Razgovarala: Valentina Đureković
Dio tog tima je i Splićanka Nikolina Šustić, prošle godine doprvakinja svijeta u ultramaratonu na 100 kilometara. U svojoj glavnoj disciplini (100km cesta) je posljednje tri godine neprikosnovena na 100 km Del Passatore gdje sa 7:34:36 drži i rekord staze.
Predstavi nam se: tko je Nikolina?
– Rekla bih fetiva Splićanka, dijete poštenih i jako vrijednih roditelja, odrasla u familiji punoj ljubavi. 30 godina je već tu (mada se nekad osjećam kao da mi je tek 17), ex-košarkašica (moja prva ljubav u sportu), a sad ona koju vidite da stalno nekud okolo trči. Nakon završene prve jezične gimnazije u Splitu, upisala sam fakultet elektrotehnike i informacijske tehnologije te diplomirala s odličnim ocjenama. Nakon fakulteta zaposlila sam se u Ericsson Nikoli Tesli gdje radim već više od 5 godina, od kojih sam nekih godinu i pol dana provela u Švedskoj u centralnom Ericssonu, što mi je bilo super iskustvo, ali moja je… ‘ne dam Split za cili svit’.
Imam dvije sestre, blizanku Natašu, arhitekticu, koja je i uspješna svestrana sportašica: prije svega veslačica – trostruka prvakinja Hrvatske u skifu, te biciklistica i triatlonka/duatlonka (ove godine i prvakinja Hrvatske u duatlonu), te stariju sestru Sandru, pravnicu i ex-košarkašicu (još uvijek igra veteransku košarku) koja nam je bila, na neki način, životna vodilja, i oslonac. A njih dvije su i moje najbolje prijateljice. Udana, za jednog vrijednog, tihog, samozatajnog momka, punog strpljenja i razumijevanja. Različitosti smo, on je više malo flegmast šta se tiče sporta, zapeo je u znanstvenim vodama (lani doktrorirao na području elektronike), dok sam ja više takoreći zvrkasta i sportivo đir. Ali znate kako se kaže… da se suprotnosti pretvore u zajednički plus. Nakon nekih godina i prošlih iskustava, čovjek sazrije i shvati da ono što trebamo čuvati je ona prava ljubav, gdje se zbog druge polovice nalaze kompromisi i razumijevanje. Rekla bih i da je on ta moja bolja polovica.
Na kojim dužinama se osjećaš najbolje i najsretnije, odnosno, koje udaljenosti najradije trčiš? Cesta ili trail?
– Najljepše mi je na dugim trailovima, tj. u prirodi, ali su jako opasni i još nemam iskustva, ali se nadam u budućnosti da će doći period kad ću se više dati u tom smjeru.
Kada trčanje ulazi u tvoj život i kako započinje tvoja ljubav prema trčanju?
– Trčati sam počela sasvim slučajno, nekako u to vrijeme sam još igrala košarku, ali sam i u tom sportu uvijek pokazivala neizmjernu izdržljivost. Sestra i ja smo se, jedan vikend u kasno proljeće, kad je završavala košarkaška sezona, odlučile isprobati na Splitskom polumaratonu i pobijedile. 2011. je bila prekretnica kada sam se odlučila prekinuti s košarkaškim treninzima i okrenuti trčanju, ali nažalost, prvih nekoliko godina s konstantnim ozljedama, nikako naići na neko stabilnije razdoblje. Sve prođe, tako je i to razdoblje iza mene. Bogu hvala.
Vrlo si svestrana osoba, inženjerka elektrotehnike i informatike, imaš redovan posao, puno trčiš, obitelj, prijatelji… Kako se uspjevaš organizirati i koliko je teško uklopiti mnoge zahtjevne utrke u svakodnevicu?
– Našla sam neki svoj ritam, koji mi odgovara. Skroz drukčije treniram nego drugi trkači, nemam sustav ni plan, ali sam ipak naučila prepoznavati znakove koje mi daje moje tijelo i slušati ga. Posao stižem bez problema, radim u odličnom timu mladih ljudi u Splitu (a drugi dio tima su Šveđani u Stockholmu) i ne mogu se zaista žaliti. Da, uvijek kažem, treba odsjediti tih 8-9 sati pred kompjuterom, ali nekako, to mi je postao dio svakodnevnice, i zapravo mi je jako čudno kad dođe razdoblje praznika (godišnjeg odmora), u neku ruku mi čak i nedostaje taj odlazak u firmu. Čudna je navika stvar.
