Piše: Miloš Klindo
Mjeseci agonije i netreniranja zbog boli u koljenu kao da su me ojačali.
Početak godine jako težak
U januaru nakon 70-ak kilometara na treninzima, na jednom od njih se pojavila oštra bol u desnom koljenu pred kraj treninga. Sutradan samo kilometar, ne ide, pa ne ide. Kada hodam, ne boli, kada potrčim, toliko boli da se čini da je nemoguće i samo dva kilometra pretrčati. Napravim pauzu sedam dana, trčim 4 km, pomislim, gotovo je, nema više boli, ali se na petom vraća, i tako iznova i iznova. Probao sam i sa goveđim želatinom kojeg sam pio mjesec dana, i nije pomoglo. Pio sam ga tokom februara i tada nisam ni kilometra pretrčao. Nije pomoglo. U martu sam iznova i iznova pokušavao, ali bol se jednostavno vraćala. Na rendgenu se nisu vidjele nikakve nepravilnosti oko koljena, a s obzirom da se na magnetnu rezonancu čeka dva mjeseca, od toga sam odustao. Više od mjesec i po dana, od kraja marta do tog 12. maja nisam trčao, a onda sam odlučio prijaviti se na trku na 3 km u sklopu Banjalučkog polumaratona, a uradio sam nešto daleko luđe.
Polumaraton bez treninga
Podignem startni paket za polumaraton, svima govorim kako ni ne pomišljam da ga trčim, već ću ići na kratku trku 3 km. Dolazim na trku, ipak stajem s polumaratoncima i plan je završiti ga po svaku cijenu, makar i hodajući. Staza drugačija, cilj na Kastelu, limit 4 sata (što znači da se može i hodanjem preći u limitu). Kreće trka, krećem i ja skroz lagano, i uživam dok mogu (je l’, dok se ne pojavi bol). 4. km, bol se pojavljuje, izdržaću još jedan i onda prelazim na hodanje. Ne znam šta mi bi, možda su se mišići oko koljena zagrijali, pa sam (vjerovatno još uz adrenalin) nastavio da trčim. Do kraja nisam stajao. Više sam se oslanjao na lijevo koljeno. Jednak tempo od početka do kraja. Lični je tada bio 1:28, a ja sam trčao 2:13. Nikada ni na treningu dužine nisam išao tako sporo. Ali, i bez obzira na bolove, u cilju sam se osjećao nevjerovatno. Istrčao sam 21 km, a u četiri mjeseca prije trke ih nisam toliko sakupio. Volim trčati po Banjaluci i istrčao sam sve polumaratone u ovom gradu, 4 od 15 koliko ih do sada imam za nešto više od 3 i po godine.
Još jedna, ali mala pauza
Isti dan odlazim kod jednog fizioterapeuta. Bolovi su jaki, ali nije bio kod kuće, pa odlazim dan poslije. Odrađuje terapiju elektrodama, i nakon 20 minuta kada je sve završilo, pitam za koliko ću moći ponovo potrčati. Rekao je već za 5 dana. Tako je i bilo. Nisam prenaglio, išao sam 4, pa 5, 6 km, svaki drugi dan sam trčao i povećavao za kilometar. Za par dana trčim i trku na 5 km u Novom Gradu tempom koji je daleko brži od onog u Banjaluci i završavam malo ispod 23 minuta, ali i dalje daleko od ličnog (19:13). Nastavio sam u kontinuitetu da trčim, povećavam kilometražu i polako počeo s intervalnim treninzima. Trke na 10 km u Modriči (42:21) i Krupi na Vrbasu (40:44 – tada je to bio lični) bile su samo uvod za novi lični rekord u Apatinu (37:52) 21.10. pred koji sam intervalne treninge podigao na najviši nivo i što je najbitnije, odrađivao ih bez straha da će se vratiti bol u koljenu. Nastavio sam i dalje jako da treniram, i onda sam 2.12., u trci koju najviše preferiram (polumaratonu), na stazi u Crikvenici koja je poprilično teška (valovita, sa bezbroj uzbrdica i nizbrdica), uspjeo da za dva i po minuta skinem lični (1:26:15) koji je stajao dvije godine nepromijenjen.
Brži intervali, a sporije dužine
Nisam ništa komplikovao na treninzima, trčao sam jednom sedmično kratke, jednom duge intervale, a na kraju sedmice lagana dužina. Uz to, jednom do dva puta sam išao kratke dužine i, ono što je najvažnija promjena, sedmično sam trčao do 45 km, dok sam prošle godine npr. išao po 65, ponekad čak i do 70 km. Kratke intervale sam išao tempom oko 3:20 (10X200 i 8 – 10X400 sa dva minuta hodanja između), a duge 3:33 i spuštao do 3:29 (4 – 6X1000 sa 3 – 4 minuta hodanja između). Na jednom sam treningu 5X800 odradio tempom 3:25 i završio ga sa 1000m za 3:28. Dužine nekad bile od 4:55 – 5:05, a sada ne brže od 5:25.
Prošlu godinu sam završio sa oko 2750, a ove nisam ni 1000 kilometara (960). Jako malo kilometara, ali je dalo rezultate. Takođe radim vježbe snage za cijelo tijelo, a najviše za noge, naravno. Jedem više nego ikada, ne ustručavam se ni od kakve hrane, jedem slatko, ponekad u velikim količinama. Alkohol nikada nisam puno pio, ali ne bježim ni od njega (u normalnim količinama alkohol ima benefita po zdravlje). Promijenio sam i početak treninga, duže se zagrijavam, pa je manji rizik od povreda. Manje treniram, imam više slobodnog vremena i ekstra se osjećam dok trčim. Trčanje je pun pogodak. Probajte.
Vaši komentari
