HAMBURG MARATON: Twist and Shout na ivici plave linije

Pravo sam najebala u Beču prošle godine. Bez treninga, bez plana puta, bez pameti. Ono su još uvijek najveći bolovi koje pamtim.

0
1190

Piše: Hanifa Terzić

Rašarafila se, ko ciganska prikolica. Odlučila da ću ovaj put pokušati da uradim kako treba.

To je značilo misliti na maraton 4 mjeseca. Prijaviti se na vrijeme. Kupiti karte. Jebeno trenirati, u kontinuitetu. Jer počela sam od nule u januaru, nakon velikog pada motivacije, i pauze.

Nije to išlo baš kako sam zamislila. Ponekad sam morala stati nakon 5-6 kilometara, bilo mi teško. Ali nisam dozvolila da mi sruši volju, išla sam ponovo, i davala sve od sebe. Plašila sam se da ću pasti u ključnom momentu, i doživjeti prokletstvo zvano „pretreniranost“, jer sam u pet sedmica morala uraditi sve dužine za trku. A dužine nisam radila godinu dana. Znala sam koji su treninzi važni, pa bih, ako osjetim prevelik umor, popuštala sebi u toku sedmice, da bih mogla uraditi dužinu na maksimum. Taj maksimum je nekad bio vrlo gadna stvar. Odem u kupovinu poslije takvog treninga, pa se izgubim u sred Mercatora, i hladno ne znam kud sam pošla. Šveram ko pijan golub. Znala sam da sam zagrizla previše, za premalo vremena, i da se lako mogu razočarati. Društvo me se odreklo, jer bih petkom, kad svi izlaze, ja ostajala kući da se naspavam. Bilo je dana kad sam stvarno krizirala zbog toga. Ono, jebo te ovaj život! Radim ko konj, trčim ko konj. I eto. Samo to. Dolazilo mi da pijem samo da zaboravim, a znam da ću sjebati sljedeći trening ako to uradim, pa ne pijem, nego odem spavati tužna.

Halalila sam Ligu. Moram da radim tridesetke, u sedmici kad trčim trku milju i 800m. Zdravo, milja! Prvi veliki šamar je bila trka na ARL 5km. Išla sam preko minutu sporije od planiranog. Dva dana sam patila zbog toga, misleći da je to siguran znak da ću propast na maratonu ko kauč. Ne možeš umornom čovjeku objasnit da to ništa ne znači. Umoran čovjek nije razuman, bar ako je taj čovjek ja.

Drugi veliki šamar je bio sedmicu prije trke. Išlo bruku raje koju znam u Cirih, Beograd i Beč. Malo ko napravio šta je htio. Popucala raja od vrućine, jedva živu glavu izvukli. Kontam, kad ja puknem u Hamburgu, neće to bit malo. Napraviću krater promjera pet metara oko sebe, misliće svijet da sam se aktivirala. Svašta bih ja u tim mjesecima prije trke, al rekla sam sebi da neću budalesat. A nekakvih dešavanja na sve strane.

Tako hodam okolo, i slikam. Volim trke, a čuvam se za treninge, jer imam malo vremena. Na prvom takvom „volontiranju“, polumaraton u Mostaru, sjedimo na kafi, i govori Ersan Draženu da ću trčati maraton za 3:29. Branim se, jer me čekaju još tri važna treninga, i tri utrke ARL u narednih pet sedmica. Ne volim predikcije, još manje pompezne najave nečega. Svi mi vrijedimo onoliko koliko čip u finišu kaže da vrijedimo. Ostalo je mašta. Mnogo puta sam vjerovala da mogu nešto, i po treninzima bi trebalo da sam mogla… Ali trka je rekla da imam još posla za napraviti.

