MARIJA VRAJIĆ: I meni samoj zvuči nevjerojatno, ali iza mene je blizu dvjesto maratona

Ako trčite utrke diljem regije, teško je da niste zapazili Mariju Vrajić (rođena 23. rujna 1976.) koja iza sebe ima blizu 200 maratona.

5693
Foto: Privatni album
Banner
Banner
Banner

Razgovarala: Valentina Đureković

Svestrana hrvatska dugoprugašica se oprobala u niz disciplina, bila sudionica Olimpijskih igara prije dvije godine, a ujedno je i dio vrlo uspješne ultramaratonske reprezentacije Hrvatske iz koje smo o jednoj njenoj članici već pisali.

Draga Marija, hvala na razgovoru! Reci nam nekoliko riječi o sebi.

– Umjesto suhoparnih činjenica, reći ću radije nešto što me dovoljno dobro opisuje: “Trčim, dakle postojim!”

Slavica Brčić i Dunja Kravos Krišto (Sunja, 1998.)

Nisu mi išle srednje pruge

Kada trčanje ulazi u tvoj život i kako započinje tvoja ljubav prema trčanju?

– Moja ljubav prema sportu i tjelesnoj aktivnosti razvila se dosta rano, a ozbiljnije se realizirala u višim razredima osnovne škole, kada sam se počela baviti veslanjem. Trčanje sam “otkrila” tek u srednjoj školi.

Što misliš o trkačkoj sceni u BiH?

– Drago mi je vidjeti da je trčanje sve popularnije u BiH! Sportski duh veže ljude i briše razlike, a to svakako ulijeva optimizam za budućnost.

Kako si se odlučila na trčanje dugih pruga?

– U svom prvom atletskom klubu uglavnom sam se bavila stadionskim trčanjem na srednje pruge i bila sam više loša nego dobra. Cestovno trčanje mi je dalo ono nešto – onaj osjećaj da vrijedim.

Kako izgleda tvoj tjedan s obzirom na treninge? Koliko često treniraš? Postoje li razdoblja kada uopće ne trčiš i kada samo odmaraš?

– Uobičajeno treniram 6 dana u tjednu, od tog dva do tri dana dvaput na dan. Budući da mi je trčanje ljubav i jedna vrsta ovisnosti, zapravo mi je teško spojiti više dana u kojima ne trčim. Moglo bi se reći da me netrčanje umara i frustrira!

Marija Paulus (Gornja Stubica, 1999.)

Ako je nešto važno, naći ćemo vrijeme

Koliko je teško uklopiti obaveze iz svakodnevnog života uz trčanje i kako se uspjevaš organizirati?

Kada nešto smatramo važnim u životu, naći ćemo za to i vrijeme, i energiju, i motivaciju. Naravno, istovremeno je potrebno dobro posložiti prioritete te odbaciti ono što je suvišno – u svakom smislu.

Članica si AK Maksimir Zagreb, a tvoj suprug je ujedno i tvoj trener. Kako funkcionira zajednica u kojoj dvoje ljudi dijele poslovno i privatno?

Neizmjerno je važno uz sebe imati osobu u koju imaš puno povjerenje i koja ti pruža bezuvjetnu podršku, koja prepoznaje i razumije sve tvoje borbe, koja s tobom proživljava i radost pobjede i razočaranje poraza. Također, lakše je podnijeti i najžešću kritiku od osobe za koju znaš da ti želi samo sve najbolje.

Dunja Kravos Krišto, Jozef Zmazek (Krašić, 1999.)

Odlična si u maratonu, ali i u ultramaratonskim disciplinama. Što ti je draže?

– Teško mi je reći što mi je draže. Ponekad je to maraton, ponekad ultramaraton.

Dvadesetogodišnjica prvog maratona

Koji maraton je bio tvoj prvi, a koji ultramaraton? Kako si se osjećala tada? Jesu li osjećaji slični ili su to različiti svjetovi?

– Prvi se zauvijek pamte! Ove godine bilježim dvadesetu (!) obljetnicu moga prvog maratona – bio je to Zagrebački maraton, odlično šesto mjesto, a pamtim predivan ugođaj, osjećaj uspjeha i pripadnosti trkačkom svijetu. Trebalo je pretrčati puno maratona kako bih se napokon odvažila na ultramaraton. To se naposljetku dogodilo 2007. godine, a mjesto radnje je bio slikoviti talijanski gradić Tarquinia. Za prvi ultramaraton, rezultat ispod 8 sati je bio više nego obećavajući, tako da sam bila prezadovoljna svojim postignućem! Osjećaji su zapravo vrlo slični, osim što sam znala da je ovo ipak stepenica više.

Dunja Kravos Krišto (Pula, 2000.)

Koliko maratona si istrčala do sada i koji su ti ostali u najsnažnijem sjećanju? Mislim da se radi o troznamenkastom broju!

– I meni samoj zvuči nevjerojatno, ali iza mene je blizu dvjesto maratona! Teško mi je izdvojiti neki posebno poseban. Usmjerena sam na nove.

