Pripremio: Nicolae Golea
Svi drugi maratoni iz serije World Marathon Majors, može se reći, imaju glamur i sve ono što današnji moderni svijet marketinga i tehnologije nudi, u manjem ili većem smislu, ali jedini Boston uz to ima ogromnu tradiciju i kult, ono nešto što ga drži najposebnijim od svih drugih.
Najvažniji trenutak za njegovo osnivanje dogodio se 15. marta 1887. godine kada su sportski entuzijasti, privrednici i političari Bostonskog kraja osnovali Bostonski atletski savez. Pod pojmom „atletski“ tada su mislili na sport općenito uz zdrave navike življenja. Jedna od glavnih crtica njihovog statuta bila je promocija svih sportova i tjelesne kulture. Uz trčanje, kao glavni sport, tu su još bili boks, kuglanje, bilijar, tenis i drugi. Prvu trku organizirali su 1890. godine, a najpoznatije trke koje se održavaju pod njihovim patronatom i danas su: maraton, polumaraton u oktobru, 5 km – vikend pred maraton, trka na 10 km u junu kao i Gradonačelnikova trka u Franklin Parku u oktobru.
Od Olimpijskog do Bostonskog maratona
Prve moderne Olimpijske igre održane su u Ateni 1896. godine i to sa jako velikim uspjehom u smislu da se turnir svidio brojnim sportistima što se kasnije čulo daleko. Jedan od najuspješnijih učesnika bio je Amerikanac James Connolly koji je pobijedio u troskoku, bio drugi u skoku u vis i treći u skoku u dalj. John Graham, trener i jedan od voditelja Bostonskog atletskog saveza sve je to oduševljeno promatrao, posebno maratonsku trku. Godinu poslije tih igara, 19. aprila, organiziran je prvi maraton u bostonskom kraju koji se ispočetka zvao Američki maraton, inspiriran onim sa prve Olimpijade na kojemu je slavio domaćin Spyridon Louis (2:58:50).
Od tada pa sve do danas, obično se održava na treći ponedjeljak u aprilu i centralna je tačka programa na obljetnicu Lexington i Concord bitaka 19. aprila 1775. godine – jedne od prvih bitaka Američkog rata za nezavisnost. To je državni praznik u američkim državama Massachusetts , Wisconsin i Maine. Bila je iznimka kada je Patriots day padao na nedjelju, ali od 1967. je praznik prebačen i fiksiran na treći ponedjeljak mjeseca aprila. Zanimljivo je da je posljednji pobjednik Bostonskog maratona koji je održan nedjeljom (1968.) bio današnji urednik Runner’s Worlda Amby Burfoot (2:22:17).
Na prvom maratonu učešće je uzelo 18 trkača, a svoje ime zauvijek je urezao u anale Bostonskog maratona John J. McDermott iz New Yorka istrčavši tada za pobjedu dovoljno vrijeme 2:55:10. Prvi maraton završilo je desetoro učesnika. U početku je to bila trasa 24 milje od Metcalf Milla u Ashlandu do Irvington Ovala u Bostonu. Tek 1924. trasa je premjerena i standardizirana po Olimpijskom maratonu – 26 milja i 385 metara, kako je od Olimpijade u Londonu 1908. godine i zahtjeva Kraljevske obitelji počelo višegodišnje lutanje oko maratonske distance da bi do 1924. i čak šest različitih distanci konačno napravljen konsenzus i određena dužina koju i danas trčimo.
„Bobbi i Katy“
Relativno mirne godine maratona brežuljkastom stazom Bostonskim krajem poremetili su događaji u šezdesetim godinama i tako Boston trajno označili i kao prekretnicu u svijetu trčanja kada je riječ o pravima pripadnica ljepšeg spola. Preciznije, radi se o godini 1966. kada je prva žena trčala Bostonski maraton i to tako što se skrivala u grmlju blizu starta trke da bi potom, pola sata nakon starta, pridružila se trci. Riječ je o Roberti Louise “Bobbi” Gibb kao prvoj ženi koja je neslužbeno istrčala ovaj maraton. Nakon što se pokušala prijaviti dobila je odgovor organizatora kako žene nisu sposobne trčati duže od milju i pol i jedino što joj je preostalo jeste da trči neregistrirana.
No, nije se dugo čekalo ni na prvu ženu koja je službeno istrčala Boston. Organizatori su 1967. među prijavama imali i jednu potpisanu sa K. V. Switzer te ništa nije odavalo da se iza te prijave krije ženska osoba. Tako je prijava prošla glatko i startni broj 261 je zauvijek ostao poseban. Kathrine Katy Switzer je prva žena koja je službeno istrčala (4:20:02) Bostonski maraton i uz Bobi Gib najviše je zaslužna da se od 1971. godine dopusti učešće svim ženama na maratonu. A kasnije su, također, priznali i Robertu Louise “Bobbi” Gibb kao pobjednicu maratona održanih 1966. (3:21:40), 67. (3:27:17) i 1968. (3:30:00) godine.
