AMER KRĐALIĆ: Moje prvo maratonsko iskustvo

Proteklog vikenda sam skupa sa još 16 prijatelja posjetio Ljubljanu radi učešća na svom prvom, a ukupno 23. Ljubljanskom maratonu.

527
Umora ima, al je osjećaj neopisiv

Piše: Amer Krđalić

Prije nego krenem da vam pišem o marifetlucima po ljubljanskom asfaltu red bi bio da se predstavim.

Za one koji me ne znaju ja sam Krđalić Amer, u raji poznat po nadimku Krđo, po zanimanju diplomirani pravnik, na birou nisam već neko vrijeme, a u rekreativnom trčanju sam već preko 6 godina koliko traje moj put od super teškaša (120 kg) koji je prve trkačke dionice po prelijepom zeničkom Kamberovića polju trčao s mukom samo da skine koji kilogram, do maratonca (cca 80-83 kg) koji je zaljubljen u trčanje i ne može bez treninga duže od 3 dana. Također sam i ponosni član sekcije Zenica trči, projektnog tima koji je ove godine u aprilu mjesecu priredio čuveni 1. Zenički noćni cener.

Imalo se kila i zimus (polumaraton u Varaždinu)

Evolucija maratonske ideje

Svakom malo ozbiljnijem zaljubljeniku u trčanje nakon par istrčanih maratona i obaranja par PB-ova na distancama od pet i deset kilometara u jednom trenutku se javi želja za trčanje maratona, pa ni ja nisam ništa drugačiji. Meni se ta želja javila odmah nakon prvog istrčanog polumaratona prošle godine u Sarajevu jer sam se na trčanje istog odlučio nakon skoro pet godina trkačkog iskustva. Prije toga sam trčao svega par utrka na pet i deset kilometara, prvenstveno jer je trkačka scena u Bosni i Hercegovini bila dosta nerazvijenija u odnosu na danas, a i bilo se na birou pa je preče pojest i popit nego plaćati startnine i putne troškove. Nakon još par istrčanih polumaratona ozbiljne pripreme za maraton su počele u julu ove godine.

Pripreme

S obzirom da sam za jednog rekreativca već imao finog trkačkog staža znao sam šta me čeka u fazi priprema. Između ostalog valjalo je izgubiti preko 10ak kilograma, poraditi na brzini i izdržljivosti, nabaviti adekvatnu opremu, regulisati ishranu, ubaciti neophodnu suplementaciju, a sve sam to uspio prije svega uz Božiju pomoć, vlastitom upornošću i uz podršku i savjete prijatelja i poznanika. Cilj je bio da u Ljubljanu trčim u vremenu između 4:00 i 4:15 sati, a skrivena želja je bila da to bude barem sekundu ispod 4 sata. Kako su se pripreme bližile kraju rezultati rada, reda i discipline su sve više dolazili do izražaja i start maratonske utrke sam čekao spreman k’o zapeta puška zahvaljujući prije svega gubitku kilograma i posvećenosti treninzima (posebno su mi od koristi bili intervali i svima ih preporučujem, a tu su i dužine bez kojih nema priče).

Okrepna stanica na jednom od dužinskih treninga

Organizacija puta, dolazak u Ljubljanu i iščekivanje

Pored mene iz moje Zenica trči ekipe za maraton u Ljubljani su se spremali i Leontina Jurić, Adnan Vatrenjak, Kenan Hrustanović, Haris Adilović, Vernes Avdić, Nikola Frana i naš Kakanjac Igor Majdanđić. Uspjeli smo da se organizujemo za smještaj i prevoz do Ljubljane i u petak 26. 10. 2018. godine maratonska avantura je mogla da počne, a sa nama je krenulo još par prijatelja koji su trčali kraće distance i dio ekipe koji nam je bio moralna i logistička podrška (pravi tim, k’o reprezentacija).

