 7

Četvrtog dana trčanja sam učestao sa onim što sam dan prije uveo u rutinu, a to su okrijepne stanice koje mi je pripremila majka u vidu vode, limunade i voća za osvježenje pa sam tako više puta zastajao na kratko da predahnem i okrijepim se. Kasnije se ispostavilo kao jako dobra stvar jer sam se osjećao svježije po završetku i nimalo dehidriran. Ovdje sam po prvi put osjetio bolove u desnom stopalu i koljenu što sam pripisao usponu kojega je bilo u prosjeku oko 165m.

5. od 7

Ni petog dana nisam uspio skupiti dovoljno sna, niti u noći, a niti u popodnevnom odmoru, ali već naviknuto tijelo na ovaj svakodnevni napor nije previše zadavao problema. Redovno su se pokazivali najtežima prvih 5-6 kilometara dok se u potpunosti ne zagrijem, a onda ide lakše. Osim majci na pripremi okrijepne stanice moram zahvaliti mojoj Ivani koja me je pratila na biciklu peti i šesti dan i uvelike mi olakšala jer su mi ta dva puno brže prošla nego ostali koje sam trčao sām. Još jedna neuobičajena zgoda sa trčanja je da sam na par minuta navratio kući kod rođakove bake kojoj se nešto poremetila digitalna televizija pa sam na brzinu otklonio kvar i nastavio trčati.

6. od 7

U subotu je bio plan da trčim u jutarnjem terminu i to da zadnjih 6 kilometara bude simbolično uspon na Bobovac u trenutku kada je veliki broj ljudi prisustvovao 14. Molitvenom pohodu za domovinu na ostacima srednjovjekovnog grada. Ipak, samo 12 sati odmora između polumaratona je bilo nedovoljno i bio sam prisiljen da 6. pomjerim u večernji termin kao i prethodnih 5. Ali nisam odustao od uspona na Bobovac pa smo tog jutra prepješačili desetak kilometara. Popodne sam uhvatio par sati kvalitetnog sna i dosta svjež krenuo sa predzadnjim polumaratonom. Osjetivši svježinu malo sam „nagazio“ i završio, ispostavit će se, najbrži polumaraton od ovih 7 – 1:57:32, to jest 5:31 minutu po kilometru.

7. od 7

Posljednjeg dana osim akumuliranog umora teško mi je palo oblačno vrijeme i pritisak što je kumovalo patnji prvih 10 kilometara. Nakon toga sam se psihički podigao motivirajući se da je preda mnom još samo malo i da sam uspio. Oko 15. kilometra konačno je počela i kiša koja mi je dala potrebno osvježenje i uspješno sam priveo kraju ovaj cijeli poduhvat. Po težini, bio je to drugi najteži pa se tako ispostavilo da su prvi i zadnji najteži.

U sedam dana i sedam polumaratona sveukupno sam istrčao 149,17 kilometara za 14 sati i 43 minute sa 1669m akumuliranog uspona, pri čemu sam potrošio preko 13 000 kalorija.

Vaši komentari