Piše: Aida Hodžić
Istrčala sam pet (5) polumaratona: na sarajevskom sam napravila PB, na splitskom i banjalučkom saznala koliko sam izdržljiva i kako trčim po hladnoći i vrućini, na ljubljanskom uživala, dok je bejrutski bio kruna svega iz mnogo razloga.
Želim prenijeti utiske sa posljednjeg bejrutskog polumaratona 11.11.2018., ali da bi razumjeli zašto mi je toliko bitan, potrebno je da se nakratko vratim par godina unazad.
Prije 2,5 godine odlučila sam pokušati istrčati Sarajevski polumaraton, počela sam samostalno sa treninzima, bez nekog plana, dok nisam shvatila da ne napredujem kako bi trebalo. Tada mi je Erol Mujanović, iz NGO Marathon Sarajevo i trener Škole trčanja Klix, dao nekoliko korisnih savjeta i napravio plan treninga. Tog ljeta čudnim spletom okolnosti upoznala sam Gorana, koji je vidio na Facebooku da trčim, skinuo “moju” aplikaciju Runtastic, prvi put u životu počeo trčati kako bi mi nakon par treninga prišao s prijedlogom da treniramo zajedno. Nije me zvao na večeru, nije me zvao na piće, niti u kino, Goran me je pozvao da se pripremamo zajedno za Sarajevski polumaraton. Da mi je neko rekao tada da ću istrčati 5 polumaratona u jednoj godini nasmijala bih mu se u lice. Moram priznati da sam shvatila koliko se kroz treninge mogu upoznati ljudi, njihova izdržljivost, kako rješavaju tremu pred trku, solidarnost i podrška drugim trkačima, kako se ponašaju kada udare u čuveni “zid”, da li su borci i uspijevaju li da nađu put da nastave dalje. Kada je došao dan trke bili smo spremni, ili smo mislili da smo spremni, Goran je bio uz mene cijelo vrijeme, bodrio me, gurao, pričao sa mnom. Zajedno smo prošli kroz cilj i taj Sarajevski polumaraton septembra 2016. će mi ostati zauvijek najdraža trka, iako mi je to do sada najsporiji rezultat.
Dvije godine kasnije u septembru 2018., Goran i ja smo se vjenčali, i taj datum smo tempirali prema pripremama za Sarajevski polumaraton i Goranovim pripremama za maraton u Ljubljani. Odlučili smo da medeni mjesec bude u našem stilu i tako smo se odlučili da istrčimo polumaraton u Bejrutu, kao krunu uspješne trkačke sezone za oboje.
Pridružili smo se maloj, ali sjajnoj ekipi Bosanaca i Hercegovaca koji su učestvovali u različitim trkama koje je organizirao Beirut Marathon Association, a koju su činili Dževada, Edin, Lejla, Erol, Dragana, Amela, Hidajeta, Nađa i Hana. U Bejrut smo stigli u petak navečer, iz aviona smo gledali svjetla grada uzbuđeni što konačno stižemo u taj divni historijski grad. Putovanje smo u detalje planirali uz podršku Sabine Jordamović iz NGO Marathon Sarajevo, koja je sa grupom bh. trkača učestvovala na maratonu u Bejrutu prethodne godine.
Iako smo shodno planu u subotu trebali da mirujemo i dobro se odmorimo, nismo mogli odoljeti da barem malo ne istražimo grad. Krenuli smo sa obilaskom Nacionalnog muzeja, gdje smo vidjeli artefakte od feničanskog do mamlučkog doba. Međutim, ono što nas je najviše dojmilo to je priča samog Muzeja osnovanog 1937. godine, koji je bio potpuno uništen tokom rata u periodu 1975. – 1991., i priča ljudi koji su se herojski borili da zaštite i sklone na sigurno predmeti od neprocjenjive historijske važnosti. U mnogome me je ta priča podsjetila na sarajevsku Vijećnicu.
Šetnju smo nastavili po centru grada, odnosno po bejrutskim souks, koji je prepun luksuznih prodavnica, ali mu je najviše šarma dala subotnja pijaca, gdje su obični ljudi iznijeli svoje domaće proizvode na prodaju. Uživali smo u delikatesama prave narodne libanske kuhinje. Sa uzbuđenjem smo gledali kako se vrše pripreme za Beirut Blom Bank Marathon i kako podižu bine u ciljnoj ravnini za trke koje su nas čekale sutradan.
U nedjelju, na dan trke smo ustali rano u 5:00, obukli crvene majice Sarajevskog polumaratona i svi zajedno krenuli prema startu. Prvi su startali maratonci u 6:30, među kojima i Edo, naš jedini ovogodišnji bh. maratonac u Bejrutu, kojeg smo ispratili uz veliku navijačku buku. Erol nam je kroz svoje prijateljstvo i partnerstvo sa May, glavnom organizatoricom Beirut Blom Bank maratona osigurao propusnice za VIP, tako da smo mogli odmah uz startnu poziciju ponosno navijati sa zastavom Bosne i Hercegovine. Dževada, Erol, Goran i ja smo trčali polumaraton, dok je ostatak bosanske ekipe učestvovao na trci od 8km. Samo dvije sedmice nakon ljubljanskog polumaratona, znala sam da “imam u nogama” ovaj polumaraton, ali sam se bojala povreda i odlučila ne forsirati vrijeme, nego uživati u stazi i doživljaju grada.