Konačno, napravila sam sve što se moglo, i sad imam one kritične dvije sedmice kad ne bih trebala ništa posebno, osim dobro odmoriti. Nakon pet dana, sa smanjenim obimom za 40% osjećam se… Hajd, recimo da sam ko bijesna kobila, ne znam kud ću sa sobom. Desetak dana nakon početka taperinga, postajem umorna. Težina me nekakva savladala, jedva živim, i sve mi mrsko. U utorak naveče krećem na put, i slamam se od nespavanja 36h. Odlučujem da ću odoljeti potrebama blesavog dijela moje osobe, da sve vidim, i da svuda budem. Odmarat ću. Maksimalno. I onda… Pravila sam neke desetine hiljada koraka dnevno, zavedena… mostovima!

Došla kući prvi dan, i kažem Mirku, osjećala sam se kao u Veneciji! Kaže on, imaju više mostova, nego Venecija, London i Amsterdam zajedno. Mirko je rođeni Švabo, iz istočnih krajeva, što je, kako saznajem, jako bitna informacija kad pričaš s Njemcima. Ja nikoga ne diskriminiram, svi su mi Švabe, smatram da su pomalo dosadni sa svojom birokratijom i tačnošću, i da je sve to presređeno za moju nesređenu, prirodu. Sve… ali ne i Hamburg. Grad sa najviše mostova na svijetu! Sa brodovima u službi gradskog prevoza. Red light districtom. Tunelom ispod rijeke koji je tu preko stotinu godina… Sa novom filharmonijom „u koju su skršili 800 miliona eura“, kaže Nemanja. A onda je otvorili za sve posjetioce, besplatan ulaz na vidikovac. Pogled od kojeg se smrzneš, klecaju koljena, ushićen si kao dijete. Daju koncerte za raju jednom mjesečno, po nekim simboličnim cijenama. Tako se valjda promovira kultura u nekoj zemlji? Veliki grad, koji je sve, samo ne urbana džungla. Ustvari je više kao velika umjetnička instalacija, koja ti na svakom koraku pruža više nego što očekuješ. Svaka stvar koju obuhvatiš pogledom, priča priču. Svaki pub ima neki svoj film. Uđem u jedan, sjede ljudi za stolom, i igraju neku društvenu igru. Volim ja kafančine svake vrste, za čas se snađem u tom okruženju. Ne vidjeh tog užurbanog ludila o kojem će Balkanac vaziti kad dođe na godišnji kući. Rad i pidžama? Parkovi puni, vjeverice i zečevi slobodno skakuću, patke plivaju na jezeru, ljudi sjede na travi. Neki leže. Radni dan, popodne. Iako sam hodala silne kilometre, Hamburg me je odmorio. Fascinantno je da grad od dva miliona stanovnika ima takav mir, i harmoniju, i ludilo! Sve odjednom, i sve u ritmu.

Rekla bih, u ritmu…Beatlesa! Provozali me drugari prvi dan, lagana turistička tura kroz sve sokake i budžake, da na brzinu steknem sliku gdje sam došla. Poslije se išlo u detalje. Dok idemo kroz grad, Mirko mi pokazuje kuda će se trčati. Trčao je plavom linijom tri puta. Sa finim rezultatima, za nekoga ko je ustvari odbojkaš. Nije to čudno, kad pomoliš nos preko državne nam granice. Ljudi trče sjajne rezultate za naše pojmove, i još ti kažu „nisam ja trkač“. Kontam da bi bilo dobro da se fatam te plave linije, da ne naberem 43km, kako imam običaj.

Stara riblja pijaca s kopna. Pa stara riblja pijaca s rijeke. Kažu, radi još uvijek nedjeljom. Baš kao ranih šezdesetih, kad bi dječaci iz Liverpoola završili svirku u svitanje, i uputili se tamo provesti dan. Baš tu, na ovom pločniku kojim gazim, sanjali su snove. Teške kao vlažni zrak oko riblje pijace, nejasne kao izmaglica na vodi oko potpornih stubova zgrada koje bdiju nad rijekom. Ima nešto u zraku što me čini neprirodno mirnom i opuštenom. Na trku skoro da i ne mislim. Nije mi to nešto normalno, pa kontam da sam pukla. Sjebala sam se od treninga za ovaj maraton, valjda bih trebala sad da pizdim od panike. Ništa. Vjerujem da ću biti sretna u nedjelju. Ne znam kako će proći trka, ali osjećam da ću biti sretna, i da me ništa ne može pomjeriti.