Planiraš li možda članstvo u nekom klubu poput ‘100 Marathon Club’ i stremiš li nekom konkretnom broju istrčanih maratona? Postoji li, uz tebe, još žene u ovom dijelu Europe koje imaju slična postignuća?

– U Hrvatskoj ima još premalo trkača sa više od 100 maratona, moguće je da kad nas bude više osnujemo takvu udrugu. Što se tiče broja istrčanih maratona, nemam konkretnih ambicija – trčat ću dokle god mi trčanje donosi ovako dobar osjećaj. I dakako, dokle god to budem u stanju!

Veronika Jurišić, Zlatko Romanović (Zagreb – Čazma, 2002.)

Mrva pozitivne ludosti

Kako si se počela baviti ultramaratonom?

– Nakon više godina intenzivnog bavljenja maratonom, jednostavno sam osjećala da mogu više, da postoji taj još neiskorišteni kapacitet u nogama, ali i u glavi. Zaključila sam da zapravo imam sve što je potrebno za ultramaraton: upornost, izdržljivost i jednu poštenu dozu dišpeta. Ne zaboravimo i mrvu pozitivne ludosti – bez toga valjda nitko ne trči 100 kilometara!

Kako se pripremaš za ultramaratonske nastupe i o čemu razmišljaš dok trčiš tako veliki broj kilometara?

Nema velikih razlika u pripremama za maraton i ultramaraton. U oba slučaja je najbitnije biti utreniran, ali i odmoran na dan utrke. Dok trčim, ne razmišljam ni o čemu posebno. Uglavnom sam koncentrirana na stazu, pratim i planiram vlastiti tempo, ali svjesna sam i drugih trkača.

Split, 2005.

Sudjelovala si na Olimpijskim igrama, u maratonu imaš četvrto najbolje vrijeme u Hrvatskoj (2:40:41), na istovremeno održanima Europskom i Svjetskom prvenstvu na 100km (Winschoten, 2015.) osvojila si srebrnu (EP), brončanu (SP) te ekipnu brončanu medalju (EP) uz osobni rekord i rekord Hrvatske (7:27:11), na Svjetskom prvenstvu na 50km (Doha, 2015.) osvajaš srebrnu i ekipnu zlatnu medalju, pobijedila si na utrci 100km del Passatore dva puta (2013. i 2014.)… Ostvarila si zaista sjajna postignuća. Što smatraš svojim najvećim trkačkim uspjehom? Koje rezultate i utrke bi izdvojila?

– Moji najveći uspjesi su upravo ovi nabrojani, ali rijetko razmišljam o njima volim gledati samo naprijed…što je bilo, bilo je…

Drago Paripović, Josip Lacković, Đuro Kodžo, Nedeljko Ravić (2005.)

Trčanje je moj život

Imaš li problema s ozljedama i kako se boriš protiv ozljeda?

– Srećom, moja trkačka karijera prolazi bez ozbiljnijih ozljeda. Pretrpjela sam neke ozljede, ali sam prolazila kroz njih trenirajući odnosno dozirajući opterećenja na treningu.

Trenutno najdraže tenisice za trčanje?

– Trenutačno mi najviše odgovaraju neki New Balance modeli. Na žalost, u Hrvatskoj ih je nemoguće nabaviti.Trenutno sam u iščekivanju modela kojeg sam naručila online – Hanzo S. Za utrku volim koristiti što lakše tenisice. Ove će imati 155g.

Ana Subotić, Lucia Kimani, Lidija Rajčić (Sinj, 2006.)

Imaš li uzore iz svijeta trčanja?

– Nemam klasične uzore, već me nadahnjuju trkači/ce za koje vidim da su vrijedni/vrijedne i usmjereni/e na sebe.

Čemu te trčanje naučilo? Što je trčanje za tebe?

Trčanje je moj život, to mogu reći bez rezervi. Imam dojam da me je trčanje naučilo svemu što je važno u životu. Recimo, kako uživati u onome što radiš i kako raditi ono u čemu uživaš. Naučila sam birati svoje utrke i postavljati svoje ciljeve, a onda uporno raditi na njima. Kroz trčanje sam shvatila da svaki čovjek sam sebi postavlja granice, i da je jako važno da ih ne postavi preblizu. Sudjelujući na međunarodnim utrkama, a osobito na olimpijskom maratonu u Riju, uvjerila sam se da niti među ljudima ne postoje granice, osim onih koje sami postavimo.

Lidija Rajčić, Jozo Delaš (Vrbovec, 2005.)

Planovi za budućnost?

– Ne volim puno planirati. Vidjet ćemo što će život donijeti.

Misao za kraj i neki savjet za čitatelje?

– Slijedite svoj put, slobodno potrčite prema svome cilju – i uživajte u svakom koraku!

Vaši komentari

Banner
Podijeli objavu
Prethodni članak15 načina da se nagovorite na trening
Sljedeći članakKako postati čistokrvni trkač
Moje trčanje - trcanje.net je prvi bh. specijalizirani web portal o trčanju. Cilj nam je popularizacija i promoviranje trčanja, prije svega u Bosni i Hercegovini. Osobit naglasak stavljamo na promociju prirodnih ljepota i kulturno-povijesne baštine naše zemlje.