Piše: Miloš Klindo
Polumaraton u Sofiji je bila trka na koju smo klupski kolega i ja ciljali prije pola godine kada se pričalo da će korona virus trajati još neko vrijeme i da će se sve vratiti na staro.
Onda dođe ljeto, skoro sve zabrane ukinute, super, eto trka “svaki dan” na jesen, što redovnih, što odloženih s proljeća. Malo pomalo, ponovo se povećava broj zaraženih, otkazuju se trke redom, a motivacija za nekim boljim rezultatom opada. Trči se, ali nisu pravi treninzi koji inače budu pred trku. I tako, počnem da tražim upravo stranicu Sofijskog maratona, tu je i “događaj” na Fejsbuku, postoji nada da ćemo ipak trčati u Bugarskoj, pogotovo što je državljanima BiH dozvoljen ulazak u Srbiju, Bugarsku i Tursku bez ikakvih uslova. Nigdje više, samo u te tri zemlje. Kompletiramo prijavu 20-ak dana prije trke, a osim Darka i mene, tu su još dvojica klupskih, Aleksandar i Dejan. Ubrzo rješavamo smještaj, uzimamo po 2 dana godišnjeg, a onda, 6 dana prije trke, stiže mi povratni mail naše Ambasade u Bugarskoj – dozvoljen je ulazak građanima BiH uz negativan PCR test. Nije nas to previše uzdrmalo, pa uz pomoć prijatelja kluba uspijevamo da odradimo testove po prihvatljivoj cijeni. Testovi negativni, put pod noge za Bugarsku.
Susret sa Sofijom
U Bugarskoj se živi slično kao kod nas iako se nalaze u Evropskoj uniji. Plate su skoro jednake našima, njihov minimalac je nešto manji od 250 evra (manje nego kod nas u Republici Srpskoj gdje je najniža plata oko 265 evra). Čak su i valute jednake, 1 lev je 1,00 maraka. Gdje god da smo trošili novac, govorili smo cijenu u markama jer je stvarno identična vrijednost. Cijene kao kod nas, možda malo skuplje jer smo se kretali oko strogog centra grada. Od bugarske kuhinje koja se uglavnom odnosi na peciva, jeo sam samo banicu, odnosno sirnicu. Obroci nisu pretjerano obilni, pa smo često jeli po srpskim restoranima jer su puno bogatiji, a cijene OK. Jeli smo i pice, ipak su ugljeni hidrati prije trke jako bitni. Nisam se puno trudio da pričam engleski jer su jezici takođe slični. Razumjeli su nas bar 90%. Bugari pišu ćirilicom. Kao u svakom velikom gradu (Sofija ima 1,2 miliona stanovnika), nedostatak parkinga je veliki problem. Nekad vam treba 20-ak minuta da nađete isti, morate biti strpljivi. Posebno mi se dopalo i izgledalo da su Bugari opušteniji jer vas nigdje u zavorenom prostoru obezbjeđenje i radnici neće tjerati da nosite masku u zatvorenom. Meni lično maske smetaju jer kada ste u pokretu, puno brže gubite dah i ne možete udahnuti svjež vazduh. Niko vam neće reći da voli maske, to nam je nametnuto i ne treba dozvoliti da živimo na taj način, ni na vašem radnom mjestu, gradu, državi pa i na globalnom nivou.
Sofija ima puno bulevara, centar grada i sve u krugu od 500 metara zaista izgleda prelijepo, stare građevine, statua Svete Sofije, crkva Aleksandra Nevskog, džamija Banja Baši, stadion Vasil Levski, Nacionalna galerija umjetnosti gdje su bili start i cilj trke… Takođe imaju veoma uređene parkove koji su stvarno veliki i veliki je broj mladih ljudi na biciklima, rolšuama, skejtbordima, električnim skuterima itd.