Uglavnom je hladno, i pada kiša. A ljudi uglavnom ne mare na tu neprijatnu pojavu, pa je i meni ok. Mislim da bi bilo lijepo da se ovo vrijeme zadrži do nedjelje.

U subotu sam već zabrinuta što mi nije ništa. Osjećam se kao na godišnjem odmoru, što i jesam, i trka me nimalo ne zabrinjava. Pa samu sebe ložim, ne bih li osjetila taj grč u stomaku, paniku nekakvu, neko sranje na koje sam navikla da se dešava u ovakvim situacijama. Govorim sebi, start je za 20 sati. Za 15. Za 10… Ništa, jebote. Jedino me brine da ne prespavam, jer su mi svi otišli na put taj dan, ostajem sama u stanu. Ustvari mi je taj jutarnji alarm jedino oko čega se mislim, za trku ću lako. Već tri dana samo šetam, družim se s finim ljudima, čitam, i opuštena sam kao rijetko kad u životu. Više sam bila nervozna pred neke treninge, nego sad. Nisam sigurna u rezultat, nemam pojma šta će biti. Ali sam sigurna da mogu podnijeti apsolutno sve što me čeka sutra, i da ću biti dobro, kakav god rezultat da bude. Spremna sam psihički više nego što sam ikad u svom životu bila. Provodim dane u informativnom mraku. Konzumiram samo sadržaje koji me opuštaju, ne čitam i ne gledam bilo šta što će mi pomjeriti fokus. Kad naletim na suvišne informacije, preskačem ih kao pseće govno na cesti. Zanima me samo ono što mi je prijatno čuti i vidjeti, ostalo je spam. Spremam se da se potučem. U devet rundi. I planiram da on, maraton, padne na pola devete. Jako sam koncentrisana na to da njegujem fizičku i mentalnu snagu, napunim baterije na maksimum, i da mu jebem nanu naninu. Ja njemu, ovaj put!

Već oko podne sam pripremila svu opremu, zakačila broj, i isplanirala aktivnosti do kraja dana. Pripremila i kabanicu, nadajući se da će biti hladno. Jasmina mi rekla da ponesem, neće ona biti tamo da me zagrće u kritičnom momentu. Izlazim u kupovinu da nađem kivi, koji mi ni za šta ne treba, ali idem prošetati. Nabasam na park, legnem na travu, kreveljim se i slikam selfije koje nikad niko neće vidjeti. Pita me Ersan jesam li se odmorila. Nemam pojma. Ne radim ništa, pa ne znam. Ništa me ne boli, uglavnom.

Budim se u 4h ujutro, nakon pet sati sna. Pomislim da sam prespavala, zvizne me hr na jedno 190 od panike, i vratim se u krevet ponovo da pokušam spavati još malo. Za 2h ustajem. Nakon doručka počinje da me boli želudac. Baš pravo. Znam da nisam pojela ništa pogrešno, nego baš ono na šta sam navikla. Ne znam šta mi je, ali ne prolazi.

Skontam da je nervoza ustvari. Evo, sad bih ja sebe počupala za kosu! Što nisam mogla biti nervozna juče ili prekjuče? Jok, zajebavala se ko na plaži. A dva sata pred start me taj želudac zajebava, jedva se ispravim da hodam. Dobra stvar je što imam okrutnog trenera dobrog srca, koji mi nikad ništa lijepo nije rekao u životu. On bi sad rekao „nema veze, samo trči“. Šta god ja njemu, on meni „samo trči“. Više mu ništa i ne govorim, nema fajde.