Zajedno smo krenuli Goran, Dževada i ja, ubrzo već nakon 5km Goran je zaostao, još uvijek izmoren svojim prvim maratonom istrčanim samo dvije sedmice ranije u Ljubljani. Dževada je imala tremu i brinula se kako će završiti trku, međutim, trčale smo zajedno do 7. kilometra kada sam zastala da uzmem gel, dok je Dževada kao leptirić nastavila trčati kao da joj staza ne predstavlja nikakav napor. A staza nije bila lagana, na početku je divni dio ravne staze uz more i palme, da nam da snage za izazove koji su uslijedili, usponi, mostovi, autoceste, međutim grad je divan i možete uživati u razgledanju. I tako sve dok nije došla ne red industrijska zona, tu sam imala prvu i jedinu krizu, zastala sam na dijelu u kojem nije bilo ni okrepne stanice, prišao mi je trkač iz Ujedinjenih Arapskih Emirata i rekao: “Ovo je kritična tačka, kada završiš ovaj dio trka je gotova. Hajde, nemoj stajati!” i nastavila sam trčati. Tada sam vidjela Edu, pa Erola, Dževadu, i kasnije Gorana, koji se borio sa bolovima u koljenima, sa osmjehom bodrili smo jedini druge, iako je svako već trčao sam za sebe svoju trku i borio se sa svojim demonima. Volonteri, medicinska ekipa, policija su bili na svakom koraku. Iako se podrška publike ne može porediti ni blizu sa onim što smo doživjeli par sedmica ranije tokom trke u Ljubljani, u Bejrutu nikada nemate osjećaj da ste sami, napušteni od organizatora ili da imate nedoumicu gdje je staza. Kapa dolje organizatorima, valjalo je usmjeriti prema procjenama nekih 45.000 učesnika na različitim trkama, od onih za najmlađe sa roditeljima, do one 42,2 km.
Cilj je bio postavljen na prostranom Trgu mučenika, pokraj velike Mohamad al Amin džamije, nekoliko hiljada ljudi je stajalo na trgu, trkači koji su završili razne trke, navijači koji su svesrdno bodrili one koji su tražili snagu da pređu što brže posljednjih par stotina metara. Čim sam zakoračila na Trg zaboravila sam na sav napor i onu krizu, adrenalin je proradio i ubrzala sam. Čim su mi okačili medalju oko vrata začula sam Dževadu koja me je već odavno čekala i prva mi čestitala. Ona je napravila svoj najbolji rezultat i bila je veoma sretna. Sačekala sam Gorana koji je uskoro ušao u cilj raširivši zastavu Bosne i Hercegovine. Bila sam ponosna na njega što je uporan, tvrdoglav, što mu bolovi nisu mogli ništa, i bila sam sretna zbog nas što smo uspjeli krunisati našu trkačku sezonu završivši oboje naš 5. polumaraton.
Nakon trke uzbuđenje u grupi je bilo veliko, nismo mogli samo ostati u hotelu i ležati, krenuli smo opet u šetnju. Grad uz obalu mora djeluje jako moderno i luksuzno, nemate osjećaj da je nekada tu bio dugogodišnji rat, ali baš su to ostaci rata jer su nove i moderne zgrade nikle na mjestima starih i razrušenih. Nakon nekih 10-tak pređenih kilometara blizu Raouche i tzv. Golubije stijene sjeli smo u slastičarnu i naručili čuvene kunefe i tako proslavili naše medalje.
Naredni dani su brzo prolazili, svaki je bio isplaniran jer smo željeli maksimalno iskoristiti boravak za upoznavanje Libana. Posjetili smo ostatke starih gradova Anjar, koji je nadomak granice sa Sirijom, te Baalbek sa grandioznim ostacima hramova, jednako su nas impresionirali najstariji kontinuirano naseljeni grad Biblos kao i feničanski grad Tyre. Potom smo se utopili u ulice grada Sidon sa prekrasnom starom čaršijom gdje imate osjećaj da je vrijeme stalo i gdje su ljudi tako srdačno dočekali našu grupu da su nas iz čista mira počastili sa nekoliko vrsta domaćih kolača. Za kraj smo umjesto recovery run imali hiking turu po dolini Kadisha, gdje smo obišli pećine maronitskih hermita. Imali smo čast posjetiti muzej – rodnu kuću jednog od najpoznatijih libanskih umjetnika Khalil Djibrana. Zaključili smo obilazak Libana posjetom kedrovoj šumi pokraj svježim snijegom pokrivenih libanskih skijališta. Drvo kedra/cedra ima poseban značaj za Liban, toliko da se nalazi na samoj zastavi zemlje. Putovanje je zaista bilo nezaboravno, cijela grupa se vratila kući nahranjene duše i umornog tijela kako od trke, tako i od uzbudljivih obilazaka divnog Libana.
Da, ovo je zaista bio medeni mjesec iz snova. Nakon zasluženog odmora, počinjemo sa pripremama za bračne i trkačke izazove u 2019. godini.
Vaši komentari
