ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Što kada trening ne ide po planu?

Kako i u životu, tako i u trčanju, teško je za očekivati da će sve ići prema planu i da neće postojati situacije koje od nas zahtijevaju prilagodbu i postupanje u nepredvidivim situacijama.

518

Lijepo je kada sve ide po planu, naše trkačko samopouzdanje raste te vjerujemo da možemo ostvariti svoj cilj.

No, što kada stvari postanu malo manje lijepe i kako uopće doći iz faze entuzijazma do stanja nezadovoljstva u kontekstu rekreativnog trčanja i kako se vratiti na „ispravan put“?

Kada nam sve ide po planu, svaki trkački trening, u mentalnom i fizičkom smislu, stepenica je više do vrha, gdje nas čeka naš cilj. No, kada stvari krenu nizbrdo, u našoj glavi može se lako stvoriti domino efekt i sve što smo gradili, možemo prividno izgubiti. Naravno, često ne fizički, već mentalno. Iako trčanje jest fizička aktivnost, trčanje, posebno na duge staze, je prije svega i mentalna aktivnost. Mnogi će reći da trčanjem zapravo treniramo mozak, a ja ću se složiti s tim.

Češće se priča o lijepim stvarima, o treninzima koje smo kao trkači odradili po zadanom planu, našoj sreći kada smo uspjeli, no, rijetko kada se priča ili piše o tome što kada stvari krenu nizbrdo, odnosno kada se dogodi trening, dva, tri, koji nisu po planu. U tom trenutku vrlo je važno ostati pribran, ocijeniti situaciju objektivno i nastaviti dalje hladne glave. Ovo je jako jednostavno za napisati, a puno teže za provesti u praksi.

Očekivanja, ciljevi i motivacija

Ispred sebe trkači vrlo često stavljaju određena očekivanja. A svoj uspjeh mjerit će prema tome da li su očekivanja ispunjena ili nisu. U trčanju je moguće puno parametara kvantificirati i vrlo je lako utvrditi da li smo ispunili vlastita očekivanja. To je ljepota, ali i prokletstvo trčanja. Ako ste trkač koji radi po određenom planu i programu, očekivanja su postavljena na svakodnevnoj razini, u obliku gotovo svakog treninga.

Ako trčite i mislite da ste jedini trkač koji ima loš dan, tjedan, mjesec, trening, varate se. To se događa, događa se i profesionalnim trkačima, a rekreativno trčanje još je podložnije, budući da postoji puno više faktora koji utječu na izvedbu treninga. Ono što je važno znati da trkačima trening traje 24 sata, a ne sat ili dva koji se provede na treningu. Kako spavam, jedem, što sam sve u tijeku dana odradila, kakve interakcije sam imala s okolinom i kako su one utjecale na mene, sve je to nešto što utječe na mene kao trkača. I zbog toga je važno ostati pribran i znati kako procijeniti situaciju.

Moje osobno iskustvo jest da je najveći problem kod loših ili neplaniranih izvedbi trkačkih treninga pa i na kraju utrka, najčešće motivacija. Ako ste motivirani, iz treninga u trening rast ćete kao trkač, fizički i mentalno, i to je stanje u kojem bismo svi uvijek voljeli biti. No, s druge strane realnost je takva da postoje razdoblja kada je prisutan manjak motivacije, preispitujete zašto trčite i da li vama to u životu uopće treba. Nažalost, takav stav, odnosno stanje, najčešće imaju negativne posljedice na trkačku izvedbu te je potrebno što prije pronaći način kako podići motiviranost i zaustaviti domino efekt koji se odvija u našoj glavi.

Trening ne ide po planu

Brojni su mogući razlozi zbog čega trening ne ide po planu, kako fizičkim, tako i mentalnim. Što ste taj dan jeli, radili, što ste dan prije trenirali, što trenirate već nekoliko mjeseci, koliko ste stresnih situacija imali na poslu, da li vaš posao uključuje fizičke aktivnosti, kakav je vaš odnos s okolinom i obitelji, kako se općenito hranite, koji vam je nivo motivacije, sve su to faktori koji mogu i imaju utjecaj na samu trkačku izvedbu. Vaše psihičko, emotivno i fizičko stanje utjecat će na percepciju treninga i njegov konačni ishod. Svi mi nosimo se s drugačijim situacijama, ali u konačnici, kao što sam već spomenula, motiviranost je ta koja nas pokreće ili ne pokreće, ovisno o tome na kojoj je ona razini. Naravno, jedan od mogućih razloga zbog čega trening ne ide po planu jest da fizički niste u stanju isti napraviti, odnosno da ste si ili je netko drugi pred vas postavio nerealan plan. No, ne zaboravimo da mi zapravo treniramo svoj um, a ne svoje tijelo.

