Piše: Ersan Bijedić
Iako to razgraničavanje drukčije doživljavamo i subjektivno tumačimo, upravo se u ovom sportu svi ti termini najčešće i koriste.
Tako nam bude važno napomenuti da je pojedinac “profi trkač”, iako najčešće samo iz poštovanja, subjektivnog osjećaja prema nekome rezultatski puno boljem od samog tumača, ili “rekreativac” ako se osjećamo inferiorno.
Šta je šta?
Profesionalni sport znači bavljenje ovom aktivnošću kao plaćenim zaposlenjem ili zanimanjem za koje sportista dobiva naknadu koja premašuje trošak učešća u takmičenju i donosi prihod. Profesionalnom sportisti to je jedino ili osnovno zanimanje. Sportista amater je onaj kome zarada nije cilj bavljenja sportskim aktivnostima, ali može biti takmičar. Rekreativac se dobrovoljno bavi fizičkom aktivnošću, vježbanjem, radi osvježenja, zabave, unaprjeđenja zdravlja, kretanja, druženja…
Ko je ko u nas?
Ako se primijeni gore izneseno objašnjenje, mi nemamo profesionalaca. Ili ih nemamo u dugim prugama. Jedini trkač profesionalac u punom smislu je srednjeprugaš Amel Tuka. Da bi realizovala svoje profi dugoprugaške ambicije Bojana Bjeljac je preselila u Zagreb i trči pod zastavom Hrvatske. Ostali naši najbolji dugoprugaši su amateri, reprezentativci koji se sa uslovima često više muče nego veliki broj trkača koje zovemo “rekreativcima”. Titula reprezentativca znači ponos, ali po pitanju uslova ništa posebno. Pošalje te ASBiH da trčiš za reprezentaciju u npr. Podgoricu sa porukom da će naknadno refundirati troškove puta u određenom roku. I to je jedini “poguranac” u godini. U tom smislu bolje uslove za takmičenje mogu imati trkači koje okupi bilo koja grupa rekreativaca kad im padne na pamet da bi mogli negdje putovati.
Jedna – jedina grupa
Dakle, svi su amateri. Ovaj sport nosi specifične okolnosti i nema ograničenja u treningu koje donose ekipni sportovi ili sportovi koji traže uvježbavanje određene vještine (odnosno gdje trebaš biti dio ozbiljnog tima za redovan trening i ne možeš to raditi na rekreativnom terminu; gdje trebaš pravog trenera s kojim ćeš naučiti potrebne vještine, gdje trebaš uslove za rad kao adekvatan teren, sportske rekvizite itd.), to znači da su u dugoprugaškom trčanju u samom startu svi u istoj poziciji. Za duge pruge su dovoljni patike, sat ili aplikacija za trčanje i već imaš svog “sparing partnera” protiv kojeg ćeš trčati na polju, cesti, brdu, traci za trčanje ili gdjegod našao svoje mjesto. Kako tu mogućnost ima član atletskog kluba, tako i svaki pojedinac koji se odluči trenirati samostalno. Neki od najboljih trkača na svijetu tako rade, npr. braća Jake i Zane Robertson rade bez trenera, samostalno, tako je trčao Emil Zatopek itd. Uslovi ne igraju ulogu (ako izbacimo trčanje na nadmorskoj visini), a razliku čine nivo posvećenosti i urođenog potencijala pojedinca. Ako trčiš 30-40km sedmično i nazivaš nekog pored sebe profi trkačem jer je brži, možda bi umjesto skupljanja izgovora misli mogao samo preusmjeriti na to da s boljim treningom možeš i sam puno više. Bez obzira koji maksimum potencijala pojedinca bio, sigurno ga nećete dosegnuti sa trčanjem ispod 150km sedmično. Dakle, trčanje, jednako kao i kuknjava, su svima dostupi, pa odaberite put.
Nesretni pojam “rekreativca”
Pojam rekreativca u dugim prugama je jako širok. Iako najčešće korišten, djeluje kao da najmanje obuhvata nivo motivacije, težinu treninga i težnje trkača da poprave rezultat i napreduju. U principu rekreativac je onaj ko trči iz zabave, radi boljeg zdravlja i slično, ali se ne takmiči. Međutim trkači koji odlaze na trke se takmiče na neki način, najčešće sa sobom i nastojeći da poprave vlastite rezultate (pretrčanu dužinu ili brzinu na određenoj dionici). To je već takmičarski karakter koji odudara od rekreativnog sporta. Ipak, nije rijedak slučaj da čitate o rekreativnim trkačima koji trče 2:30 maraton, višednevne ultramatarone ili slične rezultate. Dakle nije elita i zato ga zovemo rekreativacem (!?). Kako u rekreativni sport svrstati nivo treninga od npr. 70 – 80km trčanja sedmično? Ako je to 6 do 9 sati sedmičnog treninga, slično toliko, ili manje, kod nas provode na terenu i fudbaleri drugog ranga takmičenja (koji su plaćeni poluprofesionalci). A tek 2:30 maratonac – rekreativac koji trči 100km+ sedmično? S druge strane rekreativcima se za produženje života i bolje zdravlje preporučuje 150 minuta treninga sedmično u laganijem intenzitetu.
Čak i kad bih se dalje vodio tim nesretnim terminom “rekreativca” i podijelio ih na rekreativce takmičare i netakmičare, opet je tu puno toga nedefinisano. U tom slučaju je vrlo mali broj onih koje ne bih svrstao u takmičare, a rekreativci takmičari bi imali silu kategorija.
U trenutku kad kažete da ste “rekreativac”, možda ste iznijeli neki svoj lični osjećaj, ali nikakvo objašnjenje kad je u pitanju trkačka klasa kojoj pripadate jer bi moglo biti da kao takvi trčite polumaraton za 1:15 ili 2:45.
Uprkos trudu da se ovako objasni pripadnost određenim nivoima, čini se da duge pruge pružaju egzaktne rezultate, ali nejasne pojmove o kategorijama.
Vaši komentari
