Piše: Tanja Grahovac
Moj posao je takav da krstarim od jedne profesije do druge jer svakih godinu, dvije dana mijenjam ministarstvo za koje prevodim i oblast rada koju prevodim.
Ako radim na usklađivanju zakona iz oblasti dobrobiti životinja, od mene se očekuje da prevodim sastanke, obuke, konferencije, zakonske i podzakonske akte koji regulišu cjelokupnu oblast dobrobiti životinja, od sastava posade aviona kojim se prevoze bolesni delfini do temperature vazduha i dimenzija kamiona u kojima se prevoze rasplodni bikovi do regulative koja propisuje omamljivanje i klanje svih vrsta životinja koje ljudska vrsta koristi u ishrani. Nisam bila neki mesožder ni prije tog projekta u Upravi veterine, ali tokom njega sam svjesno odlučila da se potrudim da što manje životinja umre kako bih se ja najela. Sada meso jedem 2 – 3 puta mjesečno.
U zatvoru je moj posao bio prevod sistema obuke radnika službe za obezbeđenje i službe za tretman. Policajci i psiholozi. Plus osuđenici.
Projektna kancelarija se nalazila u jednoj od zgrada u krugu Krivično popravnog zavoda u Nišu, jednom od tri najveća zatvora u Srbiji. Iz Beograda sam se preselila u Niš, tamo sam iznajmila stan, i svaki dan sam sa svojom koleginicom Slađom, asistentkinjom na projektu, išla na posao u zatvor. Slađa, uvijek nasmijana Nišlijka, takođe profesor engleskog jezika i sudski tumač, je 20 godina starija od mene, a kancelariju smo dijelile sa našim šefom Rumunom, bivšim upravnikom zatvora, tada savjetnikom na projektu.
U zgradi do nas je bilo smješteno nekih 100ak osuđenika koji su svoje kazne služili u otvorenom režimu i svaki dan odlazili na svoje radne dužnosti ili van kruga zatvora ili u zatvoru. Jedan od njih je i čistio naše kancelarije i sa njim smo šef, Slađa i ja pili kafu i gledali TV u pauzama između obavljanja naših radnih zadataka.
Tokom trajanja projekta, obišla sam sve veće zatvore u Srbiji, a na službenim putovanjima sam posjetila i poznati Jozefštad u Beču, još neke austrijske zatvore i nekoliko zatvora na sjeveru Njemačke. Osim kancelarijskog i konferencijskog posla, prevodila sam često „u hodu“, konzekutivno, razgovore i razmjene iskustava funkcionera i običnih radnika zatvorskih sistema Finske, Austrije, Njemačke, Hrvatske, Estonije i Srbije u toku obilaska smještajnih kapaciteta gdje su smješteni osuđenici.
Voljela sam obilaske zatvora jer sam u svakoj od njih vidjela ili naučila nešto novo. Moj šef bi često znao reći „Tanja loves prisons“. A zatvor se ne može voljeti. Kontaš ti i svrhu i sistem, ali ga ne možeš voljeti. Ono što moraš prihvatiti jeste činjenica da zatvor služi da bi čovjeka naučio onome čemu ga do tada nije naučio roditelj, baka i deda, vrtić, škola, vjera ni društvo.
Ko je služio zatvorsku kaznu ili ko je radio ili radi u zatvoru, njemu nemam šta da pričam. Ko nije, imao bi puno toga da nauči. I danas, više od dvije godine nakon što sam prestala raditi u zatvoru, ne prođe dan, a da neki novi zaključak ne izvučem iz vremena provedenog u zatvorima. Taj svijet je većini ljudi, osim radnicima sistema i njihovim porodicama, i osuđenicima i njihovim porodicama, potpuno nevidljiv.
U tim obilascima sam u prostorijama za dnevni boravak, šetalištima, teretanama ili menzama, viđala osuđenike koji se ponašaju sasvim normalno, kao da su „napolju“, rade u zatvorskoj proizvodnji ili u kuhinji, završavaju razne obuke, za zavarivače, kuvare, pekare, krojače, uče, čitaju, treniraju, odmaraju, spavaju, druže se, pohađaju tretmane sa vaspitačem, komuniciraju i sve u svemu, dobro se drže. Oni napreduju u rehabilitaciji i mogu da se nadaju ranijem izlasku iz zatvora ili prelasku na lakši režim izdržavanja kazne.
Jednom prilikom sam upoznala osuđenika koji svoju radnu obavezu odrađuje tako što slika, i to slika fenomenalno. Šef i ja smo zamolili upravnika zatvora da nas odvede do njega nakon što smo odlučili da kupimo par njegovih ulja na platnu, a ja sam jedva čekala da vidim da li taj osuđenik na prvi pogled liči na ubicu ili na slikara. Dvadeset sedam godina star, na 4. godini izdržavanja kazne od 35, ormarske građe, ćelav, ličio je na ubicu. Uljudno se pozdravio sa nama, rekao da je zadovoljan tretmanom, da zaradu koju dobija od slika šalje porodici, a da od zatvora (koji zadržava dio zarade od prodaje njegovih slika, takva su pravila) redovno dobija sav potreban materijal za slikanje. Otišli smo iz paviljona pod utiskom da njegov život ipak nije sasvim uništen i da on ima razloga da se raduje svakom novom danu jer ima zašto da živi.
Nažalost, vidjela sam i dosta onih drugih, sve mladi ljudi koji se kreću kao sjenke, ne djeluju komunikativni, ne čini se da idu negdje sa nekim ciljem ili svrhom, samo zure, ili ispred sebe ili u pod ili u plafon, bezizražajnih očiju, usahlih lica i pognutih leđa, ne rade ništa, ne pohađaju nikakav tretman niti obuku, ne treniraju, na šetalištu ili stoje ili se polako, nečujno kreću.
U pokušaju da razumijem šta od čovjeka u zatvoru napravi ljušturu ljudskog bića, a šta ga natjera da sklopi svoj život od onoga šta ima i da nastavi da živi, radi, stvara i koliko toliko prosperira, došla sam do sljedećih pravila kojih pokušavam da se držim u svom životu:
- Svoj jedan sat ili dva sata dnevno napolju iskoristi maksimalno.
- Čitaj. Knjige. Sve redom.
- Rano lijeganje, rano ustajanje.
- Slušaj svog vaspitača (trenera).
- Nikada ne laži svog vaspitača (trenera).
- Trener (vaspitač) i ti zajedno određujete kontrolne tačke tvog napretka i ciljeve tvog napretka.
- Okruži se ljudima sličnih razmišljanja i uvjerenja, podržavaj ih i budi otvoren da i oni tebe podrže.
- Brz maraton se može spremiti i na stazi od 200 metara.
-
Savladaj neku veštinu i radi na njoj dok je ne usavršiš. 50 Cent je počeo da se bavi rep muzikom u KP domu za maloljetnike, na nagovor svog vaspitača.
U Jozefštatu je jedan osuđenik porijeklom sa prostora bivše Jugoslavije mjesecima unaprijed napisao molbu upravniku da mu dopusti da jedan određeni dan na šetalištu ostane 3 sata. Upravnik mu je odobrio molbu, došao je dati dan, čovjek je izveden na svojih 3 sata napolju gdje je istrčao dužinu od 42.2km za ispod tri sata, na kružnoj stazi po šetalištu zatvora.
Nakon ove one-man race, upravnik je odlučio da mu udvostruči stražu.
Hvala na pažnji.
Vaši komentari
