BREAKING 4: Boris Katalinić i Aldin Abdagić pred nemogućom misijom na Ljubljanskom maratonu?

Godine 1975. u Njemačkoj je postavljen aktuelni rekord BiH i tadašnji rekord Jugoslavije na maratonu (2:15:54) istrčan od strane profesora Seada Konde.

4331
Aldin Abdagić i Boris Katalinić

Tekst: Boris Katalinić i Aldin Abdagić

42 godine kasnije na startu 26. Zagrebačkog maratona dva prijatelja sa prikačenim crvenim brojevima na prsima. Ovo sve ne bi bilo toliko zanimljivo da ta dva prijatelja nisu rođena te sada već davne 1975. godine.

Od 136kg do maratona

Boris 2015. godine staje na vagu, a ona pokazuje 136kg što je bio razlog da se nešto preduzme. Te godine počinje borba sa kilogramima. Važno je napomenuti da sam smršao kombinacijom konzumiranja manje i sagorijevanja više kalorija. Pravi rezultati su došli tek kada sam počeo sagorijevati kalorije brzim hodanjem i laganim trčanjem po istrošenom tartanu staze na DIF-u kako bi očuvao „karoseriju“ (kosti i zglobove). A 18. septembra 2016. godine sam se uspio pojaviti na startu jubilarnog, a mog prvog i najdražeg, 10. Sarajevskog polumaratona.

“42 godine, 42 kilometra”

Sjećam se toga kao da je bilo danas. Aldin i ja završavano 1. Tuzlanski noćni polumaraton, standardno u cilju pozdravi, čestitke sa ostalim trkačima, a s obzirom na to da smo obojica istrčali odlično u trenutku euforije padne dogovor o pripremama za naš prvi maraton. Prebrojimo godine i odlučimo da za svaku godinu života istrčimo po je dan kilometar i da je sad najbolji trenutak za takvo nešto jer smo u toj godini napunili 42 godine života, a državni rekord puni 42 godine od postavljanja. Kažemo sebi ovo možemo napraviti samo ove godine, a da bi se motivirali da lakše krenemo sa pripremama nazovemo priču: “42 godine, 42 kilometra”.

Obojica smo generisali individualne trening planove pomoću naših vjernih pratioca satova (Adidas i Garmin). Pripreme su počele sa testnim treningom (23. juli) kada sam prvi put istrčao više od 21km, tačnije 28km i tako sedmica za sedmicom intervali, tempo, „long run“…

Duge treninge smo radili zajedno i dobro se sjećam našeg najdužeg treninga od 35km, vrijeme katastrofalno, kiša, vjetar… pucamo po „šavovima“ i negdje kod zgrade RTV doma na 30km treba da se rastanemo i da se Aldin počne vraćati kući. Kaže on: “ja ću malo ubrzati”, a ja mu poručujem: “samo ti ubrzaj”. Ako ovo preživimo preživjet ćemo i sve ostalo.

Zagrebački maraton

Zajedno sa porodicama 7. oktobra stižemo u Zagreb, smještamo se i uzimamo startne pakete. Osjeća se neka vrsta uzbuđenja i treme, jer ne znamo i šta nas sutra čeka. Provodim dan standardno turistički, obilazak grada i slično, ali nijednog trenutka ne zaboravljamo zbog čega smo tu. Obavljamo standardne pripreme za trku, unos tekućine, „šerpa paste“ i sl. i odlazimo ranije na spavanje.

Dan trke, budim se oko 8 sati, dolazim do prozora, govorim u sebi samo da ne pada kiša, otvaram prozor, pogledam nebo… Oblačno, nema kiše, temperatura idealna izgleda da smo se ovog puta izvukli. Dolazimo na start trke, trema nas puca pravo, ali srećemo i ostale prijatelje trkače Amelu, Elvedina, Faruka, Edinu i dr. pa nam je malo lakše. Boris podešava svoj MP3 player u koji je strpao 300 minuta muzike (5 sati limit trke) koja ga je pratila tokom 42 godine života od „Gonna fly now“ preko „Footloose“ do „Despacito“ i kaže: “Samo da dođemo do cilja prije nego iscrpim playlistu”.

U 10:00 pucanj startnog pištolja označava početak utrke i više nema povratka. U početku trčimo samouvjereno, velika je gužva i usput razgovaramo sa ostalim prijateljima, komentarišemo, jednostavno dobro se zabavljamo. Vremenom kolona se prorjeđuje, ostajemo relativno sami na stazi. Staza kao staza dosta ravna, ali se trče dva ista kruga. Ono što mi je ostalo u sjećanju jeste da se nakon završenog prvog kruga dolazi do table koja maratonce usmjerava u još jedan krug. Meni kroz glavu prolazi da valja istrčati još jedan polumaraton i krećem u drugi polumaraton govoreći u sebi: “Možeš ti to, spreman si”.

