SAŠA GACIK: Vrhunski rezultat u ultramaratonu zavisi od milion stvari

Iako je relativno kasno počeo sa trčanjem, Saša Gacik je za nekoliko godina postao najmlađi trkač u Srbiji koji je stigao do prestižnog Kluba 100 maratona, a 2018. godine je istrčao i državni rekord u trčanju na 24h.

1719

Razgovarala: Ljilja Lukić

Trčanjem je počeo da se bavi tek u 39. godini, prvenstveno zbog zdravlja.

Višegodišnja neaktivnost je uzela maha, pa je nakupio 20 kg viška. Prije toga se sportom bavio tek sporadično, bez ozbiljnijih treninga i priprema.

– Živio sam jednu potpuno tipičnu priču, kao i ogromna većina ljudi mojih godina. Na sreću, dosta ranije sam ostavio cigarete, iako sam pušio dvije kutije na dan – shvatio sam da neću još dugo moći tako i uslijedila je promjena.

Krenuo sam vrlo lagano sa trčanjem, u skladu sa fizičkim mogućnostima. Moji tadašnji treninzi obuhvatali su kombinovano hodanje i trčanje, jedva da su prelazili dužinu od 3 km i 30 minuta aktivnosti. Ipak, osjećao sam se dobro nakon toga, broj od tri treninga nedeljno uskoro sam povećao na pet, a i dužine su rasle. Srećom, kilažu sam brzo spustio, sve je postalo lakše i desilo se da sam odlučio da nastavim sa trčanjem.

Mnogi ljudi upravo u tih prvih mjesec dana naprave grešku i odustanu od treninga. Važno je izgurati prvi kritični period, dozvoliti tijelu da osjeti poboljšanje, a nakon toga sve postane lakše i prirodnije. Makar trenirali i pola sata dnevno, svakog trećeg dana – sve je bolje od prepuštanja i odustajanja. To nije samo odustajanje od trčanja – to je zapravo odustajanje od sebe, sopstvenog zdravlja i kvalitetnijeg života, kako trenutno tako i u budućnosti.

Trčanje na mala vrata uspije da se ušunja u vaš život i na kraju postane sastavni dio njega. Shvatite da su ulaganja previše mala za sve ono što vam, zauzvrat, fizička aktivnost bilo kog tipa donese. To vas onda dodatno pokrene i motiviše, novi ciljevi se javljaju, a granice postojećih pomjeraju.

Po čemu pamtiš prvu trku?

– Prvi cilj mi je bio da istrčim Beogradski polumaraton 2010. godine. Kao i za sve što prvi put doživljavamo, tako ni ja nisam znao šta me na trci očekuje. Trenirao sam koliko sam mogao (maksimalno sam uspjevao da istrčim 8km), bilo je tu problema sa propuštenim treninzima i povredama, ali nisam gubio vjeru da ću nekako uspjeti da istrčim polumaraton. Naravno, nisam imao pojma o treninzima i ishrani, sve je bilo na juriš potpomognuto jakom voljom. Uz malo hodanja u drugom dijelu trke, uspio sam da dođem do cilja za nešto preko dva sata, a mojoj sreći nije bilo kraja. Ponosno, cijelog dana nisam skidao medalju oko vrata i mislio sam da je to najvažnija stvar koju sam u posljednjih desetak godina uradio. Nakon toga, neka vrata u glavi su se otvorila. Kada sam jednom istrčao 21km, onda više nije imalo smisla da se žalim na treninge od po desetak kilometara. Jednom prilikom sam tri dana uzastopno trčao po 16km i tada mi je u glavi sinula misao da bih mogao da istrčim i prvi maraton. Dva mjeseca nakon prve trke to se i desilo. Te premijerne trkačke sezone istrčao sam ukupno 3 polumaratona i 3 maratona.

Da li su trke najveći motiv za rekreativce početnike da počnu, ali i da ostanu u trčanju?

