Razgovarala: Ljilja Lukić
Slobodan je do sada ovu autoimunu bolest pobijedio više puta – istrčao je 30 polumaratona, dva maratona (Beogradski i Atinski), četiri trail trke i jedan sprint triatlon.
Prvi polumaraton je istrčao 2016. godine i tako obilježio desetogodišnjicu od kako je saznao da boluje od ove, kako su mu rekli, neizlječive bolesti.
A kada ga upoznate ubrzo vam bude jasno i kako je to uspio – takva energija pobjeđuje sve, a poslije njegove priče vjerovatno ćete se preispitati gdje su vam granice i da li vas sputava samo nedostatak želje ili hrabrosti.
Ljudi kada se suoče sa bolešću, kada saznaju dijagnozu, odustanu od borbe unaprijed. Kako si pronašao iskru koja te pokrenula na borbu, koja je bila konkretno prva misao kada ti je saopštena dijagnoza?
– Prije svega htio bih da pozdravim Vaše čitaoce, moje kolege trkače i sve ljude koji vode neke svoje svakodnevne životne borbe. Kažete iskra, ja bih prije rekao da je to bila vatra, životna vatra koja se u tom trenutku upalila u meni. Prvo šta sam osjetio pošto mi je doktor saopštio da sam obolio od multiple skleroze je bio šok, šok koji parališe, znate onaj izraz “zaledila mi se krv u žilama”, zanijemio sam. Srećom životna vatra je brzo odledila moju krv u žilama i dala nevjerovatnu snagu i volju za borbom, volju za pobjedom!
Kakvi su bili simptomi?
– Multipla skleroza obično dolazi tiho, tako da doktorima treba mjeseci pa čak i godina ne bi li postavili konačnu dijagnozu bolesti. Kod mene je to bilo drugačije, radio sam kao vozač kamiona, jedno jutro sam se probudio sa blago zamagljenim vidom na jednom oku. Uprkos tome krenuo sam na put, poslije par sati izgubio sam potpuno vid na tom oku. Pozvao sam hitnu pomoć koja me je prebacila u bolnicu gdje sam hospitalizovan. Preko noći budi me jaka vrtoglavica koja me je nekoliko puta bacala u nesvjest, ujutru mi je urađena i magnetna rezonanca, sljedećih par dana zbog vrtoglavice bio sam prikovan za krevet. Jedno jutro dolazi ljekar i saopštava mi vijest da bolujem od teške i neizlječive neurološke bolesti. To je bio samo početak, mjeseci i godine koje su dolazile donosile su puno simptoma – gubitak funkcije ruke, paralizu lica, hroničan umor koji me je paralisao pa nisam mogao da prepješačim više od 500 m bez odmora, otežan govor… sve to uz već pomenute probleme sa vidom i vrtoglavicom. Ovu bolest nazivaju i “bolest sa hiljadu lica”, a ja sam ih upoznao dosta. Ali svi ti simptomi nisu mogli da zagase onu moju već pomenutu životnu vatru!
Da li su se ljekari slagali sa tvojom odlukom da počneš da trčiš?
– Doktori su bili skeptici, jer se smatra da prevelika fizička aktivnost može ubrzati progresiju bolesti. Ipak uprkos savjetima doktora ja sam mislio drugačije. Pošto ta bolest prije svega utiče na motoriku i kretanje, ja sam želio da je pobjedim na njenom terenu, tamo gdje je multipla skleroza najsurovija, u kretanju!
Da li si istraživao ima li ljudi u svijetu sa multipla sklerozom koji trče?
– Još dok sam lagano počeo sa pješačenjem uspio sam da saznam za jednu ženu iz Danske koja je uspjela da završi maraton sa ovom dijagnozom, a prošle godine sam saznao i za Ramona, Španca koji je po saznanju za dijagnozu savladao “Ironman” triatlon po kome je snimljen i film “100 metara”. Sve to je meni dalo još veću snagu i volju da istrajem!
Koji su bili mogući rizici?
– Kao što sam već naveo, rizik je bio da mi se pogorša zdravstveno stanje, ali ja sam prije svega slušao svoje tijelo – kada mi je signaliziralo da trčim, trčao sam, kada mi je signaliziralo da stanem i odmorim, ja sam uvijek stao. Najbitnije je slušati svoje tijelo!
Kakvi su bili trkački počeci?
– Teški, kao i svi počeci, ali volja za ispunjenje zacrtanog cilja je bila presudna!
Da li si i jednog trenutka razmišljao da odustaneš?