Sudbonosni susret

Tako trčim Vlaškom ulicom i negdje na 25. kilometru ugledam državnog rekordera Seada Kondu (čekao je Aliju Imamovića na povratku uz Dubrave) i počnem se zaustavljati da se pozdravim sa „Profom“. On govori: “Ne zaustavljaj se”. Kažem: “Ja stajem po svaku cijenu” i na brzinu mu spomenem da ja danas imam 42 godine, trčim 42 kilometra, a da je njegov aktuelni rekord star 42 godine.

Držim planirani tempo trčanja: za 3 sata istrčanih 33km. Pomislih: “super, idem ispod 4 sata”, ali negdje na 35km počinju grčevi, brzo pripremam ampulu magnezija i na okrepnoj stanici pijem sadržaj. Uzimam malo vode i krećem u „zonu sumraka“, jer nikad do sad nisam trčao više od 35km. Osjećam pad performansi, vidim da neću moći izdržati u željenom tempu i počinjem usporavati. Kažem sebi, sad je bitno samo da se ovo sve dobro završi kako bi priča „42 godine, 42 kilometra“ bila uspješna.

Nakon više od 4 sata mukotrpne borbe sa zagrebačkim asfaltom stižemo na cilj umorni, ali presretni. U cilju nas dočekuju naše porodice i naši prijatelji maratonci (Selma, Jelena, Ivana, Ema…) koji su nas bodrili cijelo vrijeme i na tome im puno hvala. Prvo što sam pomislio kada sam završio trku jeste da sam ovo sad sebi napravio i nikad više… (to be continued… #breaking4).

Aldinova priča o počecima

Nekad od kraja 2010. i poslije dva izuzetno teškog zdravstvena perioda, odlučio sam da se trznem i promijenim svoja interesovanja, da probam uraditi nešto jer sam u jednom periodu pretjerao i sa kilažom da te mjere da sam imao problema sa zglobovima. Tako 2016. u martu odlučim malo da trčkaram, da bih poslije samo par mjeseci saznao za Šujički polumaraton. Odluka je pala da se to istrči i da vidim za koliko bih ga mogao završiti. Sa 1:48 sam bio i više nego zadovoljan.

Dok sam jedne nedjelje trčao s Dobrinje prema Čengić vili ugledam Borisa, pozdravljamo se i naravno odmah priča ide u pravcu trčanja, opreme, sata i naravno Adidasa. Kroz priču mu spominjem da sam istrčao Šujicu i da mi je bilo odlično. Ljudi nas ugostili pravo domaćinski, spominjem mu da bismo se mogli zajedno spremati za Sarajevo, što smo i napravili. Prije nego smo otišli u Tuzlu, dogovorili smo se se, da ako budemo zadovoljni kako završimo, da prijavimo Zagrebački maraton. Kao motivaciju smo imali da smo obojica te godine punili 42 godine (42km za 42 godine). Slijede pripreme, trčanje po suncu, kiši i razmišljanju što ovo meni treba, ali poslije svakog završenog treninga uslijedio bi osjećaj nekog blagostanja.

Tuna Kenijac

Dolazak u Zagreb u kasnim noćnim satima, smještaj odličan, odmah u subotu rano idem da dignem svoj broj da bih mogao sa porodicom iskoristiti ostakak dana na obilazak.

U nedjelju sa Borisom krećem prema startu, neka euforija, a ujedno i strah kako odraditi sve to, ljubim se sa ženom i djecom, halalite mi… Na startu nam prilazi Tuna, majica bez rukava, kratki šorc, pravi maratonac Kenijac, kaže mu Boris: “Hajde ti naprijed sa elitom, nemaš šta tražiti sa ovom sitnom buranijom”.

Nikad više!

U 10 sati je sirena označila početak, krećemo lagano i poslije nekih 12km kažem Borisu da me ovo malo nervira i da ću ubrzati. Na 32. kilometru blokada… neće noge, počeli grčevi… Kažem sam sebi: “Nećeš više nikad ovo sebi uradit, ali više stajanja nema”. Ulazim na Trg Bana Jelačića tako sav izmoren, stiže me Amela i govori: “Hajde možeš ti to”. Na nekom 40. kilometru iz mase ljudi izlazi neka djevojka i počne da trči uporedo samnom, ulazim u cilj, vrijeme 4:10:28. Kontam neka sam samo završio, ljubim svoje, pozdravljam se sa ostalima, uzmam pivu i čekam da Boris uđe i čestitam mu na istrčanom maratonu, 42km za 42 godine. To je ipak naš jubilej koji smo na ovaj način proslavili.

Boris u cilju govori: “Nikad više ovo sebi neću uraditi”. Rekoh: “Dobro, ali nemoj reći dva puta”.

Poslije dva dana odmora i šetanja kao da si šestar, zvoni mi telefon, a kum Boris kaže: “Mogli bismo sljedeće godine prijaviti Ljubljanu”? Rekoh: “Može, ali samo #Breaking4…”

#Breaking4 Ljubljana pripreme uveliko su u toku, nadamo se i pozitivnom rezultatu.

Vaši komentari