Već 1972. godine službeno je učešće uzelo i maraton istrčalo 8 žena, a pobjednica je bila Nina Kuscsikova sa 3:10:26. Godinama poslije je broj ženskih prijava rastao, a 2015. žene su činile 46% ukupnih prijava.
Osim po prekretnici nastupa za žene, Bostonski maraton važi i za maraton koji je prvi službeno uključio natjecanje sa kolicima i to 1975. Tadašnji direktor maratona, Will Cloney, dao je obećanje učesniku Bob Hallu da ukoliko završi trku sa kolicima ispod 3 sata, biće službeno priznat i uvršten u program maratona narednih godina. Hall je vođen i tom velikom motivacijom kasnije završio za 2:58:00 te tako otvorio put natjecanju s kolicima.
Franjo Mihalić
Što se tiče naših krajeva, bilo kakav razgovor o Bostonskom maratonu nemoguć je bez spomena Franje Mihalića, jugoslovenskog atletičara koji je svojoj bogatoj karijeri uz olimpijsko srebro u maratonu dodao i pobjedu u Bostonu i to 1958. godine sa rezultatom 2:25:54.
Neki od najpoznatijih pobjednika Bostonskog maratona u obje konkurencije su:
Amby Burfoot 2:22:17 1968., Bill Rodgers 1978. 2:10:13, 1979. 2:09:27 i 1980. 2:12:11, Ron Hill 2:10:30 1970., Alberto Salazar 1982. 2:08:52, Robert de Castella 1986. 2:07:51, Toshihiko Seko 1987. 2:11:50, Moses Tanui 1996. 2:09:15, 1998. 2:07:34, Geoffrey Mutai 2011. 2:03:02, Lelisa Desisa 2013. 2:10:22, 2015. 2:09:17, Meb Keflezighi 2014. 2:08:37.
Ingrid Kristiansen 1986. 2:24:55, 1989. 2:24:33, Rosa Mota 1987. 2:25:21, 1988. 2:24:30 i 1990. 2:25:24, Uta Pippig 1994. 2:21:45, 1995. 2:25:11, 1996. 2:27:12, Edna Kiplagat 2017. 2:21:52.
Rekord staze u muškoj konkurenciji datira iz 2011. godine kada je Geoffrey Mutai iz Kenije istrčao 2:03:02. U ženskoj konkurenciji vlasnica rekorda je Etiopljanka Buzunesh Deba koji glasi 2:19:59, a istrčala ga je 2014. godine. Valja napomenuti kako zbog specifične trase Bostonskog maratona gdje se prvih 10 milja trči nizbrdo nije moguće istrčati svjetski rekord, odnosno isti se ne može vrednovati.
Još je jedna žena postala poznata trčeći na Bostonskom maratonu, odnosno trčeći samo zadnjih nekoliko stotina metara, ali joj je i to bilo dovoljno za pobjedu i status najveće prevare u maratonu ikada. Riječ je o Rosie Ruiz koja se 1980. godine krila u hotelu blizu finiša trke, odakle je istrčala i finiširala kao pobjednica te je službeno vrijeme glasilo 2:31:56 što je tada bio novi rekord staze. Njen san je trajao osam dana dok nije u potpunosti razotkrivena prevara, ali je po tome ostala jako poznata u Sjedinjenim Američkim Državama.
Od svih 6 velikih maratona iz skupine World Marathon Majors (Boston, Chicago, New York, Tokyo, London, Berlin) na ovome je najteže doći do učešća. Najvećim dijelom što prima i najmanje učesnika, maksimalno oko 30 000 zadnje četiri godine. Od te brojke, četiri petine plasira se putem normi, nekoliko desetaka elitnih trkača dobiju pozivnice dok su ostali preko „charity programa“ tj. trkači koji skupljaju novac u humanitarne svrhe (2017. godine prikupili su 34,2 milijuna dolara). Otkako su uvedene norme za starosne kategorije sve je teže konkurirati iz godine u godinu jer zadana norma, ukoliko je ostvarite za vašu kategoriju, ne garantira 100% da ćete i dobiti pozitivan odgovor. Detaljnije o tome ukoliko imate ambicije da se prijavite možete pronaći OVDJE.
Boston baštini i jedan od najzanimljivijih maratonskih dvoboja koji se dogodio 1982. godine između Alberta Salazara i Dicka Beardsleya. Nakon žestoke borbe do posljednjeg daha utrčali su u cilj u samo dvije sekunde razlike, slavio je Salazar 2:08:52. Tada je prvi put probijena granica ispod 2:09:00.
Prvu novčanu nagradu u Bostonu dobio je 1986. godine Robert de Castella iz Australije i to 60 000 dolara. Do te godine pobjednici su dobivali lovorov vijenac. U ženskoj konkurenciji Ingrid Kristiansen iz Norveške dobila je 39 000 dolara. Oboje su uz novčanu nagradu dobili i automobil. Danas pobjednica i pobjednik osvajaju novčanu na gradu od 150 000 dolara, a ukupno prvih 15 mjesta u obje konkurencije dobiva novčane nagrade.
