Piše: Martina Ćurić
Mirelu sam upoznala prije otprilike pola godine. Spletom sretnih okolnosti redovno smo ”tipkale” u grupi koja okuplja trkačice i trkače iz naše okoline.
Uslijedile su zajedničke utrke, a potom i neobavezna druženja, na kojima sam prepoznala njezinu ljubav prema više fizičkih aktivnosti. Kako je trčanje jedna od njih ova je trkačica pokazala i dokazala s više istrčanih polumaratona te dva maratona.
Vrijeme za sebe – nedostižan luksuz
Kada tomu pridodate i nebrojene ture na biciklu, jasno je zašto je triatlon utrku srednje distance (Half Ironman), na kojoj je sudjelovala u listopadu ove godine u Poreču, savladala za manje od šest sati. Za neupućene, spomenuta utrka sastoji se od tri discipline i to: 1900 metara plivanja, 90 kilometara vožnje biciklom i, kao šećer na kraju, 21 kilometar trčanja. U tu jednadžbu uvrstite obitelj s dvoje malodobne djece, puno radno vrijeme, te ostale obiteljske obaveze, jasno ćete vidjeti zašto je Mirela vrijedna ovih redova.
Trčanjem se, kako mi je ispričala, počela baviti po završetku osnovne škole. Tada je sudjelovala u nekoliko školskih cross utrka i u sebi prepoznala izdržljivost na duže distance.
– Trčanje sam potpuno zanemarila u kasnom pubertetu i ranim dvadesetim godinama. Fokus mi je tada bio na teretani i fitnessu. Zvuči pomalo ironično, ali trčanje se u moj život ponovo ”uvuklo” nakon dva poroda, kada je vrijeme koje bih posvetila samo sebi, postalo ništa drugo nego nedostižan luksuz. Tada sam shvatila kako je dovoljno i 20 minuta za odličan trening. Bitan je zapravo intenzitet trčanja, koji se nikako ne smije podcijeniti, upozorava Mirela.
Povratak trčanju u Australiji
Olakotna okolnost ove maratonke bio je život u Australiji gdje je infrastruktura i kultura u prometu dozvoljavala mladoj majci da šetnje kolicima s dvije, tada još bebe, pretvori u jogging. Mališani su u međuvremenu porasli, uvijek odvažni, priča Mirela, sada su pratnja i podrška majci. Zbog drugačijeg životnog tempa i obaveza preseljenjem u Mostar počinju učestaliji treninzi. Također, upoznavanje novih ljudi koji dijele iste interese dodatno je doprinijelo ljubavi prema ovim sportovima.
Svi trkači dobro znaju ono što navode i medicinska istraživanja; trčanje je dobar način za rješavanje onoga što nas tišti. Suvremeni medicinski magazini pišu kako su znanstvenici identificirali vezu između aerobnog vježbanja i kognitivne bistrine. Osim toga trčanje povećava protok krvi u frontalnom korteksu što bi moglo objasniti bistrinu uma poslije dobrog treninga. Posljedice neposredne dobiti od trčanja, u vidu boljeg raspoloženja i euforije odmah poslje treninga, te dugoročne u vidu trajnog smanjenja negativnog raspoloženja, na vlastitoj koži dobro je osjetila i ova sportašica, navodeći kako je nakon svakog trčanja zadovoljna i puna endorfina, te spremna da se uhvati u koštac sa svim ostalim obavezama tog dana.
Biciklizam, druga ljubav
Biciklizam je druga Mirelina sportska ljubav. Među mnoštvom odrađenih biciklističkih tura, rado ističe sudjelovanje u rekreativnom djelu poznatog biciklističkog događaja ”Tour Down Under”. Riječ je o najvažnijoj biciklističkoj utrci u Australiji, nagrađenoj sa 2.HC, inače najvišom za utrke izvan Europe, a koja se održava u ravnicama i brdovitim područjima Adelaide.