Trkački adrenalin
Odavno nismo osjetili taj trkački adrenalin koji nas zapravo motiviše da trčimo. Veliki grad, velika trka, podižemo startne pakete, sa maskama. Naglašavam sa maskama, jer je samo tad trebala maska, i ni u jednom trenutku više. Trka je bila limitirana na 3000 učesnika, a jedna od četiri trke, ona na 3 kilometra je bila otkazana. Trke su startale u razmaku od 10 minuta, ne zbog korone, već zato što su i inače razdvojene. Prva po redu je maratonska, 10 minuta kasnije polumaratonska i za još 10 minuta trka na 10 kilometara. Start polumaratonske trke koju smo trčali kolege i ja bio je u 9:40. Dolazi i dan trke, 11. oktobar. S obzirom da je Bugarska sat vremena ,,ispred nas” krenuli smo faktički u 8:40. Niko na trkama nije nosio masku. Niko nije pazio na fizičku distancu. Zašto? Pa organizator to nije zahtijevao. Imao sam spremnu masku, mislio sam da će biti i distance, ali je nije bilo. Bilo mi je neobično, ali trka se odvijala po najnormalnijem mogućem toku. Trčali smo, uživali po prelijepim bulevarima Sofije, održavali tempo po sjeveroistočnom ulazu u grad koji ima sigurno preko 10 km (5 km u jednom smjeru), a koji nije gusto naseljen. Neko bi rekao dosadnim dijelom, a zapravo dijelom u kojem se maksimalno fokusiraš na tempo. Uslovi za trku baš po mom ukusu, od 9-11°C skoro bez vjetra. Bilo je blago brdovitih dijelova, penjanja uz nadvožnjake, ali je staza poprilično ravna, gotovo da ništa negativno ne utiče na tempo.
Solidan nastup ARK Gradiška
Svojim rezultatom 1h23’32” sam prezadovoljan. Nisam bio najspremniji, u trećoj sedmici prije trke sam bio prehlađen i nisam trenirao 5 dana, i plan je bio skroz poremećen nakon toga. Nisam bio najodmorniji za trku, puno sam radio u sedmici kada je bila trka i spavao manje od 10 sati zadnje dvije noći, ali sam dao sve od sebe i trku bez većih oscilacija istrčao glavom. Malo je falilo za lični rekord, nešto više od 30 sekundi, ali biće drugi put bolja prilika sigurno. Trka na 21,1 km je ujedno bila i prvenstvo Bugarske, a Bugari imaju odlične trkače u odnosu na naš region. Šestorica Bugara su trčala 1h10’ ili brže, a deset Bugarki ispod 1h33’. Solidno su istrčali i ostali članovi Atletsko rekreativnog kluba Gradiška Dejan Jakeljić, 1h37’, Aleksandar Raca, 1h44’ i Darko Vukomanović, 1h52’. Oboreni su rekordi na maratonu, u muškoj Marokanac Jusef Sbai 2h13’ u foto finišu pobijedio je još jednog Marokanca Raduana Nuinija, treći je bio naturalizovani Holanđanin neobičnog imena i prezimena – Muhamed Ali. U ženskoj konkurenciji najbolja je bila Ukrajinka Viktorija Kapilina sa 2h28’ ispred Džebet Naom i Sintije Kozgei iz Kenije. I sve bi bilo savršeno da Bugarin Bojan Vačev nije na 20-om metru laktom odgurnuo petostruku srpsku olimpijku Oliveru Jevtić koja je tom prilikom iščašila kuk, ali i lakše povrijedila glavu. Ovakve treba doživotno udaljiti iz sporta jer im tu definitivno nije mjesto.
Iskreno mislim da cijela ova priča sa korona virusom nije blizu kraja, biće je u cijeloj sljedećoj godini, ali će sigurno biti više trka nego ove godine jer sada svi, i organizatori, ali i trkači imaju više iskustva sa novonastalom situacijom. Maske na startu, odvojeni startovi, sve će to biti lako omogućiti. Trenirajte zbog sebe, a trka će sigurno biti.
Vaši komentari