– Imao sam prilike da sretnem dosta početnika i nekako ne mislim da im je učešće na trkama prioritet. Mnogi od njih zapravo iz nekog razloga izbjegavaju trke i treniraju samo zbog sebe i svog zdravlja. Niš ima dosta rekreativaca koje stalno viđam na treninzima, ali ogromnu većinu njih nikad ne sretnem i na trkama. Takođe, primijetio sam da postoji dosta rekreativaca koji su fokusirani na to da istrče svoj prvi polumaraton i uglavnom su najrevnosniji u treninzima dok taj cilj ne ostvare. Na žalost, nakon toga vrlo često smanje obim i učestalost treninga ili čak i potpuno prestanu sa treninzima. Ipak, najbrojniji su oni koji se nepovratno zaraze trčanjem i odlaze na svaku bližu ili dalju trku, ne obazirući se na rezultate, plasmane ili trening planove. Njima je najvažnije da se druže sa trkačima istomišljenicima i istrče što više trka tokom sezone. Ne moram da vam napomenem da u ovu posljednju grupu i sam spadam.

Kada si okusio duge pruge, postavio si sebi cilj ulazak u Klub 100 maratona, kakav je bio put do ostvarenja?

– Zapravo, cilj od 100 istrčanih maratona sam sebi postavio mnogo prije nego što sam uplovio u ultramaratonske vode. Prije svoje prve istrčane ultre, imao sam već 30 maratona iza sebe. Srećko Mićić, moj kolega iz Kluba 100 maratona u šali je jednom rekao: “Da nisi zastranio sa tim ultrama ušao bi ti u Klub 100 još mnogo, mnogo ranije!” Prije desetak godina, kada sam počinjao sa trčanjem, u Srbiji je bilo osjetno manje maratona i maratonaca (230 muškaraca i samo 20 žena). Ispočetka mi je plan bio da istrčim pet maratona godišnje, za par godina to je već bilo 10, a kasnije je cifra skočila na 20 godišnje. Dok dlanom o dlan, stigoh do 100 ultri i maratona. Statistike radi, trenutno sam sa 47 godina, 8 mjeseci i 18 dana najmlađi Srbijanac kome je to do sada uspjelo. Ne osjeti se ta kilometraža, niti sam previše razmišljao o njoj, jer trčanje postane način života. Forma se diže, apetiti rastu, pa 42 ili više kilometara postanu najnormalnija stvar koja se trči, što na trkama ili treninzima, bar jednom nedeljno. Danas je broj maratonaca u Srbiji pet puta veći u odnosu na ono vrijeme od prije desetak godina. Kvalitetnijih trka je znatno više, pa mi je izuzetno drago što je rekreativno trčanje kod nas u ekspanziji.

Koje maratonske trke izdvajaš, šta bi nam preporučio da trčimo?

– Preporučio bih svima da kad god mogu učestvuju na domaćim trkama, da trče sa svojim prijateljima, jer je druženje prije, za vrijeme i nakon trke najljepše i svakako nezaboravno iskustvo. Bio sam na dosta velikih trka u inostranstvu, ali kada u masi od 30.000 ljudi apsolutno nema nikoga koga poznaješ, nekoga s kim ćeš se zagrliti u cilju, onda je bez obzira na svu veličinu i raskoš “spektakla”, takvo iskustvo blijedo i siromašno. Volim da dođem ranije na trku, posvetim se prijateljima, pitam za zdravlje i novosti, bodrim tokom trke, čestitam im u cilju… Previše smo okupirani sobom, poslom i životnim problemima, pa nam svaki takav “izlet” uvijek do vrha napuni baterije, a pozitivna energija drži nas još dugo poslije trke. Takođe, važno je to što veliki broj organizatora trka potiče iz redova trkača i poznaju trkače lično (i trkači njih, pa im vjeruju). Takvi organizatori dobro znaju da osjete potrebe ili problem i riješe ga na zadovoljstvo svih učesnika, pa svim srcem preporučujem upravo takve trke.

Tvoj najveći uspjeh jesu ultre i takmičenje za reprezentaciju Srbije. Koje rezultate i trke izdvajaš kada je u pitanju ova disciplina?

