Piše: Ersan Bijedić
Prva tri kilometra od Vida prema gradu staza idealna za pogriješit i zaletit se.
Negdje poslije kilometar – dva je već naseljeni dio, ljudi su pretežno stali uz ulicu i gledaju trkače onako kako gledaš nešto što se prvi put dešava u tvom gradu i za šta nikad nisi imao interesa pogledati kako izgleda ni na TV prijenosu. Ko to uopšte prenosi? Pomalo s čuđenjem, dijelom sa zanimanjem, a neki od njih i bodre. Na oko 3 i pol kilometra već smo na mostu i ulasku u grad. “Jesi vidio onog malog Ante koliko je otišo ispred ovih”, komentarišu sugrađanina ponosni Metkovčani.
Kroz grad se okupilo dosta ljudi, ali van njega smo već nakon 5km. Staza je ravna, startali smo uz temperaturu od između 11 i 15 stepeni, ali sunce sija i sigurno će postajati toplije. Ne znam da li trčati koju sekundu brže sat vremena pa viditi šta će biti poslije kad se digne temperatura ili se baš zbog toga više kontrolisati. Strpljenje mi nije jača strana, ali istrčao sam pomalo rezervisano prva dva kilometra (4:05 i 4:04) pa onda ubrzao. Ipak nisam krenuo baš kretenski. Idem dalje po osjećaju pa šta bude. Uredno sam čitao sve najave i znam da je na 8. kilometru uspon. Ali na 8. kilometru je blagi uspon, na 9. nešto veći, potom nizbrdica na 10. Najsporiji kilometar mi je deveti (4:13), a najbrži deseti (3:42). Malo sam pretjerao i približio se nekim trkačima ispred. Je li ono Vinko Sliško ispred mene? Nemoguće da je tako blizu. Ovdje je par zavoja, volonteri su odlično raspoređeni i usmjeravaju na vrijeme (a ne u onom trenutku kad trebaš promijeniti smjer). Nailazimo na okrjepnu stanicu, pa tu je deset cura, dodaju vodu, sok, a nas samo dvojica u krugu 200m. Mještanin stoji ispred kuće i govori ženi: “Mogla si i ti trčat, navijao bih ja”. Ovdje je sve ravno, držim se na tempu ispod 4 minute, prolazim jednog trkača i ispred je stvarno Sliško. Stižem ga na 15. km: “Vinko, što trčiš sporo?” – “Nahlađen sam, sinusi me muče… Koji ti je lični rekord?” – “1:24:53” – “Haj probat ću te izvući.” – “OK, ja ću trčati iza tebe”, računam ima malo vjetra. Ali nisam u tu matematiku uvrstio da će on svako sto metara ispuhivati nos. Dobro, šta ćeš, sve za lični rekord.
Pošto sam tri sedmice prije ove trke trčao maraton u Budimpešti (3:09) bio sam skeptičan po pitanju oporavka, ali i oporavak je brži prema tome na šta si adaptirao tijelo. Što tijelo veći volumen i intenzitet treninga prolazi, to je oporavak brži, prilagođenost na teže napore veća. Dva dana poslije te trke sam odmorio, a treći se počeo spremati za Metković i uradio prvo tri lakša treninga. Potom sam u osam dana uradio pet težih treninga (3x5km i 2x5km na tempu polumaratona; 10x800m, 12x400m, 15x200m brže od tempa polumaratona) i tri lakša. Zadnjih šest dana pred trku sam uradio samo tri lakša treninga rastrčavanja.
Od 10. do 17. kilometra se odlično osjećam i trčim ispod 4 minute po kilometru. “Evo Marije, proćemo je uskoro”, kaže Vinko. Marija Vrajić. Po mom shvatanju regionalni trkački idol, prvenstveno zbog iznimnog nivoa posvećenosti dugoprugaškom trčanju, pa brojnosti istrčanih trka i uspjesima na različitim distancama (od polumaratonskih trka, preko maratona na OI u Riju do medalja sa ultramaratonskih Svjetskih prvenstava). Šta ću ja proć pored nje? U kakvoj god ona formi i stanju bila, i bez obzira što je ženska konkurencija, neobično je. Prolazimo je na 19. km, meni neugodno. Ovako je bilo i na Splitskom polumaratonu prethodne zime, prošao sam je na 17. km i istrčao lični rekord (1:24:53). Čuo sam da je trčala maraton sedam dana prije. Izgleda da mi je sretna na neki način. Ode Vinko zadnjih kilometar i pol, dosadilo mu trčat na 3:55. Ja sam posljednja četiri istrčao na prosječnih 4:02. Na kraju dovoljno za 1:23:24. Staza je kraća kako je to uvijek staza koja nije premjerena od AIMS-a, ali ne tako strašno puno kako je to na nekim drugim trkama. Pogotovo se ne može zamjeriti jer je ovo prvo izdanje. Možda fali oko 100 metara. Da sam trčao i tih 100, opet bih bio ispod 1:24 i zato sam zadovoljan. Hvala Vinku Slišku, ako bude viroze ovih dana, halal ti bilo.
Vaši komentari
