Piše: Ersan Bijedić
Mnogi skupljaju takmičarske brojeve za uspomenu, ali učesničke medalje su ipak najpopularnija opipljiva uspomena na trku.
Ipak, najčešće malo iskusniji trkači, počnu se brzo okretati protiv tog pomalo komercijaliziranog dijela kompletnog sportskog događaja, jer se medalje sad ne dodjeljuju samo za dužinske trke koje same po sebi nije lako savladati, već i za kraće dionice, pa ćete medalju “zaraditi” i na trkama do 5km. Tako nastaju i rasprave o njihovoj obezvrijeđenosti.
ZA medalje
Uvijek je lakše nešto popljuvati, nego probati ući u motive zašto je to nešto dobro. Jedan od načina kako privući nove trkače na učešće su sigurno ti suveniri koje im okače oko vrata na kraju trke. Naravno da će ovdje mnogi kazati da nikad nisu trčali radi medalje. Ali nije isti odgovor kod svih. Prisjetite se koliko fotografija na društvenim mrežama bude objavljeno upravo s tim medaljama. Nekome je motiv upravo ta medalja, i to na npr. 3 ili 5km, a znamo kako se dobar dio novih učesnika osjeća poslije prve istrčane trke. Atmosfera i lično postignuće ih vrlo često ostavljaju motiviranim za daljnje bavljenje sportom, a to je već jedan veliki plus u korist dodjele medalja (ako je to prethodno bio poriv za prijavu).
Osim toga, neki neće nikad ni trčati više od 5 ili 10km, a žele imati uspomenu. To je i normalno jer zašto bi vrijednost imale samo duže trke? Jurnjava za rezultatom na 5 i 10km traži relativno (odnosno u zavisnosti od pojedinca) jednako zahtjevan trening. Što se tiče priče o komercijalizaciji trka, valja se prisjetiti da vjerovatno nema bogatijih startnih paketa nego na Balkanu.
PROTIV suvenira
Kad sam sa 11kg više nego danas, ljeta 2013. godine odlučio početi trčati, prvi dan sam istrčao 6km na tempu od oko 6min/km. To je 5K za oko 30 minuta. S tim bih bio među 300 trkača na nedavno održanoj sarajevskoj 5K trci koja je imala nešto više od 700 učesnika. Dakle na jednoj takvoj trci bar pola tih učesnika nije nikako ni treniralo za nju, a na dosta priredbi sličnog tipa bi kao nagradu dobili – medalju (u Sarajevu to ipak nije bio slučaj). Prava stvar je kad se za nešto dobro potrudiš i onda na kraju dobiješ zasluženu nagradu. Tad to ima vrijednost i za samog dobitnika. U suprotnom, teško da vidi nešto značajno u toj medalji. Trkači koji treniraju znaju da ta vrijednost nije učesnička medalja, nego njihov rezultat. Ali ako ćemo se osvrnuti na njenu obezvrijeđenost, onda sigurno nema smisla nagrađivanje po kojem isto budu rangirani svi finišeri ispod postolja. Za 5., 10. ili 20. mjesto na takvoj trci se trkač mora dobro potruditi, a nagrađen je isto kao i onaj koji je “istrčao” 5K jedva unutar limita od 60 minuta. Mislim da je toliko dovoljno da se razumije apsurd ovakvog sistema nagrađivanja.
Šta je rješenje?
Smatram ipak da je trend uvedenih medalja na svim trkama pozitivna stvar koju su organizatori naših trka prihvatili, ali samo do nivoa da je bolje da ih ima, nego što bi bilo da ih se potpuno izbaci. Međutim, tu se može otići i korak dalje kako bi sve to ipak imalo malo veći smisao. Pri tome mislim na naše veće trke, npr. polumaratone sa oko 1.000 učesnika, odnosno trke sa određenom tradicijom i postojanošću, trke koje bi i to mogle finansijski i organizacijski podnijeti (ako je to toliki teret uopšte?).
Mislim da bi hit bila trka koja bi uvela različite medalje prema plasmanu trkača, a po uzoru na Comrades Marathon (najstariji i najmasovniji ultramaraton na svijetu koji se trči od 24. maja 1921. godine u Južnoafričkoj Republici između Durbana i Pietermaritzburga). Tamo prvih 10 trkača dobiva zlatnu medalju. Wally Hayward medalje (srebrene medalje sa zlatnim obrubom) dobiva 11. trkač i svi oni koji završe trku ispod 6 sati (napominjem da je to ultramaraton na 87km). Srebrene medalje dobivaju trkači sa vremenom između 6 do 7 i pol sati, Bill Rowan medalje (bronzane sa srebrenim obrubom) dobivaju trkači sa vremenom od 7 i pol do 9 sati, bronzane oni koji završe između 9 i 11 sati, a Vic Clapham medalje (bakarne medalje) trkači sa vremenom od 11 do 12 sati (koliko je limit trke).
Umjesto zlatnih, srebrenih i bronzanih, kod nas se medalje mogu raditi u nekim drugim materijalima, ili jednostavno različitim bojama, dodati im nazive ili prosto ostaviti boje kojima ćemo ih imenovati… To je manje važan dio u ovom trenutku, ali ukupno jedan lijep primjer kako se trkači mogu realnije nagraditi, a u isto vrijeme i potaknuti na rad/trening koji će im u perspektivi donijeti željeno odličje.
Vaši komentari
