MOSTARSKI TRAILAŠI NA JUT-u: Valjali smo se, ali smo sritni

Poslije Vučka, dobre trke i atmosfere, nas četvero smo odluči da idemo i na Jahorinu. Tačnije kondicioni Jojo, selektor Ivan, Koža, Ana i ja. Pored Trail sekcije HPD Prenj 1933., iz Mostar runnersa nam se priključuju Adi, Mirela i Amila kojoj je ovo prva trail trka.

1104

Piše: Jasmina Kavazović

Kondicioni, Selektor, Ana i ja ćemo da trčimo Maxi trku koja je duga 69km dok će Koža opet dječju Midi 35ticu. Adi, Mirela i Amila idu na 14-ku.

Poslije Vučka, svaki vikend se radila neka ubitačna dužina, obišli smo Prenj i Čvrsnicu što hodajući, tako i trčeći. Pored toga, naš Kondicioni je razvaljivao sa svojim treninzima pa je tako razvalio i tetivu na nozi, i na kraju smo otišli bez njega. Moram da spomenem da je i Koža na dječjoj, jer je mjesec prije i on razvalio svoju nogu (lik trenira 7x dnevno).

Tako ostade nas četvero koji krećemo u petak da odradimo i Jahorinu, naravno kao što smo i navikli do sada, “ne idemo mi džaba gore”. Ana naravno kasni, ali oni stižu u Jablanicu i nastavljamo put prema Jahorini. Tokom puta se najviše pričalo o hrani, ja cijelo jutro “žderem” pa mi muka, a oni gladni. Uglavnom, stižemo na Jahorinu, idemo odmah po startni paket, malo kasnimo na tehnički sastanak, ali nas nešto puno on i ne zanima, sve mi znamo. Gore nas čeka Ado, brat iz Sarajeva, koji je u ekipi Vučka, ali mislim da će od sada više vući ovamo prema Mostaru i Trail sekciji.

Odradimo mi sve to, nađemo apartman, odmah pri ulasku nazdravimo s gazdom i naravno za našeg Ivana Dugandžića koji je okončao svoju karijeru te noći i uplovio u neke druge vode, nama malo manje poznate tzv. ”bračne vode”. Eh, odmah kreće raspremanje, pravi se tjestenina, jede se životom. Naravno, treba sutra trčati 10ak sati, neka ima zaliha. A onda razrada taktike, pošto je meni to prva ultra, pozorno slušam savjete Selektora gdje stajat pit vodu, jest, sipat vodu u rusak. Uglavnom mi to brzo riješimo i krenemo sa spremanjem stvari za sutra, jer start je u 6h, ustajanje u 4h da se opet jede naravno.

Gelovi, hurme, smokve, magnezij, snikers, sve trpamo u rusak, a ja sa svojim rusačićem najviše vremena provodim u WC-u pred ogledalom pa mi Selektor galami jer umjesto u WC, on mora stalno da ide pozdravljat Bugare koje smo upoznali ranije u hodniku. (Selektoru se napuhao stomak od hrane, pa je stalno išao vani puštati golubove, međutim svaki put bi se vani pojavila i bugarska planinarka, pa su golubovi ostajali zarobljeni. Tako da je svaku najavu puštanja golubova Selektor najavljivao sa riječima: „idem malo popričati sa Bugarima“).

Ana također ima novi ruksak, i tek je skontala da je on za “brže” trkače koji ne nose štapove, ne sluteći da će i ona to ubrzo potvrditi. Prošlo 11h, Selektor tjera na spavanje, ipak treba ustati u 4h i ići trčati 70km. Legli smo, i razmišljam o tome da ljudi koji trče 100km trenutno startaju, a ja liježem u krevet. Nek im je sretno.

Ustajemo u 4h, miriše kafa, jede se, spremamo se i idemo svi na start. Koža nas ispraća i čeka autobus koji će ga vozit u Sarajevo, jer on je elitni trkač, starta iz centra grada. Mi smo krenuli, Selektor je već sprašio ispred, Ana i ja smo tu negdje, ja se standardno patim na prvim kilometrima dok se ne upalim, a Ado u startu pada i guli koljena, valjda zna da ga to čeka i poslije pa konta da mu je lakše ako odmah padne. Koža s nekim curama kasni na bus, nisam bas skontala zašto je bio sa njima u WC-u, a znao je da mu bus kreće. Trčeći kroz tuđe bašte on uspijeva stići autobus i ipak otići na start svoje utrke. Selektora više nisam vidjela, Ana i Ado su tu stalno blizu mene, bukvalno me dižu svako malo jer je pametnica krenula u cestovnim tenama pa je downhill više bio na guzici nego na nogama, ali nije mi žao.