Koliko često treniraš? Razlikuje li ti se pretjerano razdoblje treniranja u trkačkoj sezoni i izvan sezone?Imaš li ikad razdoblje odmaranja, bez trčanja?
– Treniram na vrlo neobičan način, zapravo mi trening trčanja dođe kao moje opuštanje psihički, a i fizički… puno mi je lakše trčati nego sjediti. Bez sportske aktivnosti bih vjerojatno bila skroz druga osoba, manje vesela. Običavam trčati ujutro ranije prije posla dok se još dan budi (a i poslije puno lakše podnosim te sate sjedenja u uredu), te onda još jedno trčanje kasnije popodne, večer, ili umjesto trčanja vožnja bicikla, a nekad predvečer i otplivam na bazenu. Bazen me opusti, a i tamo imam prijatelje koji se vole šaliti i uvijek su zabavni. Ljepše je kombinirati sportove, a i manje je ozljeda.
Imaš li neke trkačke uzore?
– Pa zapravo, i nemam baš ako ćemo na prvu… ne pratim atletiku. U košarci mi je bio uzor Dražen Petrović.
Navečer kućne obaveze koje pak ne smatram obavezama, kuhanje za sutradan (odnedavno imam novu kuhinju u kojoj obožavam boraviti – nikad nisam mislila da ću se ‘navući’) ili šetnjica po gradu. I to bi bilo to, vrijeme za spavanjac i novi dan. Moja je velika želja proširiti obitelj, imati djecu, i vjerujem da ću onda biti još sretnija i poletnija ptica trkačica. Dječja kolica za trčanje su mi u nekim planovima pa možda i skorim. Sazrila sam i mislim da mi je to ipak važnija trka od svih ovih koje trčkaram lutajući po svijetu.
A sada malo tmurnija tema, ali neizbježna: ozljede. Imaš li problema s ozljedama te kako se boriš protiv ozljeda?
– U počecima sam se stalno ozljeđivala, nisam vidila kraja. Vjerojatno jer sam krenula u velike dužine s još nedovoljno jakim tijelom. A i loša prehrana u to vrijeme, puno slatkiša, malo vitamina, minerala, vjerojatno je utjecala još više na te moje boljke. 2014. godine sam postala stabilnija, došlo je vrijeme moje ‘bonace’. Dragan Janković (među ostalim i izbornik naše ultra repke, znalac, i dobar čovjek) mi je često znao reći da će se smiriti te ozljede kod mene, samo da budem strpljiva. Imao je pravo, izgleda da jesu. Mada sam se lani nakon mnoštva utrka te na zadnjem Svjetskom prvenstvu na 100km opet ozbiljnije ozljedila i pauzirala sve do proljeća. Svejedno, uspila sam do kraja godine skupiti opet mnoštvo utrka. Ako dovoljno voliš nešto… onda guraš, guraš i ne odustaješ.
Koji maraton je bio tvoj prvi, a koji ultramaraton? Što ti je tada prolazilo kroz glavu?
– Prvi maraton – Plitvički, ultramaraton – 12h Forrest Gump. Ma ne sjećam se, znam samo da sam bila mlada i luda i želila više od onog šta je tijelo moglo, ali nešto se u meni bunilo, i kao da sam samoj sebi htjela dokazati da mogu nešto šta dotad nisam mogla niti sanjati.
Tvoji planovi za budućnost?
– U budućnosti se vidim kao jedna vesela mama trkačica.
Kako si se počela baviti ultramaratonom? Je li prošlo puno od tvojih prvih maratonskih dužina do ultramaratonskih?
