RIMSKI MARATON: Je li teže psihički ili fizički?

“Đaka, ja to ne mogu shvatit da čovjek istrči 42 kilometra. To je ludo skroz. Fizički mogu i skontat da se spremi, ali psihički ja to ne bi mogo izdržat. Mislim, šta.. ti trčiš... i trčiš... tri sata? Pa o čemu misliš?”, ponavlja opet Ćuli, taman u pravo doba za ovakve rasprave, kad je u boci ostalo još malo pri dnu.

2774

Piše: Ersan Bijedić

“Bola šta si dosadan, važno je i jedno i drugo”, nervozan je Džaja pošto pokušava istjerat svoje već sat vremena. “Ne znam brate, ja se divim tim ljudima. Ali mislim da je važnija psihička snaga”. Onda opet krećemo od početka…

Profa je otišao spavat na pola ove priče, a ja sam ostao ispratiti ispičuture van, bilo je to možda drugi put u životu da sjedim sa rajom dok oni piju, a ja ne smijem. Jednom je dovoljno da vidiš koliko takav aranžman nema smisla.

Ekskurzija

Maraton u Rimu se za tim Moje trčanje – trcanje.net već u inicijalnom planiranju pretvorio u peteročlanu ekskurziju umjesto prvobitnog cilja da se samo profa Dražen Filipović i ja na vrijeme registrujemo i obavimo ostale osnovne predradnje za svoju glavnu proljetnu trku. Ipak umjesto dogovorenih pet, na vožnju iz Čapljine za splitski aerodrom nas je krenulo četvorica. Odabrali smo aranžman s pet noći jer bi s opcijom na tri (kako nam se pružalo po rasporedu letova) uspjeli samo istrčati maraton. S obzirom da je Leonardo da Vinci – Fiumicino aerodrom (šesti najprometniji u Europi) od grada udaljen oko 30 – 35km ispostavilo se da nam je najbolja opcija za prijevoz Mozio, servis koji radi samo transfer sa i do aerodroma. Pokazao se u oba smjera kao vrlo tačan, konkretan, efikasan, a isplativ za grupu od tri do pet ljudi.

Isti nam je “sistem”

Expo

Drugog dana smo posjetili Expo, od nas udaljen 11 metro stanica, gotovo pola sata vožnje. Odlično sređen, uzeo nam je sat vremena da bi sve obišli. Upoznali smo se i sa pacerima. Ovaj za 3:45 pita odakle smo. “Bosnia? Edin Džeko!” Ko bi u tom trenutku vjerovao da će Roma par dana kasnije iz Lige prvaka izbaciti najbolju ekipu na svijetu, a Džeko dodatno učvrstiti svoju poziciju novog “Kralja Rima”.

“Dobar dan, kako ste putovali? Dajte mi vaš e-mail, odmah ću vam poslat račun, ali sobe još nisu spremljene, gužva u prometu. Morate sačekat pola sata, Marta će to sredit, ona je divna djevojka”, kaže nam u 15 sati gazdarica koja uzima novac za apartman i napušta ga uz ples kroz hodnik, mašući usput novčanicama. Marta je prava darkerica, sva u crnom, tako i našminkana, piercing na nosu, djeluje kao da je taman krenula na reunion Black Sabbatha, a ne da nam spremi krevete. Kao hoće ona to nešto, poduzetna je i radna, ali zaboravila je peškire, stare plahte su ostale nasred sobe, na moju napomenu se po tašnu vraća do sobnog stolića, a po ključeve u dnevni boravak. Sve to pošto smo je čekali još 45 minuta da donese čistu posteljinu. Stan je doduše odličan, prostran. Ma ništa, već sam se navikao na Talijane u dogovaranju raznih aranžmana prethodnih mjeseci. Vrijedi im isti “sistem” kao u nas. Kad nešto tražiš, ne možeš dobit odgovor, a ako eventualno dobiješ nakon par sedmica, onda trebaš ispunit gomilu zahtjeva koji su kao brdo na 35. kilometru pred kojim moraš odustat ili barem spustit tempo na nivo kornjače. Tako nam je i za odobrenje prijave za trku trebalo petnaestak dana. Izvadi “Run Card”, daj medicinski certifikat, napravi sve nalaze, isprintaj odobrenje, ponesi sve sa sobom. Na preuzimanju startnih paketa pitaju samo lični dokument. “Ne treba ništa drugo”, čude nam se domaćini na Expu.

Hodanje je naporno

Iz apartmana odmah idemo do Koloseuma, Circusa Maximusa, Konstantinovog slavoluka, Foruma, Oltara domovine, Piazza Venezia, Fontane di Trevi. Rim se smatra i gradom fontana jer ih ima oko 280, a kraljica među njima je Fontana di Trevi. Pričamo o tome da se po legendi “posjetioc koji preko ramena baci kovanicu u fontanu sigurno vraća u Rim”. A opasno smo umorni od puta čitav dan, posebno hodanja po gradu. “Pun mi je kua ovog Rima”, poluozbiljno će Ćuli koji se poslije trandanja prvog dana više nije imao namjeru vraćati u “Vječni grad”. Sljedeći dan nije bio ništa lakši, posjetili smo Vatikan, Piazza del Popolo, brdo i park Pincio, Panteon, Piazza di Spagna, Španske stepenice… Dok je ovoj dvojici poslije noćnog vaganja o psiho – fizičkom naporu maratonske trke ostalo da odmore glave, profa i ja smo treći dan obišli Anđeosku tvrđavu, mjesto koje reklamiraju kao obaveznu početnu tačku posjete Rimu, te most Ponte Sant’Angelo. Bio je to trosatni obilazak, toliko smo mogli rizikovati dan prije trke.

Maraton

U nedjelju u jutro osjetim da sam se ipak dobro oporavio (prvo od treninga, a onda i od hodanja po Rimu) i u solidnom stanju ću doći na start svog šestog maratona. Izlazimo iz stana prije 7, u ova doba i nije tako prometno u gradu gdje vozači (bilo kola ili motora) pretežno sve vrijeme pričaju na telefon i izleću sa svih strana. Do “Ćirko Masimo” (Cirkus Maximus) imamo tri metro stanice, blizu je, ali ulaz u maratonsku zonu je dug oko 2 kilometra. Start je u tri talasa, od 8:40 pa svako 5 minuta. Već na startu nije svježe, očekuje se još jedan topao dan. Ja idem na 2:59, profa hoće 3:45. Osjećam se odlično 30 kilometara, ali samo čekam. Znam da će proći. Bio sam na tempu 4:11 tih 30km. Onda sam “propao”, grčevi u stomaku, usponi počinju poslije 25. kilometra, temperatura se diže, sve što može biti problem na stazi, sad se višestruko ispoljava. Psihički i fizički. Pogotovo ako si preambiciozno krenuo. Kao što sam očito ja. Tempo mi poslije 30km pada na 4:45 – 5:00, a 41. kilometar na 5:30. Strašno. Dovoljno za 3:05:25. To je 3 minute i 40 sekundi bolje od mog ličnog rekorda, a bio bih zadovoljan i sa 3:07. Glavno da se ide naprijed. Profa Dražen je imao tempo za 3:45 do 35. kilometra, a onda su ga grčevi u nogama sveli skoro na hodanje pa je završio sa 3:58:47. E sad možemo i mi popit koju jer od hodanja sigurno više nema ništa. Mada je to sve u glavi?

Vaši komentari

Banner