– Ultramaratonski sport u Srbiji ima mnogo problema i skoro nikakvu podršku ni sa jedne strane, osim od strane same trkačke zajednice. Upravo su naši prijatelji trkači najzaslužniji što smo bili učesnici Svjetskog Prvenstva u Belfastu 2017. godine, jer da nisu uspjeli da sakupe novac u tako kratkom vremenu, ni od našeg učešća na Prvenstvu tada ne bi bilo ništa. S neskrivenim ponosom mogu da kažem da smo tada reprezentovali Srbiju u najpozitivnijem smislu te riječi. Predstavljali smo ono najbolje i najvrijednije što Srbija ima – u ljudskom, sportskom, moralnom i svakom drugom pogledu.

Moj najveći uspjeh je, nesumnjivo, državni rekord od 232km u ultramaratonu na 24h, koji sam istrčao u Atini 2018. godine. Iako je i tamo bilo poteškoća (noć je trajala 16h, loša okrepa), oni se ne mogu mjeriti sa problemima koje sam imao na ostalim trkama. Na žalost, na vremenske neprilike ne možemo da utičemo, pa su prečesto dobri rezultati izostajali upravo zbog toga. Na Prvenstvu Srbije na Paliću ove godine, kiša je neprekidno padala skoro 12 sati, što je samo najupornije i najjače trkače ostavilo na stazi, a sam rezultat, iako sam pobijedio, na kraju je automatski pao u drugi plan. Slično je bilo i u Temišvaru prošle godine na Evropskom prvenstvu, zbog kombinacije pretoplog vremena i pljuska, vrućine i vlage, dehidracije i žuljeva. Vrhunski rezultat u ultramaratonu zavisi od milion stvari, a nedostatak podrške na visokom nivou najviše se manifestuje kada je najteže. Ako u avion, zbog ograničenja, u kofer staviš samo dva para patika i dva reprezentativna dresa, a kiša tokom trke padne nekoliko puta, onda si osuđen da cijeli dan trčiš u mokroj opremi i slično. U svakom slučaju, a to se potvrdilo mnogo puta, teške situacije u kojoj se nađe trkač na 24h ultramaratonu, može da shvati  samo kolega ultramaratonac i niko drugi. Takođe, ništa ne može da zamijeni sjajan osjećaj kada pobijediš nekog svog trkačkog idola (ili u manjoj mjeri, uobraženka koji je došao da izdominira stazom). Kažu da je sve u glavi, možda su u pravu, ali dodao bih – ima nešto i u dobrim treninzima i pravilnoj okrepi.

Rekreativcima distance na ultri djeluju zastrašujuće, a kakva su osjećanja dok ih trčiš? Kako prevazilaziš krize? Šta te motiviše?

– Kada jednom naučiš da razmišljaš pozitivno, onda u svemu možeš da nađeš dobru stranu. Na primjer, rekreativci razmišljaju koliko im je teško nakon sat vremena trčanja, očekujući da im za dodatnih tri sata trčanja bude još tri puta gore. Iz iskustva znam da nije tako, da je kriza samo prolazna stvar i da treba samo strpljivo sačekati da prođe, naravno uz adekvatan tempo trčanja i redovno uzimanje okrepe. Takođe, rekreativcima se čini da vrijeme teče sporo i da im trening predugo traje. Nasuprot tome, meni je drago kada se čini da vrijeme teče sporo, jer onda očekujem da istrčim više kilometara. Da bi trčao 24h, ultramaratonac mora najprije svim srcem da vjeruje u sebe. To ne treba da bude samo puka, izmaštana, vjera, ona mora da se zasniva na prethodnim iskustvima sa trka, pravilnim treninzima prije, strpljivosti i disciplini tokom same trke. Do polovine ultramaratonske trke iskreno ne razmišljam o rivalima, iako to ponekad uspjeva da me izbaci iz učmalosti, naročito kada su krugovi kratki. Jedini rival kojeg treba da se bojimo smo mi sami, jer šta god uradili drugi trkači na stazi, mi ćemo na kraju uspjeti da istrčimo samo onoliko koliko smo trenirali ili čak i manje. Rivali mogu da nas ponesu i podstaknu, ali opet samo do tačke do koje smo trenirali, nikad više od toga. Mnogim neiskusnim trkačima, u želji da opovrgnu taj mit, do kraja ultramaratona ostane sasvim dovoljno vremena da se zbog jurnjave na početku, kasnije gorko pokaju.