Prije polaska u Ljubljanu doživjeli smo prijatno iznenađenje od naših prijatelja i raje iz grupe Zenica trči kada su nam organizovali fake slikanje za novine, a dok smo se mi štimali za fotografiju, oni su nam se prikrali iza leđa i naša srca ispunili emotivnom energijom za put u Ljubljanu i maratonski podvig.

U Ljubljanu smo stigli u petak u večernjim satima, smjestili se u udobni smještaj u mirnom dijelu grada te otišli u razgledanje. Ljubljana je prelijep grad, čist, sa fantastičnom arhitekturom i milion znamenitosti za razgledanje, ali mi nismo imali kad da razgledamo, mi smo došli da trčimo maraton. Već u petak navečer se u gradu osjećala predmaratonska atmosfera, ne možete da vjerujete, ali neke ulice su bile zatvorene već u petak (a kod nas se ljudi bune za 2-3 sata blokade saobraćaja). Subotu smo iskoristili za podizanje startnih paketa, razgledanje i kupovinu opreme na maratonskom Expo-u, te šetnju gradom, a uspjeli smo da skoknemo i do jezera Bled gdje je jedan dio ekipe uživao u čuvenim bledskim krempitama (4,2 € = 4 krempite u nas).

Ispraćaj k’o na hadž

Tok utrke

U nedjelju ujutro nas je probudila kiša, ali i ogromno uzbuđenje što se bliži start utrke. Do samog starta se vrijeme par puta mijenjalo, ali smo ipak krenuli po kiši, koja je ubrzo stala, pa pomalo rominjala nakon 10ak km, pa opet stala, a zadnjih 5-6 km je padala k’o da nikad više neće pasti.

Utrka je startala u 10 sati i 30 minuta, a na start utrke sam skupa sa ostatkom svoje ekipe stigao oko 9:30. Start je bio podijeljen po zonama u skladu sa očekivanim rezultatom, a ja sam skupa sa Leontinom, Kenanom i Igorom stao u zonu za rezultat od 4:00. Krenuli smo lagano pejsom od oko 5:50 – 6:00 i nakon prva 2-3km zagrijavanja Kenan i ja smo se odvojili u potjeru za pejserom na 4:00 koji je bio na početku startne zone, a mi smo startali na samom kraju. Lagano smo pojačavali tempo i pejsera smo stigli nekad oko 10-11 km, a prije toga smo sustigli Nikolu i Harisa koji su startali prije nas. Kenan je vukao povredu koljena pa je zato odlučio da trči sa mnom iako je u punoj spremi sposoban da trči pejsom skoro minut brže od mog. On se dobro držao i nije imao problema sa koljenom, pa smo polumaraton završili za 1:56:21 što je značilo da ja već imam par minuta rezerve u odnosu na željeni rezultat. Posebne emocije su bile između 21. u 22. kilometra gdje nas je pored hostela gdje smo noćili dočekala naša Zenica trči ekipa sa privatnom okrepnom stanicom i dodatnom motivacijom za dalje.

