ADI BENCUN: Zašto to radim(o)?

Kako sam uopšte dospio ovdje? Pomislio sam stigavši trčećim korakom na tuzlanski “Tušanj” kojeg je već progutala tama, iako me je tek prije nekoliko momenata dnevno svijetlo vodilo putem povratka kući nakon drugih životnih obaveza.

0
1213
Adi Bencun

Piše: Adi Bencun

Prije toga, moje noći proteklih sedmica bile su predviđene za samoposluge i biranje različito upakiranih, prostih šećera, od kojih trči samo mozak i podivlja cijeli organizam.

Povratak u (ne)poznato

Svake večeri iznenađenje. Bar na neko vrijeme. Tačnije, dok ne shvatim i priznam sebi da sam djelomično jedan od onih “novogodišnja rezolucija” tipova, uprkos smatrajući cijeli koncept besmislenim i kratkoročnim, očajnim rješenjem.

I dok otkriješ i zaokružiš na datumu prve trke za koje još uvijek važe rane startnine, uvidiš da si neke od njih, nažalost, i propustio, a iza tebe su već dva mjeseca prepuštanja hedonizmu. Produženo slavlje Nove godine, pravoslavni Božić, Dan zaljubljenih, Dan usamljenih, kineska Nova godina… Sačekaj, još uvijek sam na stadionu. Trebao bih… mislim, trčati?

Poznata lica

Uspijevam vidjeti neko kretanje u mraku. Tuzla izgleda stvarno ima svoje trkače fanatike. Za dobrodošlicu me sa druge strane stadiona dočekuju eho uzvika tuzlanskog Valtera, od milja zvanog Miči. Vjerovatno privodi kraju još jedan u seriji precizno isplaniranih treninga, beskrajnih maratonskih priprema. Odmah potom stižu stari znanci. Đuro, Crnka, Hajran. Laganim korakom priključuje se i vođa, Mirzet, da zaokruži tri generacije rekreativaca. Društvo za koje ti svijet cijeli život govori da si premlad da bi im bio raja. Ali opet, napredak ne štedi ni mladunčad ni starije ljudstvo, pa moje nezagrijane noge odmah dobivaju zadatak. Svaki mi je tempo sada šok, što mi po završetku i sugerira moj gluteus. Blago rečeno.

Posljednji dio njihov treninga postaje moje zagrijavanje, očekujući Baju, sa kojim je ranije dogovoren trening. Ponekad je jednostavnije započeti trenirati sa drugim trkačima, pridružiti se grupi. To nam je urođeno i instiktivno. Usputno i upoznaš ljude sa kojima dijeliš hobi i konverzacijski tempo. Naravno, dok ne započne trening. Tada upoznaješ sebe.

Tačka bez povratka

Ne znam da li je to ono što trkači popularno nazivaju “zid”, kada ti na muke ispražnjenog glikogena prisjedaju vlastite sumnje, dovodeći u pitanje aktivnost u kojoj bi trebao da uživaš. Isklišejizirane motivacione fraze i poruke sada nisu nešto što će ti instantno poboljšati raspoloženje i uvjeriti te u ispravnost treniranja uz škripanje zuba, čekajući neki dodatni signal za kraj. Treba znat ’kad treba stat’. Čak i na neprometnoj stazi ponekad možeš zasmetati samom sebi.

Ipak, prepoznaš da si ove godine nastavio trčati. I to čak u martu. Prošlogodišnji ti – tebi zavidi na tome, a budući će ti tek biti zahvalan za razumijevanje i strpljenje. Nakon kratke retrospektive, proricanja budućnosti i zdrave porcije špageta, ne pitaš se “zašto to radim”, već kada. Kad se oglasi Viber grupa naravno. Tako je za sada jednostavnije.

Vaši komentari