U glavi ultramaratonca se dešavaju svakakve stvari. Misli mu najčešće lutaju kao barka na otvorenom moru, fokus opadne, a sa njim i tempo trčanja, zaboravi se na okrepu i hidraciju. Kada počnu problemi i bolovi onda postane još opasnije – krenu najprije misli o hodanju, pa odmoru i na kraju odustajanju. Jedini spas tada je da najprije prepozna šta mu se dešava, a zatim i da svoj fokus vrati tamo gdje mu je mjesto, da odradi kako treba to zbog čega je i došao na trku.

Tokom ultre razmišljam neprestano o istim stvarima – gdje sam, šta se dešava sa mojim tijelom, gdje mi je fokus, koji su problemi i kako ih riješiti. Sve drugo je gubljenje fokusa, skretanje sa puta, pravo u propast. Istovremeno, na tome baziram motivaciju tokom pripremnog perioda. Želja mi je da po svaku cijenu održim punu koncentraciju i disciplinu tokom cijele trke. To se ne uči preko noći, ali nekako osjećam da svakoga dana po malo napredujem.

Treninzi zahtjevaju mnogo vremena, kako se organizuješ?

– Ne organizujem svoje treninge u odnosu na dan koji imam, već dane planiram po treninzima i trkama. Mnogi će to nazvati pretjeranim, ali ipak, već godinama uspijevam da izbalansiram sve poslovne i druge obaveze i treninge, kao i druženja sa porodicom i prijateljima. Jednostavno, bavim se stvarima koje volim, a vremena nekako uvijek imam za sve – osim za negativne ljude. Za njih odavno nema mjesta u mom životu.

Kako komentarišeš ekspanziju trčanja u regionu? Da li si imao priliku da trčiš u BiH? Ovdje je ultra trkačka zajednica u povoju, reprezentacija je formirana relativno skoro, imaš li neki savjet za iskusne, ali i one koji tek ulaze u dugoprugaške vode?

– Kao što sam spomenuo ranije, drago mi je zbog ekspanzije rekreativnog trčanja, kod nas i u regionu. Naravno, to se odnosi samo na kvanititet, dok, žao mi je što to moram reći, kvalitet rezultata odavno nije na nivou kakav je bio recimo prije tridesetak godina. Tadašnji maratonci, sa opremom, naukom i svim gedžetima koje nisu imali, trčali su neuporedivo bolja vremena od ovih današnjih.

Sa druge strane, ultramaratonski sport je napravio ogroman iskorak naprijed. Skoro na svakoj trci ruše se dotadašnji rekordi ili se pojavi neko novo lice sa još većim žarom u očima. Respektabilne rezultate koje postižu hrvatske ultramaratonke posljednjih godina posmatram sa ogromnim divljenjem i uvažavanjem.

Takođe, ono što se dešava u BiH posljednjih godina, a vezano za rad vašeg ultramaratonskog saveza, je za svaku pohvalu. Drago mi je što svuda nastupaju u velikom broju i sigurno će i rezultati u narednim godinama biti još bolji. Pored toga, pratim sve što se događa u Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji, Rumuniji i Bugarskoj. Ekspanzija se dešava svuda i drago mi je što je sve rezultat predanog rada kvalitetnih entuzijasta i vrhunskih sportista.

Više puta sam trčao u BiH, između ostalog i na maratonu “Stazama Branka Ćopića” i Jahorina Ultra Trailu. BiH je prelijepa i toliko toga ima da pruži, pa ću se uvijek vraćati trkama koje organizujete. Ipak, izdvojio bih ljude na prvom mjestu, zbog gostoljubivosti, široke duše i velikog srca sa kojima dočekuju nas trkače.

