HRANISAVA ULTRA TRAIL: Spoj dobre organizacije, pozitivne energije i fantastične prirode

Ne znam ni sama kada sam se prijavila na Hranisava ultra trail, ali sigurno znam da što se tiče trčanja - trail utrke su za mene i moje drage trailašice Meju i Amnu favoriti bez konkurencije.

855

Piše: Amila Spahić

Trailovi su fantastičan spoj svega onoga što mi volimo i istinski uživamo u tome, planinarenja i trčanja.

Sve u svemu nas tri smo prijavile i uplatile Hranisava ultra trail – Super Saiyan Yellow -žutu stazu, dugu nekih 15 km.

Start u dvije grupe

Obzirom da je zbog pandemije COVID–19 potrebno se pridržavati propisanih mjera, trkači na mojoj – Super Saiyan Yellow – žuta staza dužine 15km su podijeljeni u dvije grupe iz razloga da ne bude veće okupljanje trkača na samom startu. Svi učesnici Hranisava ultra traila su dobili mail sa svim bitnim informacijama vezanim za utrku, i obavijesti o podjeli u dvije grupe radi pridržavanja propisanih mjera.

Prva grupa, brojevi od 201 do 270, startali su u 12:00h, a druga grupa, brojevi od 271 do 340, startali su u 12:15h. Kako su brojevi poredani po prezimenima, tako sam ja dospjela u drugu grupu, a moje drugarice – trejlašice su ostale u prvoj grupi.

Ja sam odmah po primitku maila sa uputama poslala povratni mail organizatoru, sa molbom da trčim u prvoj grupi, što se na kraju ispostavilo kao greška – ne bismo promašile stazu da smo bile u drugoj grupi, jer su moje drugarice sa kojima obično trčim sve svoje trke u prvoj grupi.

Mi smo zauzeli svoje startne pozicije koje su bile obilježene uz strogo držanje distance među trkačicama i trkačima na startu i obavezno nošenje zaštitnih maski. Moja draga trkačica Amna, vjerovatno je imala vremena, da malo istraži našu žutu stazu, je rekla da staza uglavnom vodi kroz šumu, te se nada da će nam biti ugodno trčati kroz šumu, obzirom je bio sunčan dan.

Pogrešan smjer

Ohrabrena samim startom utrke i predivnim dijelom staze koja vodi lijepom i širokom šumskom stazom potrčah sretna jer sam očekivala jedan istinski užitak koji pružaju jedino trail utrke. Nakon početnog zadovoljstva ugodnom hladovinom koju je pružala predivna šumska staza, nađosmo se na sunčanoj livadi gdje smo mogli potrčati brže jer je bila blaga nizbrdica. Mi ne bi bile MI, da samo trčimo ne gledajući i ne diveći se prirodi oko nas, uživajući u branju šumskog voća kojeg u ovom periodu ima u izobilju. Trčale smo mi tako preko livade, kroz neke šumarke, pa sve dok niz strmi makadamski puteljak ne siđosmo u neko selo. Pratile smo markaciju! Doduše sve su bile crvene trakice, a naša staza je bila žuta, ali od starta su takve, sve crvene, nema druge boje.

Izadjosmo na neki makadamski put koji vodi kroz selo, sretosmo razigranu djecu, koja nas upitaše: „Gdje ste se uputile?“ Ja onako kroz šalu im odgovorim da nemam pojma, što se na kraju i ispostavilo tačnim.

Dobro markirana staza nas je povela kroz vikend naselje kroz koje teče neka riječica, u  kojoj se bezbrižni dječaci kupaju. Na trenutak sam im i pozavidjela na bezbrižnosti i sreći koju ljeto na rijeci može da priušti. Medjutim bila sam i sretna jer sam imala dobro prolazno vrijeme, obrzirom da nije cestovna trka, a vrijeme je bilo najbolje do sada koje sam postigla na trailovima.

