Piše: Hajrija Ajdinče
Moje prvo ozbiljno trčanje počelo je u mom gradu Zenici i moja prva utrka je bila 1. “Zenički noćni cener”.
Tada sam upoznala divne ljude koji su mi davali razne savjete prilikom priprema za utrke i zaljubila se u trčanje. U ove dvije godine sam istrčala puno kratkih uličnih utrka, tri polumaratona, stekla puno novih prijatelja i napravila puno novih uspomena. Kroz svoje trčanje i planinarenje sam uspjela aktivirati i svoju porodicu da trči, planinari, te volontira na “Zeničkom noćnom ceneru”.
Prošle godine sam u Splitu istrčala polumaraton i mnogo mi se svidjela ta utrka, organizacija, staza, grad zbog čega sam odlučila da ove godine istrčim maraton baš u Splitu. Prvo sam, ne vjerujući da ja to mogu, prijavila polumaraton, ali nedugo nakon toga mi se javila bubica u glavi da bih mogla istrčati maraton i odlučila sam da ja to stvarno i mogu. Uz svoju asistenticu i veliku podršku Šemsu Gačić, koja nam je pripremila plan priprema, sam počela sa ozbiljnim pripremama. Pored trčanja sam išla i na kondicione fitnes treninge, a uz sve to bila mama, nana i čuvala svoju unučad.
Pripreme i trka
Ono što mi je najteže palo prilikom priprema za maraton jesu dužinski treninzi, odnosno nakupiti 30+ km u samom centru Zenice. S obzirom da sam nekada treninge dužine morala raditi u večernjim satima, kada nije bilo moguće trčati po stazama van centra Zenice kuda inače trčimo dužine, bilo mi je teško trčati ukrug kroz centar Zenice i sabirati kilometre. Međutim i to smo nekako savladali, pripreme su išle prema planu i jedva sam čekala da dođe taj dan, dan tog velikog maratona. Bilo je prelijepo trčati po ulicama i okolnim mjestima Splita, gledati vesele trkače, volontere, navijače. Isplatilo se ozbiljno trenirati i pripremati jer sam uživala trčeći i bez problema sam došla do cilja. Pri tome sam osvojila i prvo mjesto u svojoj kategoriji (60+). Sreći nije bilo kraja, a posebno kada sam u cilju ugledala svoju porodicu i svoje drage ljude iz Zenica trči, moju veliku podršku. Jedino što bih ja promijenila na utrci u Splitu jeste brdo, kojeg baš mnogo ima, pa bih malo “ispeglala” stazu. Sve u svemu to je bio produženi vikend za pamćenje, gdje smo pored trčanja šetali, vozili biciklo, penjali Omišku feratu, uživali u suncu i moru.
Nikad nije kasno
Moja priča je dokaz da nikad nije kasno da uradiš nešto što voliš, samo ako to dovoljno želiš. Ja sam uspjela istrčati maraton sa 60+ godina, tako da samo ako to iskreno želite i tome pristupite ozbiljno možete postići sve, a pri tome i uživati u tome.
Moji dalji trkački planovi su da nastavim sa redovnim treniranjem, odlascima na utrke i druženjem sa svojim trkačkim prijateljima. Iskreno se nadam da ću svojim primjerom animirati omladinu u mom okruženju da počnu misliti na svoje zdravlje i trčati ili se baviti nekom drugom fizičkom aktivnošću.
Vaši komentari
