Razgovarala: Ljilja Lukić
Master profesor biologije iz Mrkonjić Grada, zaposlena u OŠ „Petar Kočić“, Snježana je uspješna rekreativka.
Na pitanje koliko dugo trči, dala nam je vrlo precizan odgovor.
– Dvije godine i tri mjeseca. Sami počeci trčanja u kombinaciji sa hodanjem, prvih dana, vezani su za lokalni džudo klub “Atos”, gdje treniraju moja dva sina. Imali su 15-dnevne kondicione pripreme koje su uključivale trčanje oko grada (4 km) i vježbe snage sat vremena, pa sam im se pridružila.
Snježana se ranije nije bavila sportom, iako je imala želju da se oproba u tenisu i trčanju.
– Kada sam završavala srednju školu, dva mjeseca sam trčala od tri do pet kilometara skoro svaki dan. To je bio dio priprema za upis na Kriminalistički fakultet.
Osim trčanja, u Snježaninom trening planu su redovne i vježbe snage.
– Njih imam tri ili četiri puta sedmično. To je vrijeme dok sinovi treniraju džudo, a ja pored odradim vježbe.
Kao i svim trkačima, i njoj je trčanje donijelo u život novine.
– Puno poznanstva, prijatelja, adrenalina, endrofina, mirnog sna…
A trkačkim postignućima smatra svaku trku istrčanu u očekivanom vremenu.
– Još kad se popnem na postolje… Imala sam sreće da u ovoj godini, kao i u prošloj, na dosta trka budem na postolju. Ipak, moram reći da mi je ova godina donijela i medalje na Prvenstvu BiH i to drugo mjesto u maratonu i treće na atletskoj stazi na 10km, a tu su i postolja na Prvenstvu RS – prvo mjesto u planinskom trčanju i treće u krosu.
Snježanine omiljene distance su duge pruge.
– Za ovo kratko vrijeme trčanja imam tri maratona, deset polumaratona, kao i trka na 10 i 5 km, a tu su i trail trke, od 10 km do 26 km. Sve su posebne i pamte se, da li zbog same trke, staze, novih poznanstva, povreda, vremena… Kao recimo Winter Trail 2018. godine, moja tek četvrta trka i prva dužina preko 5km (10.5km) koja mi je donijela prvo postolje. Snijeg do koljena, staza širine jedne stope, sa drveća snijeg se ruši na glavu… A voljela bih trčati i na nekom od svjetskih maratona.
Broj treninga zavisi od obaveza i vremena.
– Treniram tri, četiri puta sedmično, nekad se desi i pet. Uvijek trčim sama, jer u Mrkonjić Gradu nema trkača niti kluba. Ponekad sretnem đake fudbalere ili košarkaše, al sad kad je zahladilo nema nikog. Naravno da je dosta lakše trčati u društvu, ali samo sam jednom uspjela odraditi trening sa klubom BLRC u Banjoj Luci.
Pandemija je ove godine mnogima poremetila trkačke planove.
– Na moje navike nije posebno uticala, osim što nije bilo održanih trka na koje sam planirala ići.
Za kraj smo Snježanu pitali i zašto bi nekom preporučila da počne sa trčanjem.
– Trčanje odmara, koliko god vam se to činilo nemogućim, poslije određenog vremena uočićete benefite. Najgore je početi, ali kasnije samo razmišljate kad će sljedeća trka da se napune “baterije”.
Vaši komentari