Pred polazak ka zoni starta

Od 21. do 25. kilometra smo držali pejs ispod 5:30, a nakon 25. km ja sam počeo da osjećam umor tako da se na 28. km Kenan odvojio od mene, a ja sam malo usporio tempo kako se ne bi totalno potrošio. Prije 30. kilometra ja sam sustigao i Adu koji je imao strašnih problema sa stomakom, ali je na kraju završio utrku iako je u toku priprema bio najspremniji od svih nas … but shit happens. Prva ozbiljna kriza me spucala na 30. kilometru kada sam išao pejsom 6:00, a naredni kilometar je bio još gori kada sam pejs spustio na 6:17 (ni energetski gel mi nije pomagao). Noge su mi postale preteške i imao sam osjećaj da me neko ogromnim željeznim klještima čupa za zadnju ložu, ali ni u jednom trenutku mi u glavu nije došla čuvena maratonska misao „što mi je ovo trebalo“. Odbacivao sam crne misli iz glave jer je uz stazu bilo na stotine ljudi koji su nas bodrili, više puta sam čuo povike „idemo Zenica, gremo Zenica, tooozemooo, bravo Bosanec“ što mi je davalo dodatnu energiju. Naravno tu su i trkači koje sustižeš usput koji te uz par toplih riječi dodatno ohrabre i „izvuku“ u najtežim momentima. Uspjevao sam narednih par kilometara da spustim tempo ispod 6:00, a krizu sam prebrodio do 39. kilometra uz pomoć magnezija, tablete soli, brufena i neke čudnovate energetske pločice koju sam dobio u subotu na maratonskom Expo-u od jedne djevojke iz Verone. Nakon 39. km spustio sam pejs ispod 5:50, a zadnji kilometar sam istrčao za 5 minuta i 26 sekundi. U toku utrke sam stao samo par sekundi da odem u wc i na kraju sam po svom garmin satu imao vrijeme od 4:00:04 dok je zvanično vrijeme bilo 4:00:45… Za ove 4 sekunde mi nije nimalo žao jer je utrka imala mnoštvo otežavajućih okolnosti, a i u narodu se kaže da se prvi mačići u vodu bacaju.

Rezultat, dojmovi i savjeti

Ja sam sa svojom utrkom apsolutno zadovoljan, prije svega odličnim rezultatom, nakon toga činjenicom da sam ukoliko izuzmem par crnih noktiju i upalu zadnjih loža, prošao bez ikakvih povreda, a prije svega prezadovoljan sam činjenicom da me je maraton totalno emotivno ispunio i da se sav naporni rad i trud preko ljeta isplatio. Pored Božije volje za sve ovo prije svega je zaslužna posvećenost krajnjem cilju i rad, red i disciplina. Naravno tu je i nemjerljiva podrška porodice i prijatelja bez čije podrške i savjeta bi i sami treninzi bili teški, a kamoli utrka. Meni se lično sve posložilo, kriza koju sam doživio je bila očekivana, ali uspio sam da je prebrodim da bi na kraju u cilj ušao sa stilom uz državnu zastavu i zahvalu dragom Bogu što sam ispunio i ovaj trkački san.

Bez muke nema nauke, tako da ko god želi da trči maraton treba da zna da će u pripremnom periodu se morati dobro oznojiti i natrčati kako bi na utrci prošao bez ozbiljnijih problema, jer maraton nije zafrkancija. Nije ni polumaraton, ni desetka, a ni petica, tako da za svaku utrku treba imati ozbiljan pristup, dati sebi vremena, ne donositi odluke o učešću ishitreno nošen nagovorom prijatelja ili jednostavno iz razloga što je trčanje sada u trendu. Svaki odlazak na utrku po mom nekom skromnom mišljenju treba da bude isključivo radi ličnog zadovoljstva, užitka i druženja, rezultat neka ide u drugi plan barem za nas rekreativce, ali s druge strane uživati nećemo nikako ako dođemo nespremni, tako da preporučujem redovan trening bez srkleta … ništa ne dolazi preko noći.

Prvo su pale hurmašice koje smo dobili na ispraćaju u Ljubljanu u posebnim kutijama sa naznakom „OTVORI TEK POSLIJE MARATONA“

Šta poslije maratona

Prva stvar poslije maratona je … dobro se najest … par dana poslije trke ja sam još gladan. Naravno treba i odmorit, ali pošto je u nedjelju polumaraton u Metkoviću to će malo da pričeka. Odradio sam u četvrtak lagano rastrčavanje i sve je na svom mjestu, pa se nadam da ću u nedjelju istinski uživati u posljednjoj ovosezonskoj utrci kod naših Ruđe i Pave u Metkoviću, a naravno i u mandarinama. Što se tiče planova za idući period, volio bih se okušati u trail trčanju, ponoviti maraton najkasnije na jesen, i nastaviti graditi formu i trkačka prijateljstva, a tu je i naš 2. Zenički noćni cener oko kojeg će biti dosta posla počevši već od sredine novembra.

Vaši komentari