SUADA TABAKOVIĆ: Trčanje me učinilo sretnijom osobom

Na nagovor prijatelja koji me naziva “luđakinjom” i “talentom”, odlučila sam da svoju priču ispričam onima koji će znati njenu vrijednost.

5075
Suada Tabaković na Cazinskom maratonu

Piše: Suada Tabaković

U vremenu kada doživljavamo različite životne pritiske, uspone i padove nastojimo pronaći sebe.

U određenom momentu imala sam želju da upravo to uradim. Okružena sam ljudima koji trče, postaju triatlonci i svoje mogućnosti dižu na viši nivo. To me inspirisalo da prvi put uradim nešto za sebe.

Prvo trčanje: 11km

U februaru 2018. godine sa prijateljicom Ademirom Bešović odlučila sam da istrčim polumaraton. U planu je bio polumaraton u Sarajevu  koji se održava u septembru. Naš dogovor je bio da za 4 dana odradimo prvo trčanje. Ne znam kako, ali prvo trčanje završilo je sa istrčanih 11km. Tada sam dobila ogromnu podršku koja ohrabruje da prvi polumaraton ipak bude u Dubrovniku. Uz sve to veliku inspiraciju uvijek mi je davao moj brat Dino Tabaković koji iza sebe ima završene polumaratone, maratone i triatlon.

Pripreme su išle spontano i ugodno. Treniralo se u svim vremenskim prilikama. Kiša, snijeg, hladnoća u tom periodu niti u jednom momentu nisu me demotivisali da nedjeljom trčim duže dionice. Upravo na tom mjestu upoznala sam divne osobe čiji su osmijesi i riječi podrške bile velika motivacija.

I da, desio se Dubrovnik

Mjesec april je u moj život donio toliko sreće koju prethodnih godina nikada nisam doživjela. Znate onu sreću koju ne možete izmjeriti. Ademira me pripremala za ono što me očekuje na stazi. To je bila zvanično i prva trka na kojoj je temperatura bile znatno viša od one kada sam trenirala. Bilo je važno hidrirati  se i pratiti pacera. A zamislite te sreće kada sam na mjestu pacera ugledala lice Tomislava Cvitanušića. U tom trenutku osjetila sam dodatnu sigurnost i predosjećaj da bi trka mogla dobro završiti. Zaista tako je i bilo. Uz dobrog pacera i ekipu koja trči kockice se poslože. Erol Mujanović je u toku trke rekao nešto što me dodatno motivisalo. “Ti si kapacitet!”, i kilometar po kilometar završila sam svoj prvi polumaraton sa  vremenom 1:59. Samo će trkači razumjeti šta znači minuta manje.

Banja Luka, Tuzla…

Nakon Dubrovnika, desila se Banja Luka, Tuzla. A negdje u sebi sam znala da bih mogla istrčati i maraton naredne godine. Međutim jedan subotnji trening je bio odskočna daska za moje samopouzdanje i odluku. Sasvim spontano sam istrčala 30km i shvatila da je to mogu. Ali je plan bio da trčim prvi maraton u Ljubljani u oktobru. Kao što već spomenuh ono samopouzdanje sa istrčanih 30km učinilo je da prijava za polumaraton u Cazinu postane prijava za maraton. Toliko ljepote i uživanja u svakom kilometru na maratonu mogu cijeniti i znati samo oni koji proživljavaju sličnu priču i sudbinu.

Nemoguće ne postoji

Zapamtite da nemoguće ne postoji. Sve se može postići samo ukoliko ste u tome pronašli zadovoljstvo. Trčanje to pruža, da luđački zavolite sebe, ljude oko sebe i da uživate u pomjeranju granica. Ono što me trčanje naučilo jeste da medalje i istrčani kilometri imaju veću vrijednost kada ih dijelimo sa ljudima koji žive istu strast. Istrčala sam tri polumaratona i jedan maraton od februara do sada, ali sam osvojila puno više medalja. To su moji prijatelji i poznanici zbog kojih sam sada sretnija osoba.

Vaši komentari

Banner