Piše: Tanja Šilić
Iako, rado bih sve to promijenila jer tijelo uporno šalje signale da sam prekrdašila, ama baš u svemu.
Svega je bilo preko zime, zdravih navika najmanje, kilograma najviše. Krenuh jedno jutro na kavu s prijateljicama, a gdje bi Mostarci drugo krenuli, kad glavna tema za stolom: otvara se prva Škola trčanja u Mostaru. Odmah sam pomislila Tanja, s trčanjem si na Vi, ne pokušavaj, ali nekako u zadnje vrijeme postalo popularno izaći iz vlastite zone sigurnosti jer dobra je to stvar za čovjeka. Rekoh sebi onda možda ipak da pokušam, trčanje je definitivno tvoja zona nesigurnosti, usudi se.
Uskoro saznam i za prvi datum održavanja treninga Škole i usudila se ja. Odem na trening sama, dočeka nas Vedran, organizator Škole. Čovjek koji želi napraviti dobru stvar u gradu u kojem se sport nažalost već odavno hvata za slamku spasa. Baš ga gledam i razmišljam, dobro bi bilo da sve ovo što je naumio i zaživi. Sve je nekako izgledalo dobro i obećavajuće dok sam ga slušala. Sve do trenutka kada je uslijedilo trčanje. Taj prvi dan samoj sebi sam još jednom potvrdila dobro poznatu činjenicu da trčanje nije za mene, ali rekoh daj mu još jednu šansu, do sutra ćeš odmoriti, glavu razbistriti pa vidjeti što dalje. Svi smo bili očajni na tim prvim treninzima. Čujem sebe i svoje neartikulisano i nekontrolirano ispuštanje čudnih glasova i zvukova dok trčim, čuješ druge kako dobacuju evo nas k’o ekspres lonac pištimo i onda shvatiš da nam je svima isto. Isti ‘belaj’ nas je snašao. A onda se taj ogromni belaj podijeli na svakog onoliko koliko može podnijeti i kao da postane nekako lakše. Od tog dana trčanju sam dala još jednu šansu. Čak mi se sve počelo pomalo i sviđati. Atmosfera treninga, ljudi koji su dolazili nasmijani, treneri koji su bili simpatični, pozitivni, odmjereni i profesionalni. Veliko umijeće je bilo ostati profesionalan u hrpi budalastih početnika koji ni za pojam “pace” nisu znali.
Dani su prolazili nekako brzo, ljeto već na izmaku, mnogi od nas i ljeti trčali pa izgurali i nekoliko kraćih utrka. Za rezultate me ne pitajte, nitko ih više mnogo i ne spominje, jer mi smo amateri, a amateri ne brinu za rezultate. Prvih 5km i Jasmina koja nas vodi u Sarajevo na DM utrku. Duvanjska desetka je bila prelijepa. Mještani tako ugodni, organizacija vrhunska. Hrana i druženje nakon toga je ipak ostala nekako u najljepšem sjećanju. Za svaku utrku na raspolaganju je bio Adi. Kakva je to samo duša od čovjeka, još veći motivator. Adi je vjerovao u nas i kada sami nismo. Adi je samo jedan jer Adi ima kombi koji ima ugrađeno podno hlađenje i krovno grijanje, i to istovremeno. Bile su neke od nas i zadnje na utrci. Magdalena je postala popularna za vijeke vjekova škole jer leđa joj je čuvala hitna, a malo tko ima tu privilegiju. Uslijedila je i Rama nakon toga. Nas tri i prva štafeta. Od pogleda na Ramsko jezero zaboraviš da trčiš, osjećaj sreće preplavio je cijelo moje tijelo i eliminirao osjećaj umora. Taj dan odradila sam svojih prvih 7km i bila sam ponosna. Znala sam da činim pravu stvar. Taj dan, Lejla, Magdalena i ja bile smo jedno srce i jedna duša Škole.
Kratke utrke su završile i dođe na red ono što je Vedran spominjao od prvog dana Škole. Ono za što smo se svi spremali sad već punih 6 mjeseci. Danas je naš prvi polumaraton! Bojala sam se, jako, ipak je to 21km koji je prije 6 mjeseci za mene bio nemoguća misija. Ta 21km trče samo luđaci koji nemam pojma zbog čega i zašto, ali jednostavno trče, baš kao Forrest u svom filmu, valjda sve dok se ne umore. A danas evo i ja službeno postajem luđakinja. Sve mi je postalo kristalno jasno. Ne staje se bajo moj kada se umori, trčanje tek tada počinje.
Par dana prije, dopisivanja su trajala dugo u noć. Vedran nije prestajo slati kilometarske poruke o onome što smo dužni ponijeti jer Vedran je znao da ga trebamo i da je svaki njegov savjet dobrodošao. Adi je davao svoje prognoze o mogućem istrčanom vremenu kandidata, koji prežive naravno. Zoka bi se javljao sa svojim komičnim gifovima, a Jasmina, iako umorna od svog maratona koji je odradila par dana prije, šalje poruku da će trčati s nama. O Jasmini bih mogla pričati danima. Naša heroina trčanja. Tako mlada, a tako predana onome što voli, uključujući i nas. Tada sam shvatila da je ljubav glavni pokretač cijele ove Škole.
