IRMA KRISTIĆ: Trkači vole Split i uvijek mu se rado vraćaju

Splitski polumaraton, meni najljepši poklon za rođendan!

2076

Piše: Irma Kristić

Moja odluka da se počnem baviti trčanjem bazira se na dugogodišnjoj želji da ostvarim nešto što se uvijek činilo nedostižnim.

Bila je to ‘skromna željica’ –  istrčati polumaraton i dokazati samoj sebi da ja to mogu.

Međutim, usput sam otkrila mnoge prednosti trčanja: došla sam u najbolju tjelesnu formu, počela sam se zdravije hraniti, upoznala sam puno novih ljudi, koji su sada moji dobri prijatelji, naučila sam koliko je važno posvetiti vrijeme samoj sebi, te još mnogo važnih životnih lekcija.

Svi mi sanjamo o stvarima koje želimo postići u životu. I svi oni imaju nešto zajedničko: započinju jednim malim korakom naprijed.

Za mene je taj korak bio učlanjenje u prvu školu trčanja na području Mostara, koju je pokrenula udruga Sanus Motus.

Odatle, san se počeo ostvarivati i svakim danom sve je imalo više smisla.

I evo, otprilike tri mjeseca nakon istrčanog prvog polumaratona u Metkoviću, nakon nezaboravnog iskustva u učešću na štafetnoj utrci prvog Unusual Marathona u Sarajevu sa mostarskim trkačkim facama Marom i Dejom, te tačno mjesec dana prije našeg Mostarskog polumaratona, odvažih se da trčim i u Splitu, jednom od meni najdražih gradova.

Od prvog polumaratona imala sam dovoljno vremena da razmislim o svemu. Šta je bilo dobro. Šta nije prošlo onako kako sam očekivala. O svim lekcijama koje sam naučila i šta sve treba da učinim drugačije naredni put.

No, znate šta. Nisam ja ni stigla da se bavim tim pitanjima, jer, na moju veliku sreću, tu su za mene moji treneri. Tako je, ne jedan, već njih osam.  A ko ti to može platiti? Vedran, Jasmina, Zoka, Adi, Josip P., Vlado, Ivan, Josip Š. – pored njih ništa nije moglo da krene po zlu. Oni su se pobrinuli da svaka etapa pripreme, kao i sam cilj – trčanje prvog polumaratona prođu na najbolji mogući način za sve nas školarce.

San se dakle ostvario. Irma, istrčala si polumaraton. Odradila si svoje. Sad možeš lagano da odustaneš i pronađeš neki novi hobi, kako si i navikla. Tako sam razmišljala prije. Ništa nije bilo dovoljno dobro da zadrži moju pažnju i ustrajnost. No, s trčanjem je drugačije. Ono ti se uvuče pod kožu. Valjda zato što boli i iziskuje puno vremena. Ili što traži veliku posvećenost, žrtvovanje i tjera te da pomičeš svoje granice. Možda zato što, svaki put kada ostvariš novi cilj i popraviš taj svoj PB (Personal Best), znaš da se trud isplatio.

Savjeti trenera su mi pomogli da shvatim, kako za trčanje nikada neću biti dovoljno motivirana, već da za to trebam naučiti biti disciplinirana. I baš kako su me i naučili, trčanje je postalo nešto što me natjeralo da i drugim stvarima u životu pristupam sa više discipline i odgovornosti. Trčanje me naučilo da nikad ne kasnim (dobro, možda me ipak trener Vlado  tome najviše naučio svaki put kada bi povećao broj krugova za istrčati na treningu onda kada zakasnim), da se zdravije hranim, da cijenim prirodu, da vodim računa o sebi, da više volim sebe, a i druge ljude.

Sada kada sam prigrlila objeručke trčanje, sve što želim je da odem negdje trčati, družim se sa drugim trkačima, jednostavno, uživam u životu.

Pa tako pomislih kako bi Splitski polumaraton bio odličan trening pred veliki izazov – naš Mostarski Half, kojeg moji školarci iz Škole trčanja Sanus Motus i ja s velikim uzbuđenjem isčekujemo.

Naša Mirjana, iako još uvijek pačić prvačić, hrabra i uporna, ubrzo mi je javila da i ona želi trčati svoj prvi polumaraton baš u Splitu. Mirjana je moj najčešći pratilac na treninzima te sam se počela još više radovati i jedva sam čekala da stanemo na start i da Mirjana osjeti svu tu pozitivu, koju smo ranije ostali školarci i ja imali priliku doživjeti na Mandarina Half-u, u Metkoviću.