Kada smo ostavili razigrane dječake da se kupaju i uživaju i životu, staza nas konačno povede makadamskim putem kroz debelu hladovinu koju je pružala šuma u koju smo ušle. Nadala sam se da je to ta šuma o kojoj je Amna svo vrijeme pričala. Kako mi je upao kamenčić u patiku i počeo da me žulja, ja sam zastala da ga izvadim i ugledala sam iza krivine tri trkača, za koje sam pomislila da su već došli do kontrolne tačke na planinarskom domu Kraljevac i da se već vraćaju prema cilju. Međutim oni nam rekoše da je pogrešna staza i da se vratimo. Upitah: „Jel` vi to ozbiljno?“ Rekoše mi ako ne vjeruješ, samo nastavi! Za par sekundi se pojavila i veća grupa trkača, vidno razočarana, jer su svi trčali u pogrešnom pravcu. U toj grupi je bio i trkač Esmin Brodlija, sa kojim smo inače, Amna i ja stigle u Tarčin, i mi ga upitasmo šta se dešava?

Reče nam da su istrčali nekih 8 kilometara i shvatili da su na pogrešnoj stazi, jer je na 7,5 km trebao da bude planinarski dom Kraljevac na kojem je predviđena registarcija trejlašica i trejlaša te ujedno i okrjepa za iste.

Dobar znak

Shvatim ja to kao neki dobar znak. Bile smo među posljednjim trkačima u našoj grupi, a sada smo među prvih pet. Pogledam u Melihu uz konstataciju, da smo sad, ako ništa, a onda prve u svojoj starosnoj kategoriji.

Ne znajući gdje smo svi pogriješili to famozno skretanje za Kraljevac, potrčimo nazad uz dodatno razgledanje okolin  ne bi li primijetili gdje se nalazi putokaz, tj. markacija za skretanje prema pl. domu Kraljevac. Ubrzo se u vozilu pojaviše i momci iz organizacije, i rekoše nam da se nastavimo vraćati istim putem, jer smo zastali na jednom dijelu gdje se cesta račvala i bila je markirana na obje strane, što nas je dovelo u dilemu.

Dođosmo mi ponovo do onog strmog makadamskog puteljka koji nas je doveo u selo i tu zatekosmo kombi vozilo organizatora, koje je prepriječilo put, da mi ne bi dalje lutali. Pored vozila je bio mladić u majici Hranisava ultra trail i hlačama, po kojima sam shvatila da je iz organizacije, ta sam ga upitala kako smo mogli zalutati? Zašto staza nije markirana za skretanje prema Kraljevcu?

On mi reče da je ta staza kojom mi trenutno trčimo staza za crvenu i plavu trail utrku, a naša žuta je na nekih dva kilometra od starta. Trebali smo skrenuti lijevo i krenuti kroz predivnu šumu. Ljubazni mladić nas obavijesti da su iz organizacije javili da se vratimo na početne pozicije prema hotelu i da će nam biti priznato kao da smo istrčali cijelu žutu stazu. Međutim nije suština u tome. Želimo da znamo kako nam je promakla ta markacija, jer ako ništa nas tri ne ganjamo neku brzinu, već uživamo u svakom metru staze, pa je zaista mala vjerovatnoća da smo pogriješile stazu.

Propušteni Kraljevac

Konačno dođosmo do dijela staze gdje je trebalo da se skrene prema pl. domu Kraljevac, ostat će mi velika želja da ga vidim. Ja nisam vidjela markaciju. Kažu da je bila postavljena stotinjak metara od skretanja na istu. Uglavnom nas tri odlučismo da idemo do Kraljevca, iako vidno iscrpljene što od sunca, od trke, a najviše od razočarenje jer smo trčale u pogrešnom pravcu. Meliha reče da možemo odplaninariti, barem da vidimo gdje smo trebale doći. Kako je na startnim brojevima bio broj organizatora u slučaju neke potrebe, neko od trkača je kontaktirao taj broj i rečeno je da se vratimo, da ne idemo na Kraljevac. Tako i nas tri potrčasmo put hotela do cilja. Vrijeme nam nije bilo naklonjeno jer je bila užasna vrućina, pogotovu kada smo prelazili preko livade koja je godila u startu jer nam je pružila blagu nizbrdicu i vjetar u leđa, a sada iscrpljeni, vidno razočarani i ošamućeni suncem jedva smo savladali uzbrdicu i ušli u okrilje hladovine koju nam je priuštila šumska staza.