– Ne, ni u jednom trenutku odustajanje mi nije bila opcija, ni kada sam se borio da prepješačim 500 m, ni kada sam se borio da se popnem stepenicama na sprat, ni kada sam bio na 40-om kilometru maratona!
Koji su bili prvi ciljevi koje si postavio sebi, da li je to odmah bio polumaraton?
– Ne, cilj mi je od prvog trenutka bio maraton! Iskren da budem nisam imao predstavu kolika je to distanca od 42.2km, tako da sam na kraju ipak prvo istrčao polumaraton. Ali naravno, kasnije sam savladao i maratonsku distancu!
Kakav je bio osjećaj kada si istrčao prvu trku?
– Uh, jako emotivno. Suze su navirale same, suze radosnice, na cilju su me čekali svi moji dragi ljudi, porodica, prijatelji! Do tada je za mene trčanje bilo performans, performans kojim ću dokazati da je multipla skleroza izlječiva. Od tog prolaska kroz cilj trčanje je preraslo u ljubav!
Odluka da trčiš maraton možda je tebi bila i logičan korak, pogotovo što si odlučio da ne prestaješ da se boriš, a kako je okolina reagovala na tu odluku?
– Moji najbliži su u početku bili zabrinuti, ali vjerovali su u mene, vjerovali su u moju odlučnost i nadali su se da znam šta radim. Malo šira okolina je mislila da sam sišao sa uma, smijali su mi se, jer nisam trčao ni kada sam bio zdrav. Ja sam u svemu i u svima nalazio motiv, tako da se svima podjednako zahvaljujem!
Šta se dešava u međuvremenu sa bolešću i simptomima, da li imaš neku terapiju osim trčanja?
– Pomenuli ste bolest!? A da multipla skleroza, ponovo sam zaboravio na nju! Šalim se malo, ne zamjerite. Već dugo nemam nikakve simptome bolesti, jedini ožiljak koji me podsjeća na bolest je gubitak vida na desnom oku. Uz trčanje i pozitivne misli, na terapiji liječenja sam sa visokim dozama vitamina D3, taj vitamin se još naziva i sunčevim vitaminom, zbog te terapije imam dosta restrikcija u ishrani, ali ja to ne vidim kao prepreku!
Koliko trčiš sedmično, mjesečno, da li imaš još neke treninge osim trčanja?
– Zavisi u kom dijelu sam priprema, da li treniram za polumaraton ili maraton! Kada se pripremam za polumaratone to je četiri puta nedeljno, kada se pripremam za maraton to je pet ili šest puta nedeljno i dužine tih treninga su ozbiljnije! Pomenuo sam vam Ramona i “Ironman” triatlon – plivanje, biciklizam, trčanje. Probao sam jedan sprint triatlon od 750m plivanja, 20km biciklizma i 5km trčanja, i znate šta!? Uspio sam, i čak šta više, mogu mnogo više. E sad pitanje koliko? Vjerujem da za početak mogu da savladam poludistancu Ironman triatlona 1.9km plivanja, 90km biciklizma i 21.1km trčanja, ali to su mi planovi za budućnost, ima vremena za to!
Da li ti se javljaju oboljeli od multupla skleroze, vjerovatno imaš gomilu savjeta za njih, ali vjerujem da nema mnogo ljudi hrabrosti da krene tvojim stopama?
– Da dosta, to su moji saborci, ja se njima sa zadovoljstvom javim, želim samo jedno – da se svi izliječe od ove bolesti i ne samo od ove bolesti. Na početku moje priče, kada sam 2006. saznao da bolujem od multiple skleroze obećao sam sebi da ću se boriti protiv ove bolesti sve dok pored njenog imena u medicinskim udžbenicima ne bude pisalo – izlječiva bolest. San mi je da svi oboljeli potrče makar 100 metara!
Suvišno je da te pitam jel nastavljaš da trčiš, kao i šta ti trčanje znači, ali tvoji savjeti i tvoja životna priča mogu da posluže kao motivacija svima, ne samo oboljelima.
– Hvala Vam puno, neizmjerno mi je drago ako ova moja priča pomogne makar jednoj osobi, to znači da ovo moje trčanje ima efekta. I naravno da ću trčati, već sam naveo da je za mene trčanje davno preraslo u ljubav, uz to, trčanjem prenosim moju poruku, a moja poruka svima je da borba za paljenje životne vatre nema alternativu! Vidimo se na nekim novim trkama i na nekim novim ciljevima!
Vaši komentari
