ANTONIJA ORLIĆ: Ove godine treniram više no ikad i nadam se da ozbiljni rezultati tek trebaju doći

Antonija Orlić je članica jako uspješne ultramaratonske reprezentacije Hrvatske koja posljednjih godina ostvaruje odlične rezultate, sudionica je niza vrhunskih natjecanja u ovom sportu, državna rekorderka u utrkama na 12 i 24 sata...

4679
Foto: Privatni album

Razgovarala: Valentina Đureković

U razgovoru za Moje trčanje – trcanje.net priča o svojoj karijeri, specifičnim zahtjevima ultramaratonskih utrka, posebnostima njenog pristupa, sljedećim planovima…

Draga Antonija, hvala na razgovoru! Predstavi nam se ukratko.

– Rođena sam u Novskoj, gdje sam završila osnovnu i srednju školu i nisam se bavila nikakvim  sportom.

Kako započinje tvoja ljubav prema trčanju, kada trčanje ulazi u tvoj život?

– Došla sam studirati u Zagreb i na prvoj godini počela trčati. Prvo sam krenula s orijentacijskim trčanjem, a  par godina nakon toga i atletikom.

Kada si se odlučila na trčanje dugih pruga?

– Ne znam jel se pod tim pitanjem misli na ultramaratone ili ono što se u atletici naziva dugim prugama, a što je zapravo sve od 5km na više. Kako sam u atletiku došla nakon orijentacije, i tada već mogla bez problema trčati 5km, nisam zapravo nikad ni pokušala trčati ništa kraće od dugih pruga. Ako se pita kako sam došla do ultri, jednostavno, nakon što u nekom trenutku života shvatite da maraton možete otrčati bez problema, vrijeme je za korak dalje.

Kako izgleda tvoj tjedan s obzirom na treninge? Postoje li razdoblja potpunog odmora bez sportskih aktivnosti?

– Ja uopće nemam puno kilometara u treningu, čak ni ne trčim svaki dan. Imam tjedne s jedva 50km, ali imam i one s oko 150km, ovisno o tome pripremam li se za kakvu ultru ili ne. Ti sa 150km su zaista rijetki i čini mi se da te dane samo radim, trčim i spavam. Nakon što takva utrka završi, mogu ne trčati danima.

Koliko je zahtjevno uklopiti obaveze iz svakodnevnog života uz trčanje, kako se uspijevaš organizirati?

– Ne uspijevam. Kad obavljam nešto u gradu, trčim s jednog mjesta na drugo. Nije da ne bih stigla i pješke, ali nekako pokušavam ostaviti što više vremena za odmor nakon treninga. Nakuhavam za 3 dana, suđe često ostaje neoprano, odjeću gomilam okolo po stanu… Držim se izreke: “Clean house is a product of an injured runner” (Čista kuća je proizvod ozlijeđenog trkača) i ne brinem puno zbog toga.

Trčiš razne discipline po raznolikim terenima. Što ti je najdraže?

– Orijentacijske utrke po gradovima. Među kompliciranijim gradovima u kojima sam se gubila su Varaždin, Šibenik, Venecija, Firenza, Porto, Antwerp, Budimpešta… Ove godine su u planu Rim, London i Funchal na Madeiri.

Prvi se pamte: koji maraton je bio tvoj prvi, a koji ultramaraton? Kako si se tada osjećala? Jesu li osjećaji slični?

Prvi maraton je bio Plitvički 2003. Od ultri Čazma 2004. (61km) i 24h u Briveu u Francuskoj 2010.  Nikakve sličnosti nije bilo. Za maraton sam se spremala i znala sam da ga mogu pristojno istrčati, samo nisam znala za koliko vremena. Prvu Čazmu sam istrčala slučajno jer je orijentacijska utrka koja se trebala održati taj vikend bila otkazana. Krenula sam na Čazmu s namjerom da odradim trening 30-40km i “odustanem”, ali sam se dobro osjećala i otrčala do kraja. Prvih 24h sam trčala skroz nepripremljena. Često smo teoretizirali kako bi bilo jednom to probati i jednog dana me trener nazvao i pitao jesam li još zainteresirana za to. Kad sam rekla da jesam, rekao je da uzmem godišnji za vikend 3 tjedna od tog dana i to je bilo to. Debelo prekasno za ikakav oblik priprema. Poslije trke sam tjedan dana hodala po stanu sa štapovima za nordic. Nakon toga mi je trebalo 3 godine da stanem na start sljedeće ultre.

Kako si se počela baviti ultramaratonom?

– Nakon te 3 godine smo na državnom prvenstvu na 100km imale OK rezultate i trener je odlučio da nas “pošalje u svijet”. Otišli smo u Italiju na trku gdje je umjesto 20 ultraša bilo njih (nas) 2000 i od toga više od 200 žena. Ušla sam u cilj 51. ukupno i 6. žena. Veronika Jurišić i Marija Vrajić su tada bile već odavno u cilju. Te jeseni smo postale senzacija na Svjetskom prvenstvu u Dohi, i od tada napredujemo.