Tako ja sebi kažem, ideš, kad bi crkla. To sam riješila još prije mjesec dana. Trčat ću, i boriću se. Ako ne bude kako sam htjela, opet ću se boriti, do zadnjeg. Na stanici srećem trkače. Sjeban narod, s onim cekerčićima na leđima. Sve maratonci, jer je half startao sat prije nas. Nisu veseli, skupili se ko žalfije. Al meni nešto lakše kad sam vidjela da nas ima još, i u tom jurenju vozova zaboravim na želudac.

Dolazim na start bez euforije. Onako stojim, i posmatram narod oko sebe. U toj mojoj zoni svašta ima. Od onih nabrijanih što se fol zagrijavaju, nešto skaču s koljenima do nebesa, trzaju se haman ko da ih je neki napad snašao, do ljudi koji šute i gledaju pred sebe. Outfita isto svakakvih. Privuče mi pažnju tip u dukserici. Vrućina, ba. Ja se oznojila dok sam došla do starta. Sunce piči, nikad ga takvog nisam vidjela, otkako sam došla tu. Najavili kišu, a klinac! Izgorila sam ko rak trčeći, jedva me pustili na pasoškoj kontroli, kad sam pošla kući. Kakva sam bila nakon trka, mogu mislit da sam im izgledala ko ispaćena izbjeglica, koja je doplivala odnekud s tuđim pasošem.

Taman procesuiram duksericu, tek vidim ispred sebe kralja u džemperu. Bijelom. U startnoj zoni. Hoće kralj maraton trčat. Jebem ti bundevu! Lik me oduševljava toliko, da sam zaboravila gdje sam pošla.

Vidim ja da se tu nasabiralo svijeta, i da su svi veći od mene. Skontam da neću moći da se proguram prvih nekoliko kilometara da trčim svoj pejs. Preko deset hiljada maratonaca je završilo trku taj dan, pa ti vidi! Isto da si na koncertu, pa pokušaš trčat u svjetini. Deset minuta pred start odlučim da ću krenuti za pejserom na 3:30, jer ću tako manje izgubiti. Ima ih dvoje. Priđem ovom muškom, jer su curu okupirali trkači. Kažem, ja ću tebe malo ganjat. Kaže da se zove Štefan, i još nešto krenu nabrajat. Možda mi je i mater opsovo, ne znam njemački. Ali odlučila sam da vjerujem da mi je poželio sreću.

Minutu pred start, neko je počeo aplauz, i svi su prihvatili. Cijela armija ljudi, u isto vrijeme, u istom ritmu. Zastrašujuće… dobro!

Krenusmo, i ja se svežem Štefanu za leđa. Kako se on gura, tako ja prolijećem za njim. Skontam da je dobro što sam odlučila ovako. Jedva i on uspijeva da se probije kroz gužvu. Prvi km trčimo 5:06. Naljutio se Štefan što je spor, i krenuo ofanzivno naprijed, gurajući se. Drugi km 4:35. To, Štefkete! Samo deri, družićemo se mi duže nego što sam mislila. Treći i četvrti se stabilizira na 4:50, i to mi je zasad taman. Pred kraj petog gužva se malo smanjuje, i napuštam drugara uz mahanje. Krećem u svoju trku. Staza je obilježena sjajno. Na svakih 5km mjerenje, mnogo svijeta usput, dosta trkača, ali sad je već moguće ići svoj tempo. Osjećam bolove u stražnjoj loži desne noge. Stara povreda, koju odavno nisam osjetila. Baš fino uvjerljivo boli, nije zezancija. Pomislim da ništa ne valja što me nešto boli već na petom km, i da ću drama najebat do kraja. Počinju me obuzimati crne misli i predviđanje agonije u drugoj polovini. Odlučim da ne mislim o tome. Kažem sebi, sad, u ovom trenutku možeš trčati s tim bolom. Ako kasnije ne budeš mogla, onda misli o tome. Trči dok možeš.