– Praktički vrlo rano, u počecima sam se navukla na taj ultramaraton. Sve sam miješala i još volim miješati, od maratona, ultri, planinskih trka, trailova… raširila sam se pomalo u svemu. Ali je cestovni ultramaraton 100km vjerojatno najjača moja disciplina. Iskreno, trail mi je najdraža, ali mi i najlošije ide, pošto sam dosta nespretna (i nemam iskustva) na strmim nizbrdicama.
Kako se pripremaš za ultramaratonske nastupe? Imaš li tremu prije starta i o čemu razmišljaš dok trčiš 100 kilometara?
– Ne pripremam se, već idem na puno utrka, a u tjednima između utrka trčim, plivam, vozim bike po osjećaju. Mislim da su trke najbolji treninzi i da je jednom već trebalo doći do nekog skoka u rezultatu, poslije toliko utrka. Uz veliko željno srce, naravno. Nemam tremu jer sam se sad već navikla da su mi trke svakodnevna stvar tako reći, samo se pomolim prije utrke da budem živa i zdrava. Uh, ma svašta mi se vrti tokom 100km, ali razmišljam o nekim lipim stvarima i osjećajima jer me to onda gura naprijed.
Kraljica si Passatorea, ondje si ostvarila tri pobjede u nizu sa rekordom staze, ovu godinu ćeš završiti na prvom mjestu IAAF ljestvice na 100 km, tri puta si pobijedila na utrci Wings for Life, imaš pregršt pobjeda na maratonima… Mnogo je tu ogromnih postignuća. Što smatraš svojim najvećim trkačkim uspjehom? Koje utrke i rezultate bi izdvojila?
– Bit ću skromna jer mislim da su svi moji dosadašnji uspjesi uglavnom poklon s neba zbog mog tolikog srca. Svjesna sam da imam i nekakav prirodni talent za izdržljivost, ali treninge u nogama nemam. Imam mnogo trka i to mi donosi fizičku spremu, ali mislim da je kod mene barem 80% srce i glava ono što prevagne. Ma ne samo u sportu već u svemu u životu, srce me vuče. A kad mi se, primjerice, tokom trke u glavi polupaju lončići, onda uopće ne funkcioniram. Sretna sam zbog svih svojih lijepih trka, a naravno da me sve navedene pobjede itekako još dodatno potiču i raduju. Od mnogo svojih rezultata postignutih, ni sama nisam mogla vjerovati da ih mogu istrčati. Pozitivne misli, te okruženje ljudima koji me vole i žele mi dobro. Na pozitivnost se usredotočim, a negativnosti nastojim izbaciti ili prikazati samoj sebi u svjetlijem obliku. Mislim na okolinu.
Što bi rekla svim trkačima koji nas čitaju?
– Da guštaju u svakom svom koraku, slobodni i neopterećeni… trčanje je samo jedan lipi sport, a sport je samo jedna pozitivna fizička aktivnost koja čovjeka čini sretnijim i zadovoljnijim.
Postoje li neke utrke koje su ti velika želja, a na kojima još nisi bila?
– Ma, ne znam. Shvatila sam da mi je nalipše trčati na svom Marjanu. Nemam neku posebnu. Već sam se naguštala u mnogo utrka, i mislim da mi tih gušti i ne fali… doći će trka za trkom spontano, sve u svoje vrijeme.
Nedavno si istrčala maraton za 2 sata i 42 minute. Imaš li ambicije za nastup na Olimpijskim igrama?
– Pa da, iznenadila sam i samu sebe tim naglim skokom, tim više što je to bio treći vikend zaredom maratona, a četvrti maraton u zadnjih pet tjedana. Općenito sam imala vrlo gustu jesen što se tiče utrka, zadnja tri mjeseca samo jedan vikend sam bila slobodna, tj. bez utrke, što nije baš jednostavno, uglavnom, petkom popodne iza posla se zaputiti na dugi put, u nedjelju trčati, u ponedjeljak biti nazad na poslu. A i ‘kuća’ trpi moje izostanke. Veseli ovaj rezultat, ali je i pokazatelj da vjerojatno mogu i još bolje, pitanje je koliko… ne želim nagliti, niti iskakati s izjavama, već se veseliti sadašnjem rezultatu i biti zahvalna na tom. Naravno da imam ambicije i za OI, ali bit će što bude, što život već donese.
Vaši komentari