Kako se pripremaš za ultramaratone? O čemu razmišljaš dok trčiš ogromne kilometraže? Radi li mozak konstantno ili se isključiš od svega?

– Prilično sam nabrijana na utrke na 24h, prije njih radim treninge od 40, 50, 60km i puno kombiniram s nespavanjem. Najčešće slušam muziku, eventualno audioknjige, rijetko sam u tišini. Mozak? Ne znam, duge treninge trčim dosta sporo. Nakon 45min treninga, tijelo se navikne na tempo, puls mi se ustabili, prestajem disati na usta i osjećam se kao da sam doma na kauču. O čemu razmišljate dok sjedite doma na kauču?

Kako se hraniš na utrkama od 100 km? Znamo da si voljela Haribo bombone, jesi li odustala od njih i kako to da su ti uopće odgovarali?

– Na Haribo bombone i Coca Colu sam prešla kad sam po 10. put ustanovila da mi gelovi i energetski napici ne pašu za želudac. Bombone jedem na maratonima i do otprilike 50. km na ultrama. Nakon 5 sati trčanja obično postanem ozbiljno gladna pa si maznem neko pecivo ili sendvič. Nakon toga dalje kombiniram slatko – slano, kako mi u kom trenutku paše.

Imamo sjajnu ultramaratonsku reprezentaciju! Zajedno osvajate ekipnu broncu na istovremeno održanima Europskom i Svjetskom prvenstvu na 100 km 2015. godine u Winschotenu, ekipno zlato na Svjetskom prvenstvu na 50 km održanom 2015. godine u Dohi, ekipno srebro na Svjetskom prvenstvu na 100 km u Španjolskoj 2016., na 100 km Del Passatore 2016. godine apsolutno dominirate i prva tri mjesta pripadaju redom Nikolini Šustić, Veroniki Jurišić i tebi, a odlične ste bile i prošle godine. Na Svjetskom prvenstvu u trčanju na 24 sata u Belfastu 2017. godine istrčala si 232 km te time postavljaš hrvatski rekord, prošle godine sudjelovala si i na utrci nad utrkama, famoznom Spartathlonu, a na Maratonu Maratona u Beogradu koji je održan početkom ožujka ove godine, istrčala si 134 km te time postavljaš novi klupski, ex-Yu i državni rekord na 12 sati… Ostvarila si zaista prekrasna postignuća, čestitke! Koje rezultate i utrke bi izdvojila? Što smatraš svojim najvećim trkačkim uspjehom?

– Još ništa. Ove godine treniram više no ikad i nadam se da ozbiljni rezultati tek trebaju doći.

Gdje spavaš na utrkama koje traju preko 24 sata? Koliko možeš trčati bez spavanja, kako se osjećaš i što se događa pri dugoj deprivaciji sna te teškoj fizičkoj aktivnosti?

– Spavam gdje god. Do sad su mi najluđe lokacije bile Toi Toi wc, livada par sati nakon kiše (birala sam onu s višom travom da ne ležim baš u blatu) i na obilaznici odmah uz zaštitnu ogradu (ovo zadnje me bilo prilično strah kad bi kamion protutnjao pored mene). Spavam 15ak minuta, najčešće kad mi se već počne vrtit u glavi i onda opet držim tempo par sati. Ako spavam više, noge mi „odrvene“ i bude mi gore nego prije.

Imaš li problema s ozljedama i kako se boriš protiv toga?

– Ja sam pravi Jeremija, stalno nešto kukam i jaučem, sad prepona, sad koljeno, pa Ahilova, pa leđa, pa nokti,  pa svašta nešto. Vrlo brzo skraćujem ili skroz obustavljam treninge pa valjda to izvedem dovoljno rano da stvar ne eskalira i dosta brzo me prođe.

Trenutno najdraže tenisice za trčanje?

– Salomon Speedcross 2. Kupila sam bila zalihu pred par godina i u upotrebi mi je zadnji par. Sad sam u potrazi za novim ljubimicama i na 100 sam muka jer mi speedcross 3 i 4 nisu tako dobre, a ni drugih 10 raznoraznih koje sam navukla doma.

Imaš li neke sportske uzore?

– Nemam.

Što je trčanje za tebe?

– Trčanje. Ne znam. Ne razmišljam o tome. Ja samo trčim.

Budući planovi?

– Puno trka. Rezultate ne planiram. To ili dođe ili ne dođe.

Tvoja misao za kraj i neki savjet za čitatelje?

– Nije moja misao, već nešto što sam negdje pročitala dok sam bila početnik i još uvijek vrijedi (ako vam se sad baš i ne trenira, i trčanje vam teško pada, sjetit ćete se ovoga kad se ozlijedite): “The only thing harder than running is not running” (Od trčanja je teže samo netrčanje).

Vaši komentari