Staza nije bila nimalo lagana, zbog kiše koja je padala dan prije je bilo mnogo blata pa je trava bila preklizava za trčanje. Negdje od 6. pa do 40. km je većinom bilo ravno i nizbrdo tako da je dosta bilo tog trčljivog terena, naravno ko može trčati po onakvom blatu. Patike su doslovno ostajale u zemlji, a ja sam se par puta valjala ko konj, ali srećom bez povreda pa sam sritna bila. Nakon nekih 15-ak kilometara sam se odvojila od Ane i Ade i nastavila sama. Prošli smo dijelove Jahorine, Ravne planine , kroz Pale i vrijeme je popeti se na Trebević, to je negdje od 40-tog kilometra, a onda tek igra počinje. Penjemo se na vrh Trebevića, a i nakon njega staza je dosta valovita i stalno se izmjenjuju uzbrdica i nizbrdica.

Moram napomenuti da je Koža u međuvremenu istrčao svoju trku, završio na trećem mjestu za 4h i 7min pa isprobavao rupe po Jahorini sa Aninim Meganom, a i stigao je ostatak ekipe Mirela, Adi i Amila nas čekaju na cilju. Prvi od nas dolazi Selektor, nakon 8h i 24min stigao je na cilj završivši utrku treći, iskreno mislim da je “prekucao”. Poslije njega stižem ja na cilj, nakon 9h i 55min trčanja i na drugoj poziciji u ženskoj konkurenciji ulazim u cilj plačući, kao prvo zbog toga što mi je zadnji kilometar bio toliko težak da sam se jedva “izverala” uz tu stranu, a drugo, završi ja i taj ultramaraton, i to druga.

Poslije mene stiže Ana koja završava trku za 10h i 34min, na šestoj poziciji u ženskoj konkurenciji i popravlja svoje vrijeme od prošle godine za skoro 3h. Ado je rekao Ani na 40-tom kilometru da je dosta trčanja od njega, pa smo mi otišli na kupanje, a Selektor i Koža koji su već i odmorili dok smo mi došli su ostali da ga čekaju. Međutim, Selektoru je zamirisao grah, pa se Ado pojavi sam na vratima apartmana bez Leže i Kože. Ado je završio trku nakon 10h i 59min i završio  na 24. mjestu u muškoj konkurenciji.

Sabiranje utisaka, čestitanje, prezadovoljni iz blatnjavih i mrljavih trejlaša prelazimo u okupane i fine cure i momke i idemo na grah pa na odmor. Tu večer se družimo sa ostatkom ekipe, koji trče sutrašnju 14-ku, jedemo naravno i razrađujemo njihovu strategiju. To nije moglo dugo da traje pa smo ubrzo svi pospali. Opet rano buđenje, idemo ponovo na start da ispratimo Adija, Mirelu i Amilu. Da skratim priču, pratimo na stotinci, Mirela se ganja među vodećima, dočekujemo je drugu na cilju sa vremenom 1h i 39 min. Čekamo Adija i Amilu, koji stižu nakon 2h i 20 min.

Hercegovina je opet izdominirala pa imamo (Maxi trail 69km): Ivan Leženić 2. mjesto (8:24), Jasmina Kavazović 2. mjesto (9:55), Ana Perić 6. mjesto (10:34). Moramo napomenuti da je trka na 69km bila kvalifikacijska trka za trail reprezentaciju BiH koja će nastupiti iduće godine na Svjetskom prvenstvu u Portugalu, te smo sa ovim rezultatima nas troje obezbjedili svoja mjesta; (Midi trail 35km): Marko Kožul 3. mjesto (4:07); (Mini trail 14km): Mirela Čučak 2. mjesto (1:39); Dakle, pri proglašenju pobjednika, sve oči su bile usmjerene prema nama jer smo svakako najjači.

Uzeli smo sve i idemo nazad, sretni, zadovoljni i bez povreda što je najvažnije. U autu se već priča šta dalje, gdje dalje, ali glavna obaveza sada je nabavit sol za iduće trke jer smo nahvatali novih savjeta i informacija pa to moramo da isprobamo do sljedećeg puta gdje moramo biti još i bolji.

Valjali smo se, ali smo sritni.

Vaši komentari