Trkači i trkačice su blago rečeno, razočarani, zbog početne greške organizatora da markira našu žutu stazu, rondali i govorili kako će da se žale zbog tog propusta, a ja okrenem i kažem: „Što se mene tiče ja im sve halalim, jer zaista je ljudski griješiti!“

Uz Esmina, sa kojim smo inače, Amna i ja stigle u Tarčin, jer smo svo troje bili sa porodicama na izletištu Ponijeri, koje se nalazi u blizini Kaknja, smo odlučili da se tog subotnjeg jutra uputimo put Tarčina sa Ponijera i tako isto zajedno da se vratimo na Ponijere i nastavimo uživat u vikendu sa svojim porodicama. Samo što se desi da mi jedno planiramo, a drugo bude suđeno.

Popravni u Banovićima

Kako je i Esmin strastveni trkač, čini mi se sve više trailaš, koji je na žalost bio u ovoj prvoj grupi koja zalutala na stazi, pa mu vjerovatno nije bio ugođaj potpun, bez obzira što je istrčao i više kilometara nego sto je ta naša žuta staza, u jednom je trenutku odlučio da bi mogao stići u Banoviće na utrku.

Esmin je samo onako euforično upitao da li možemo neka od nas dvije da vratimo njegov automobil, jer on ode u Banoviće. Povratak u Kakanj je planirao sa nekim od ekipe Kilometar života, inače Kakanjaca koji su trčali Banovićki polumaraton. Poželjesmo mu sreću, a mi se vratismo ponovo do ciljne ravnine koja se nalazila u hladu četinarske šume u prelijepom kompleksu Tarčin Forest Resort and Spa Sarajevo – Mgallery da sačekamo naše trejlašice i trejlaša iz sekcije Zenica trči, koji su trčali crvenu stazu dugu 37 km. Njih troje Lena, Ilma i Haris, dok su Šemsa, Hajrija i Ado, inače svi trkači, ovaj put odlučili da volontiraju na stazi.

Neposredno pred naš polazak „Glavni krivac“, ljubazni mladić iz organizacije prvog Haranisava ultra traila, Benjamin Šehić, obratio se trkačima koji su stigli u cilj, a uglavnom se to obraćanje odnosilo na trkače žute staze koja nije bila dobro markirana, pa smo uglavnom svi iz prve grupe trčali pogrešnom stazom.

Fokus na crvenoj i plavoj stazi

Suština je bila da su se ljudi iz organizacije skoncentrisali i usmjerili sav svoj potencijal da dobro markiraju crvenu i plavu stazu koje su dosta zahtjevne. Svaki dio terena su markirali ručno, sve kolčiće i zastavice su iznjeli na svojim leđima. Posljednje 2 sedmice su radili danonoćno i zaista su podcijenili žutu stazu, vodeći se time da je to najkraća i najlakša staza, a usljed nedostatka ljudstva nisu postavili volontera da usmjeri trkače prema Kraljevcu…i desilo se što se desilo.

Hvala Vam dobri ljudi pa ste uložili svo svoje slobodno vrijeme i organizovali u ovako teškim uslovima pandemije COVID-19, skoro pa savršenu trail utrku, ulažući nadljudski potencijal, jer ko je bar nekad u životu organizovao bilo šta, pa makar to bio i rođendanski party, zna koliko vremena, strpljenja, energije i potencijala treba oko najsitnijih detalja.

Trebalo je rasporediti ljude na terenu, omogućiti pristup za gorsku službu u slučaju povreda, pozicije okrepa, krčenje staze i ručno postaviti markacije, a naše je bilo samo da dođemo i uživamo u nevjerovatnom spoju fantastične organizacije i ljepoti prirode koju pruža lokalitet Hranisava ultra trail. Pa zar neko ima obraza da vam zamjeri bilo šta?! Ja lično jedva čekam sljedeći Hranisava ultra trail, na koji ću se ako Bog da prijaviti za dužu stazu, jer želim da vidim sve ljepote koje sam propustila ovoga puta odlučivši se za najkraću – žutu stazu.

Vaši komentari

Banner