Na veliku stogodišnju obljetnicu maratona 1996. godine zabilježen je rekordan broj prijava – 38 708 od čega je startalo 36 748, a finiširalo 35 868 trkača.
U bogatu i burnu historiju maratona upisani su i nemili događaji sa smrtnim posljedicama. Prvi smrtni slučaj datira iz 1905. godine kada je malo poslije istrčanog maratona od upale pluća umro James Edward Brooks. Na stogodišnjicu maratona od srčanog udara, 1996. godine, umro je Humphrey Siesage iz Švedske u 61. godini života. Dvadeset osmogodišnja Cynthia Lucero preminula je 2002. godine od hiponatrijemije. Najgori trenutci maratona desili su se 2013. godine kada su tri sata nakon što je pobjednik finiširao, a brojni rekreativni trkači pristizali u cilj, eksplodirale dvije eksplozivne naprave samo 200m od finiša trke. Tom prilikom smrtno je stradalo troje ljudi dok je njih preko 200 ozlijeđeno. Izvršitelji ovog zlodjela su braća Dzhokhar i Tamerlan Tsarnaev, od kojih je prvi osuđen na smrtnu kaznu 2015. godine, a drugi ubijen u policijskoj potjeri poslije terorističkog akta. Svi učesnici koji 2013. nisu finiširali zbog bombaškog napada automatski su dobili pravo učešća 2014. godine.
Heartbreak Hill i „Scream Tunnel“
Trasa ovog maratona spada u kategoriju teških, a ponajviše radi Newtonovih brežuljaka od kojih je najteži i najpoznatiji Heartbreak Hill blizu Bostona (dug je 600m i trči se između 32. i 34. kilometra). Inače, Bostonski maraton se trči kroz osam gradova Massachusettsa: Hopkinton, Ashland, Framingham, Natick, Wellesley, Newton, Brookline i Boston. Spomenuti brežuljci počinju od 26. kilometra, a ima ih ukupno 4. Duž cijele trase rasporedi se oko 500 000 navijača koji bodre učesnike što je najgledaniji sportski događaj New Englanda. Popularnost ovog događaja potvrđuje i oko 1000 novinara koji poprate maraton iz raznih medija svijeta. Među pola milijuna navijača duž trase zasigurno su najvatrenije studentice Wellesley koledža koje formiraju tzv. vrišteći tunel od oko 800m dužine gdje nude učesnicima zagrljaje i poljupce, a sve to uz zaglušujuću vrisku po čemu je i dobio naziv ovaj poznati navijački „tunel“. Nalazi se u blizini polovice trke.
Jedna od brojnih zanimljivosti koje se vežu za ovaj maraton je i ta da ga je astronautkinja Sunita Williams trčala u svemiru (4:24:00) i time postala prva žena koja je istrčala maraton u svemiru. Trčala je na traci, dakako, i tačno u vrijeme Bostonskog maratona za što je kasnije dobila specijalnu medalju i priznanje od organizatora. Godinu dana poslije istrčala je Bostonski maraton ponovno, ali ovoga puta na zemlji.
Koliko je maraton važan za ovaj kraj i grad govori i to da Boston Red Soxi, bejzbolska momčad, redovno svoju utakmicu na dan maratona pomjeri u jutarnji termin i to tempiraju tako da navijači po završetku bejzbolskog meča izađu sa stadiona i stvore ogromnu gužvu iz koje daju veliku podršku trkačima koji ulaze u zadnju milju trke.
Banditi
Dugo godina je Bostonski maraton tolerirao trkačke „bandite“ – trkači bez službene prijave. Čak do te mjere da su među startnim boksovima planirali i jedan boks za njih. Zanimljivo je da su i neki od članova Bostonskog atletskog saveza bili trkači banditi u svojoj mladosti. No, 2014. godine dolazi do promjena i službeno od 2015. na snagu stupa zabrana za trkače bez prijave i to ponajviše zbog planiranja okrijepa, volontera i medicinskog osoblja duž trase što je moguće precizno odrediti samo ukoliko znate tačan broj prijava. Znatan broj trkača bez prijave bi mogao narušiti i dovesti u pitanje bezbjednost trke po modernim standardima i zahtjevima organizacije.
Cvitanušić gost na poziv organizatora
Ove godine Bosna i Hercegovina će svog predstavnika u Bostonu imati u Tomislavu Cvitanušiću (NGO Marathon Sarajevo) koji će trčati 122. izdanje maratona na poziv domaćina i prisustvovati će u programima i druženjima koji su pripremljeni za organizatore brojnih svjetskih trka. Tako će i Moje trčanje – www.trcanje.net imati ekskluzivni izvještaj sa Bostonskog maratona.
Vaši komentari
