Piše: Ersan Bijedić
To je slabije za samo 222m od državnog rekorda Mirsada Abdakovića iz 2017. godine, a bilo je dovoljno za 51. mjesto unutar 210 učesnika u muškoj konkurenciji.
Nacionalni savezi sa većim brojem jakih ultramaratonaca biraju učesnike za velika takmičenja putem istrčanih normi koje je IAU (Međunarodna asocijacija ultramaratonaca) za trku na 24 sata standardizirao kao: A norma (240km za muške/220km za žene), B norma (220km za muške/200km za žene) i C norma (200km za muškarce/180km za žene).
– Prelaskom 220km u Albiju sam prešao u trkača B norme, super rezultat. Ali iskreno ja nisam zadovoljan tim rezultatom jer znam da mogu više. Moj primarni cilj je bio 240km, ali sa obzirom da je trka bila dosta naporna zbog vrućine, završilo se kako se završilo, govori Branislav Pavić.
Nikad nisi siguran
Ističe da je ekipa BiH (uz njega su je činili: Mirsad Abdaković, Rasim Junuzović, Zdravko Barić, Hanifa Terzić) bila “za desetku” te da mu je žao što nije bilo više vremena za druženje.
– Mirso, Aći i Zdravko su nažalost dobili probleme sa stomakom, što je teško prevazići, tako da smo ostali Hana i ja da osvjetlamo obraz. Hana je djelovala malo uplašena prije trke, ali na trci je sve vrijeme super izgledala i borila se sa kriznim situacijama kao pravi borac, karakter kakav treba za ultraše i mislim da njeno vrijeme tek dolazi, prokomentarisao je Pavić kolege pa nastavio o svom nastupu:
– Bio sam dosta opušten pred trku, jer znam da na tim ultrama nikad nisi siguran da će sve ići kako treba. Krenuo sam lagano znajući da mi vrućina smeta, kao i većini trkača. Nakon prvog sata sam bio oko 194. mjesta, a do kraja sam se popeo do 51. Sve u svemu, nije loše. Sve do 11. sata je išlo po planu, ali tad me uhvatila kriza koja je trajala sve do 14. sata. Nakon toga sam se uspio vratiti u trku i nastaviti sve do kraja. Čak sam zadnja dva sata uspio pojačati tempo, na svoje iznenađenje i radost, jer sam mislio da je to nemoguće, ispričao je Pavić.
Kako se izboriti sa krizom?
A kako to ultramaratonci prevazilaze krizne situacije kao što je bila ona između 11. i 14. sata aktivnosti…
– Trka na 24h je svakako fizički zahtjevna, ali isto tako i psihički moraš biti spreman da će doći krizni momenti koje ćeš morati prebroditi. Ja se pokušavam održati u pokretu i ne praviti pauzu dužu od 5 minuta, jer ako ostanem duže i ohladim se, puno više snage i volje trebam da se vratim u trku. U ovom slučaju kriza je bila te vrste da mi je padala motivacija, noge su me počele boljeti, i jednostavno nisam imao snage da se održim u trku, sve više i više su počele dionice sa hodanjem i vrijeme je bilo da se nešto mijenja. Na 14. satu Mirso mi je pripremio kavu, presvukao sam se, izmasirali su mi noge i nakon toga je bilo kao da sam tek počeo trčati. “Pace” super, većina trkača hodaju kao zombiji, a ja kao nov. Većinom znam iz iskustva da kad kriza dođe, nešto mora da se mijenja da bi se moglo izaći iz tmurne zone i nastaviti dalje. Sve zavisi kakvi su simptomi i kakve protumjere treba da se preduzmu.
Slijedi odmor i priprema za sljedeću godinu.
– Ova godina i nije bila baš najbolja za mene. Povreda stopala prošle zime i povratak na trčanje tek nakon 3 mjeseca oporavka je rezultiralo da je cijela godina bila nekvalitetna u vidu treninga. Zato mi je prvenstveno plan da se dobro odmorim i lagano počnem sa treninzima nakon 2-3 sedmice. Prva trka u planu je Vučko trail 63km, u junu 2020., potom Europsko prvenstvo na 24h u Italiji (19./20. septembra) kad se nadam da bih mogao probiti barijeru od 240km, zaključio je Branislav Pavić.
Vaši komentari