5 sati ujutro, doručak sam pojela, baš onako kako je Vedran rekao. Stisnuo se želudac od treme, ali dva gosta (čitaj tosta) s medom morao se pojesti. Svi su čekali pred busom i razmišljam, dobro je, nitko nije odustao. Opet smo zajedno i opet je sve lakše. Put do Metkovića baš nekako brzo prođe. Tu i tamo zagledam se kroz prozor kao i ostali, ne pitaš o čemu razmišljaju jer već znaš, danas svi nosimo isti košmar u glavi.
Metković nas dočeka osunčan s netipično visokom temperaturom za mjesec studeni. Startni broj se preuzeo i krećemo prema startu. Zagrijavanje je počelo, nastojim ga odraditi kvalitetno, ali se ne mogu oteti dojmu i ne gledati te ostale ljude oko sebe. Prelijepa tijela i gomila mišićavih muškaraca i žena iz kojih zrači pozitivna energija, opojasani profi opremom i obavijeni kinesio trakama koje još nekako više popravljaju cjelokupni dojam svih tih sportaša. A onda bacim pogled na nas, opojasani i mi, kinder bueno čokoladice glavni akteri podizanja energije, cedevita bombone šakama se dijele i mega turbo osmijeh na svakom pojedincu. Osmijeh je bio naš as u rukavu jer to je ustvari bio glavni izvor snage. Većina nas je doduše i eneretske gelove ponijela. Kroz kakvu li je tek agoniju Lidija prolazila dok ga je tražila. Ulazila Lidija u svaku mostarsku ljekarnu i objašnjavala tetama farmaceutkinjama da joj trebaju energetski gelovi za mazanje, ta tko je vidio gel da se pije.
I napokon, utrka je krenula. Nas šest odlučilo je krenuti s Jasminom, jer Jasmina će nas naučiti danas kako znati raspodijeliti snagu na svih 21km. Adi i Irma su daleko ispred nas jer Irma je gazela Škole, njen prvi polumaraton i njen pothvat da ostvari vrijeme vrhunskog sportaša. Sve je nekako išlo svojim tijekom. Mi sretne, raspričane, raspoložene, sav strah i nelagoda raspršila se u milijun sitnih komadića i nestala. Osjećala sam se fantastično. Čak i na osmom kilometru, na dionici za koju su nas upozorili da postoji uzbrdica, ja sam se osjećala snažnom. Glavna tema opasne uzbrdice bila je gdje i kada otići na večeru i proslaviti ovaj polumaraton, jer to je jedino što je još ostalo na spisku zacrtanih ciljeva. Lučki most i fotografiranje. Jasmina grabi aparat u letu, skačemo, urlamo od sreće jer već smo na pola puta ka ostvarenju onoga o čemu razmišljamo mjesecima.
A onda polako počinjem da osjetim kako mi agonija kuca na vrata. Prešli smo šesnaesti kilometar i noge postaju olovne i teške. Ne pomažu ni mandarine koje Jasmina guli i dodaje jer znala je Jasmina dobro kroz šta prolazimo. Ni gel više nemam snage da otvorim, Jasmini ga dodajem. Dionica agonije – ulica puna kuća, godi ti da vidiš te divne ljude koji su izašli napolje da te podrže, nude svoje mandarine i vodu jer znaju da će ti dobro doći, a tebi kao da ni to više nije dovoljno. Čujem glas starije gospođe koja govori drugoj da je ovo sve što radimo jedno elegantno ubijanje. Pomislih gospođo, imate potpuno pravo, ubijte me smjesta k’o Boga vas molim. Pomišljam, ali ne govorim jer vidim Marinu do sebe, ne progovara već odavno. Marina ima najljepše oči Škole. Krupne, tople i smeđe, a danas u njima ništa od toga ne vidim osim jedan veliki vapaj za pomoć. Kriza već odavno drma, vrijeme kao da je stalo, a mi se izvukošmo nekako do glavne Splitske ulice grada Metkovića. Dvadeseti kilometar, gubiš kontrolu nad svime osim željom da još samo malo izdržiš. U sjećanje mi se urezala lica ljudi koji su otvarali prozore svojih auta i s takvim žaljenjem me gledali. Bože na što li sam ličila. Ustvari znam, Karlo nas je sve uslikao baš na tom kilometru, slike bih najradije bacila, ali neka, možda ću ih jednog dana kada sve ovo prođe poželjeti pogledati i prisjetiti se ponovno svega.
I baš kad misliš da agoniji nema kraja, Jasmina povika čujete li… čujete li… čekaju vas… još 200 metara i stigle ste cure. Zvuk sirene i pištaljke meni su u tom trenu zvučale kao rajske melodije. Preplavljuju me neopisive emocije. Grlim Jasminu, cijela moja Škola mi pruža ruke i prolazim kroz cilj. Kakav osjećaj, bajo moj, kakav osjećaj. Nedavno je jedna od mojih omiljenih spisateljica objavila status koji kaže ovako: “Što me ne ubije, to me pridobije. Ili volim ili me nema”. To je bio trenutak kada sam u potpunosti shvatila njeno značenje. Trčanje, drago mi je, zovem se Tanja i mislim da te volim.
Usudila sam se i uspjela!
Nadam da će ova moja priča potaknuti mnoge da odmah danas pokucaju na vrata škole trčanja u svom gradu i krenu polako. Jedan potez koji će vam doslovce promijeniti život nabolje. Ako živite u Mostaru slobodno se javite veseloj ekipi Sanus Motus. Ovaj tjedan odmaramo, a već idući krećemo s pripremama za Mostarski polumaraton. Dolazite li?
Vaši komentari