HC je izraz koji dolazi od francuskog izraza ”hors catégorie”, što u prijevodu znači ”iznad kategorije“. Iznad ove kategorije jedino su još elitne utrke poput Tour de France, Giro’d Italia i Vuelta a España, ukupno njih 38 u kojima obvezu nastupa imaju najbolji svjetski biciklistički timovi rangirani u kategoriji UCI WorldTeams.
– Biciklizmom sam se počela baviti tek 2012. godine žrtvujući jedino jutro u tjednu kada sam imala priliku odspavati ujutro. Sjela sam na stari bicikl i započela prvu biciklističku avanturu, sjetno priča Mirela, objašnjavajući kako je zapravo bila vođena mišlju dodavanja raznolikosti zajedničkim treninzima s prijateljicom Kylie. Obje se slažu kako su vožnje prije svitanja, dok većina spava ili se vraća iz noćnih provoda posebne.
Utrke s obitelji do Jadrana
Pucanje guma i neki teži tehnički problemi daju poseban šarm i još veću dozu izazova i uživanja.
– Ubrzo sam počela uočavati bicikliste na nekim ”tankim” biciklima, koji su se samo odjednom pojavili. Bezbroj njih. Onako niodkud. Ili ih pak do tada nisam primjećivala? Bicikliranje je bilo lako zavoljeti. Ljubiteljica sam prirode i uvijek sam svjesna ljepote koja me okružuje. Vožnje su mi omogućile da zavirim u gotovo svaki kutak naše okoline, gdje me vožnja automobilom vjerojatno ne bi odvela. Biciklirati u cik zore, dok se priroda budi, a tišinu razbijaju prvi cvrkuti ptica nešto je neprocjenjivo, smije se.
Mirela danas vozi četiri do šest dana u tjednu – od 25 do 70 kilometara na dan. Također, nezaobilazne su i brojne vikend vožnje od preko stotinu kilometara. Kaže kako tijekom ljeta često biciklira do Jadrana, gdje se sastane s obitelji koja iz Mostara krene ”na četiri kotača”. Smije se i kada priča kako se često s njima natječe tko će prije stići do cilja. Obitelj autom ili ona na biciklu.
– Ne mogu kazati sa potpunom sigurnošću, ali mislim kako sam ih zbog gužve na graničnim prijelazima skoro svaki put ”pobijedila” i prije njih stigla na destinaciju, kaže dodajući kako bi sve njezine trkačke i biciklističke ture bile nemoguće bez ogromne podrške muža i djece koje je prate i bodre na svakoj utrci.
Muško – žensko mlataranje rukama
Kako ponekad naiđe na malo veće, ali ne i nesavladive prepreke, Mirela je shvatila kada je počela razmišljati o triatlonu. Kako sam već navela, riječ je o natjecanju u vožnji bicikla, trčanju i plivanju. Prve navedene dvije kategorije ova triatlonka odradi bez većih problema. Nažalost, još uvijek ne može reći kako se u plivanju snalazi kao riba u vodi.
– Misao o triatlonu godinama mi se motala po glavi. Međutim, zbog plivanja, ili točnije rečeno zbog nedostatka spremnosti u plivanju, tragala sam za događajima koji sadrže samo trčanje i bicikliranje. Međutim, početkom ove godine upoznajem momke, triatlonce sa višestrukim IronMan titulama, kaže Mirela dodajući kako ju je njihova pozitivna energija i priča natjerala da poželi isto.
Misao o triatlonu postaje svakodnevnica, i unatoč tome što joj je plivanje, kako sama kaže, ravno nuli – utrku završava za manje od šest sati. No, poznajući njezin karakter i želju koja se ne može ne primijetiti, uvjerena sam kako će za koju godinu, loše plivanje biti tek smiješna uspomena.
Mirela je sretna i ispunjena žena. Lako je to pročitati iz svakog njezinog osmijeha. Odaje je i sjaj očiju dok priča o svojoj obitelji i sportskim avanturama. Odabrala je život drugačiji od onog koji živi većina ljudi. Možda bi nam svima mogla poslužiti kao primjer i dokaz kako je potrebno malo želje i žrtve da se dogodi magija i ostvare vrhunski sportski rezultati.
Vaši komentari