Vremenska prognoza na dan prije utrke nije bila obećavajuća. Olujna bura je Splićanima donijela mnogo nevolja i sve je izgledalo pomalo tužno i beznadno.

Mirjana i ja razmjenjujemo bezbroj poruka. Šta ćemo i kako ćemo. Sve scenarije smo predvidjele, ali o odustajanju nije bilo ni govora. Idemo. U inat buri. Jer, realno, šta može bura nama Mostarcima, mi smo toliko navikli na nju, da uopšte ne znamo kako je to kad ne puše. Idemo. Jer, nije samo prolazak kroz cilj ono što volimo. Volimo kada putujemo do odredišta, kada upoznajemo ljepote grada – volimo kada oslobodimo svu energiju koju smo skupili neposredno prije utrke – trčanje je naš antidepresiv – volimo kad nas nakon trčanja preplavi endorfinska groznica pa ljubimo i grlimo sve oko nas (to najbolje zna naš Vedran, koji nas obasipa ljubavnim emotikonima svaki put kada se vrati sa trčanja). Na kraju, volimo osjećaj zajedništva, jer svi bodrimo jedni druge, šaljemo pozitivnu energiju i ponosimo se uspjesima naših trkača i trkačica. Tako je i taj dan prije utrke, inače moj rođendan, bio ispunjen prelijepim čestitkama i lijepim riječima koje naša Tanja sroči i posveti nama trkačima i tako nam uljepša taj dan. Jednostavno je. Ne možeš da ne voliš to što radiš – trčiš s najboljom ekipom!

Dan je utrke.  Stižemo u Split. Bura je popustila. Na Rivi je ludnica. Preko 2.000 trkača i trkačica šetaju i trčkaraju po Rivi; zagrijavanje je u punom jeku. Očekuje se oko 15.000 posjetitelja iz Hrvatske i svijeta. Sve je savršeno. Volonteri su veseli, a duž sunčane Rive odzvanjaju zvuci limene glazbe. Splićani nisu ni ovaj put razočarali, i nije ni čudo što se trkači rado vraćaju Splitu i trče ovaj polumaraton više puta.

Mirjana spremnija nego ikad. Ovo je definitivno njen dan. Njen prvi polumaraton, nije mala stvar! Jedva čekam da je izgrlim na cilju.

Pored mene Đani, naš Mostarac. Ljudina. Kaže, idemo skupa da se `poguramo´ kad zagusti. Trčimo. Pričamo i usput sustižemo poznanike sa Strave. Adrenalin raste.  Ulazimo na stadion Poljud – čuju se navijačke pjesme. Trkači su u ekstazi. Puna sam snage. Noge mi se čine lagane i poletne, kao da sam tek krenula, a čujem nekog u blizini kako povikuje, sedamnaesti, sedamnaesti kilometar. Đani i ja komentarišemo kako su naše gazele Jasmina i Mirela već u cilju, a ni mi Bo’me nismo daleko. Bravo za nas. Ulazimo u dvadeseti kilometar, fotografi su spremni. Red bi bio da se i nasmijemo. I smijemo se. Želimo konačno imati dobre fotke sa utrke, mada je to pomalo nemoguća misija. Potvrdili svi trkači.

Renato, moj životni saputnik i najveća podrška u svemu, čeka me na cilju. Pripremio je aparat i slika. Samo on zna koliko umijem da gnjavim sa tim silnim fotkanjem, ali zna on, ono što se mora, nije ni teško. A ovo danas se MORA.  Škljoc, škljoc. On se smije. A ja u sebi mislim, hvala ti što trpiš ovaj moj hir, i što sam ponekad dosadna jer pričam samo o trčanju.

Stiže i Mirjana. Grlim je svom snagom. Obje se slažemo da je ovo jedan od najljepših polumaratona do sada i definitivno dolazimo i iduće godine.

Split je ljubav. Splitski polumaraton, meni najljepši poklon za rođendan, a Mirjani prvi, koji će vječno da pamti!

No, ništa se ne može mjeriti sa onim domaćim. To se jedva čeka. Mostar, vidimo se uskoro, školarke su spremne!

Vaši komentari