Sjetim se plave linije. Zabavljam se ganjajući liniju, i ne razmišljam o bolovima. Pijem vode gdje god mogu, baš je toplo već sad. Oko sedamnaestog me boli još uvijek, i svim snagama se trudim da ne dozvolim da me to demotivira. Tempo je odličan, tačno kako sam zamislila. Čekam polumaraton, pa da počnem odbrojavanje. Nešto oko 1:43. Sasvim malo brže od prosjeka koji trebam u totalu. Dobro je ovo. Počinjem da pregovaram sa sobom, da izguram tempo do 25-og, pa ću onda misliti šta dalje. Oko 23-eg skontam da me loža više ne boli. Zahvalna sam svom tijelu što me je poštedilo suvišne tegobe, i motivirana da idem na rezultat koji želim. Uspijevam odraditi 20-25 kako sam htjela. Sad postavljam novi cilj 25-30, i na svakom završenom kilometru pošaljem sebi zagrljaj u mislima. Ide to, nije frka. Znam da će poslije tridesetog biti teško, i spremam se na to. Nisam se potrošila previše, dosad je išlo lako. 25-30 po planu. Sad sam već na pragu onoga po šta sam došla. Hajde, drug moj, izguraj 30-35 kako treba, pa da idemo u finiš. Počinje biti malo više naporno. I dalje mogu da držim tempo, ali mi je potrebno više koncentracije. Još uvijek je to pace ispod 5 na svakom, i to mi je dosta. Fantastična stvar u Hamburgu je to što imaš vodu na svakih 2,5km, nakon dvadeset i nekog.

Bukvalno na svakoj stajem i pijem. Prevruće je za trčati. Sad je već oko 20 stepeni. Nisam više fokusirana, već je to preko 2,5 sata u trku. Dešava se poneki kilometar da popustim koju sekundu, i onda se ubrzam na sljedećem, kad skontam da sam se uspavala. Mogu, samo treba držati pažnju. Oko 34-og mi dolazi da prohodam. Idem dobro i brzo, ali mi je dosadilo. Želim da hodam i da pijem vode, jebat maraton. Kažem sebi, hajde još jedan. Još samo jedan, pa ćemo pričati šta dalje. Izguram tri, a onda opet silno želim da hodam. Trideset osmi. Kontam, sad ću maznut gel da se poguram. A neću da stanem, nego uzela onaj tečni, što ne treba piti vode, pa se zadavila s njim, otišlo mi u nos, u grlo, na stranu, na sve strane! Počinjem da dišem na škrge, nemam zraka. Ono slatko me zabetoniralo. Neću da stanem, a suze mi oči, ne mogu ništa da napravim. Na kraju sam morala stati. Popiti puno vode, prodisati, pa onda dalje. 5:47 taj kilometar. Popizdila! 39-ti spuštam na 4:44. Nećeš me sad gaziti, mamicu ti! Ja ću tebe. Do kraja, na max. Na prethodnim prolazima sam skontala da imam oko 440 metara više, i moram to ukalkulirati u total vrijeme. Još važnije, moram znati da nije kraj na 42,2, da se ne razočaram ko budala. Tih dodatnih 400-500m zna biti živa muka trčat, kad sve misliš „sad će“.

Sve je više publike, i znam po satu da sam blizu. Ne znam šta osjećam, ali to nešto me nosi. Ustvari je cijeli događaj prošao bez velikih emocija. Toga je bilo u pripremama i previše. Plača, tuge, bolova… Dani prije trke, i sam maraton – otišla i odradila.

Ono što me je najviše veselilo u trenutku kad sam dotakla magičnu liniju nakon 3:28:37 neprekidnog trka… Znala sam da će za nekoliko sekundi moji ljudi koji su me čekali kući, biti jako, jako sretni zbog mene, i da sam nekima malo uljepšala dan.

Uzela sok, sjela na hladan beton da ispružim noge pet minuta, i razgulila. Ne mogu gužve. Malo boli, ali dobro je. Ne jede mi se, ne pije mi se. Hoću svojoj kući. Ima cener na Igmanu iduće sedmice.

Osjećam se kao da sam prelako porazila teškog protivnika. Zamišljala sam da će biti teže. Ali ipak… Ja sam njega, ovaj put!

Vaši komentari