Savjet za iskusne? Ukoliko trenirate svom snagom, a rezultata nema, onda znajte da nešto ne štima i mijenjajte. Ukoliko ne trenirate dovoljno, krajnje je vrijeme da počnete! Neko nema dovoljno vremena, drugi motiva, želje trećeg su skromne… Ipak, izvjesno je, onaj ko želi nešto veće da postigne, taj će to na kraju i ostvariti! Promjenom ličnog pristupa, trenera, načina treniranja, tražiće sebe i sebi primjeren pristup, ali sakupiće iskustvo i uspjeće. Što se savjeta početnicima u ultramaratonu tiče, rekao bih samo jedno – pustite da vas srce odvede što dalje i ne očekujte rezultate preko noći. Potrebno je bar tri do pet godina predanog rada da bi ste krenuli da postižete rezultate vrijedne pažnje. Zato samo strpljivo, osluškujte stalno svoje tijelo i edukujte se koliko god možete o materiji.

Da li si i porodicu zarazio trčanjem?

– Žar za trčanjem najprije sam prenijeo na rođenog brata, koji je nakon desetak polumaratona, istrčao i petnaestak maratona. Sin je već sa 14 godina istrčao svoj prvi polumaraton, pa još desetak nakon toga. U dvadesetoj je istrčao i svoj prvi maraton, a trenutno trči trail distance kad god mu se ukaže prilika. Supruga je posljednja u nizu koja je krenula sa trčanjem. Istrčala je trku na 10km, a početkom avgusta istrčaće i svoj prvi polumaraton. U kući imam i babu, ali s obzirom da je napunila 86 godina, njene pripreme teku malo sporije. Pored porodice, trčanjem sam “zarazio” i veliki broj prijatelja i kolega, tako da su mnogi od njih istrčali distance od polumaratona do ultramaratona, čak i ironman trke.

Imaš i svoj trkački blog, šta se može pročitati na njemu?

– Sopstvenu web stranicu vodim od 2012. godine. Uglavnom su tu opisani moji doživljaji sa raznih trka ili komentari na neke od stvari na trkačkoj sceni. Istovremeno, tu čuvam rezultate i spisak trka na kojima sam učestvovao, nešto malo statistike, a ima i dosta slika u galeriji. Ne pišem o zdravoj ishrani jer toga ima na pretek na drugim mjestima. Iz razloga što sam još uvijek aktivni takmičar, ne dajem javne savjete po pitanju treninga i slično, ali sam uvijek otvoren za sva privatna pitanja trkača u vezi načina priprema za određeni ultramaraton. Mnoge trke i doživljaji opisani su tu samo površno, pa je u planu da svoj blog pretočim u knjigu sa izabranim i dopunjenim tekstovima, koji će, nadam se, imati svoju čitalačku publiku.

Poruka trkačima (i onima koji to još nisu) za kraj?

Trčanje je prelijepa aktivnost, pa savjetujem svima, ako već nisu, da se što prije pokrenu, na bilo koji način. Uvijek se možete pronaći u nekoj od trkačkih disciplina, bio to polumaraton, trail ili ultra na 24h. Razlike u pristupu različitim distancama su toliko velike da mi se ponekad čini da su potpuno drugi sportovi u pitanju. Ipak, sve discipline nude isto – sreću zbog druženja, zadovoljstvo sobom, upoznavanje novih ljudi i predjela, dostizanje novih ciljeva i pomjeranje postojećih granica.

Negdje sam pročitao da život nema smisla, osim onog koji mu mi sami damo. Zato, ukoliko osjećate da je trčanje put koji ima srca, potrčite njime, ko zna gdje će vas odvesti i koliko daleko. Ja sigurno nisam ni sanjao da ću dostići mjesto na kome sam sada, a što je najljepše, sopstvene limite još uvijek nisam dosegao.

Vaši komentari

Banner