Piše: Admir Oglečevac
Ovo će biti moj Bosanski lonac, priča o trčanju i jednom lijepom projektu u Goraždu, Školi trčanja Goražde.
Red je i da se predstavim. Ja sam Admir Oglečevac, 1995. godine rođen i odrastao u Goraždu, magistar voćarstva i u zadnje vrijeme trkač rekreativac. Od rođenja sam krupna osoba, pa se stalno vadim da su mi krupne kosti (a i jesu), težina mi je oduvijek varirala, a prošle godine se otela kontroli.
Dugo sam se kanio da počnem raditi nešto na tome, dogovarao se sa mnogo prijatelja 
da počnemo trčati sami, ali sve je ostajalo na dogovoru. 2017. godine sam gledao ekipu tadašnje Škole trčanja i sve sam govorio da ću se prijaviti, ali nažalost nisam. Negdje u martu odlazim kod prijatelja da igramo PES-a na PlayStationu i tokom igre vidim vagu u kutu i odlučim da se nakon više mjeseci izvagam. Kada sam ugledao cifru od 142kg sve moje lampice su se upalile, baš kao 1986. godine u Černobilu pred katastrofu. Mada i ovo je mogla biti katastrofa, jer sam svoje zdravlje doveo u pitanje. Treba biti jasan, gojaznost je bolest koja ima veće psihičke posljedice od fizičkih, samo dobra strana toga je što je izlječiva, a najbolji lijek za nju je volja i upornost.
U tom periodu na Instagram story vidim objavu Emira Hastora da počinje nova sezona Škole trčanja, javljam se i prijavljujem. Dolazi 1. april, prvi dan škole trčanja. Dobro se sjećam, taj dan sam proveo u roštiljanju, i pošto smo se zadržali, molim zeta da me odvuče na stadion kako bi prisustvovao treningu (nemoj da se namučim pa da odem pješke). Dolazim na stadion i bivam okružen nepoznatim osobama. Prije ovog treninga u dogovoru sa jaranima kad bi spominjali trčanje, smijao sam im se kad bi spomenuli da trčimo neke kraće distance jer nismo spremni, govorivši ništa ispod 5 kilometara. Na prvom treningu jedva sam istrčao dvjesto metara. Od tada sam počeo da cijenim svaki metar, a trening po trening počelo se napredovati. Sjećam se ponovnog prvog vaganja nakon što sam utvrdio da imam 142 kilograma. Drhtao sam prije nego sam stao na vagu, međutim sišao sam sa osmjehom kad sam vidio da sam uspio smršati 7kg za 7 dana. To mi je dalo elana tako da sam s obzirom i na prekide zbog zdrastvenih razloga uspio smršati više od 20kg.
Ekipa stranaca sve više i više postajala je jedna velika porodica, a Emir vječiti trener (iako ne voli da se tako zove, a naročito ne voli da se zove Medeni) zaslužuje posebnih par rečenica u ovom tekstu. Opisati ga je najlakše sa riječima upornost i predanost svojoj profesiji, a krasi ga dobrota. Sunce, kiša, snijeg, vrućina, hladnoća, a siguran sam i pustinjska oluja da živimo u Sahari, ga ne bi spriječili da svaki dan odradi trening i to više puta. Treninzi su se redali jedan za drugim pa je na red došla i prva trka, Trk demokratije u Vilsonovom šetalištu (Sarajevo). Nikad ne mogu zaboraviti tu količinu treme, pred početak trke, nešto tako nisam doživio niti pred jedan ispit na fakultetu. Žurno sam čekao početak… konačno pucanj je označio početak trke i početak nekog novog doživljaja. Ulazak u cilj je bio fantastičan doživljaj. Nakon toga uslijedilo je još par trka. Unutar ekipe stranaca lično ja i većina nas, iako živimo u malom gradu, nismo se poznavali niti primjećivali, a kamoli pozdravljali na ulici. Škola nas je veoma zbližila tako da smo organizovali mnogo zajedničkih aktivnosti poput roštilja na obalama rijeke Drine, izleta na planinarskom domu “Nedim Pilav Jogi” na Rudoj glavi, zajedničke odlaske na mnogobrojne trke i bezbroj kafa i druženja u gradu.
Jedna stvar koja krasi ovu familiju je podrška. Sačinjeni smo od onih bržih, manje bržih i zadnje klupe sporijih kojim i sam pripadam (najbolje dolazi na kraju), međutim na neki neuspjeh nikad ne možete čuti podsmijeh, već riječi bodrenja i podrške. Kada nekom kažem da sam član Škole trčanja, većinom budem dočekan sa podsmijehom i komentarima: “Zar treba škola da bi znao trčat?”. Mada Škola trčanja nije samo suha škola u kojoj obuješ patike i trčiš u krug. Naš Emir (da ne kažem trener jer to ne voli) redovno se trudi da treninge učini zanimljivijim i raznovrsnijim ubacujući nove vježbe i poligone, ispitujući našu kako fizičku, tako i psihičku spremnost.
Kada bih nekom rekao da idem na trku ponovo bih dobio dozu podsmijeha i pitanje zašto idem na trku kad ne mogu ostvariti neki rezultat, a uvijek bi im odgovorio da na trkama se uvijek ostvaruje rezultat, i da svi koji završe trku su zaista pobjednici. Jer su uspjeli pobijediti sami sebe i nisu dozvolili da ih pobijede kilometri koji čine tu trku, već da su oni pobijedili te kilometre i stavili ih pod svoje noge. Ovim završavam svoju priču o trčanju i nadam se da Vam je sad jasno da postoji simbioza između PlayStationa, roštilja i trčanja, i pozivam sve da se prijave u Školu trčanja Goražde.
Vaši komentari