Za mene sam trening započinje i nekoliko sati prije izvođenja, budući da mislim da je mentalna priprema vrlo važna. Vaš stav prema treningu, koliko ste motivirani odraditi ga i koliko imate pozitivan stav prema njemu, u konačnici će diktirati i ishod. Ukoliko je taj stav negativan, možda je bolje isti trening preskočiti ili prilagoditi i pronaći moguće uzroke te poraditi na boljem ishodu mentalne pripreme. U jednom od svojih intervjua, Molly Seidel, je na pitanje što radi, odnosno kako se motivira kada nije mentalno raspoložena za trening (tijelo joj se ne osjeća dobro, mentalno nije spremna odraditi trening i mozak ne surađuje), odgovorila da razmisli da li joj je tijelo zaista u stanju da fizički ne može odraditi trening ili se jednostavno radi o mentalnoj borbi, i da vidi to kao priliku da vježba mentalne borbe koje će imati i tijekom utrke pa čak i ako ne odradi trening na zadanom tempu.

Ana Štefulj, Durmitor (Foto: Dinko Bažulić)

Druga prepreka koja može na kraju diktirati neočekivani ishod trkačkog treninga jest stav koji imate na samom početku izvođenja treninga. Osobno se često znam uhvatiti prvog osjećaja nakon istrčanih nekoliko kilometara ili odrađene prve dionice i ako je on pozitivan, sigurna sam da ću trening odraditi prema zadanom planu. Ako je on negativan, odmah zaključujem da trening ne mogu odraditi. Takav pristup je potpuno pogrešan i valja u tom trenutku premostiti mentalne blokade koje postoje. Osjećaj ne mora diktirati ishod! Ja osobno to radim da si govorim da idem korak po korak, odnosno dionicu po dionicu, kilometar po kilometar i ako dođe trenutak kada neću moći pratiti zadani program, pronaći ću alternativu.

Ukoliko samog sebe ne možete uvjeriti da možete odraditi određen trening prema zadanom planu, postoji nešto što ja zovem prilagodba. Svaki trening se može prilagoditi i u trenutku kada trening krene ići nizbrdo, vrlo je važno znati reagirati. Ili imati trenera uz sebe koji će to napraviti umjesto vas. Osobno mislim da je najgore stati i prekinuti trening. Kao trkač, važno je vježbati um i prihvatiti da trening može biti i težak. Ja imam pravilo da ću odraditi zadanu kilometražu ili broj dionica, ali ću prilagoditi tempo. Završiti takav trening mentalno je vrlo izazovno, ali uvijek iz njega izlazite kao pobjednik, bez obzira što sam trening nije išao po inicijalnom planu.

Naravno, moguće su i drugačije prilagodbe, npr. u broju ponavljanja, pauzi, duljini dionice, ovisno o puno parametara, od kojih je cilj treninga najvažniji. Također, moguće je potpuno promijeniti koncept treninga, a da se zadrži isti cilj.

Ono najvažnije slijedi nakon završetka treninga, a to je ostati pribran. Postoje trkači koji će jednostavno prihvatiti da „danas nije bio njihov dan“ i nastaviti dalje, a postoje i oni koji će puno emotivnije prihvatiti svoj „neuspjeh“. Naravno, da je to bio „neuspjeh“ je samo u njihovoj glavi jer uspjeh je završiti svaki trening. S jedne strane dobro je napraviti analizu zbog čega se stvari nisu odvile po planu, ali s druge strane, ne treba trošiti puno energije i promišljanja, već nastaviti dalje, ukoliko se radi o jednom treningu koji nije izveden prema planu.

Niz treninga ne ide po planu

Kada niz treninga ne idu po planu, vrijeme je za neke drastičnije promjene ili revidiranje plana ili revidiranje pristupa. Ono što je najgore što možete napraviti je pustiti da vrijeme ide i ne poduzimati ništa. Ako ništa ne poduzimamo, ne možemo očekivati uslijed ponavljanja istih radnji drugačiji ishod. Često primjećujem kod ljudi da se boje promjena, da ništa ne poduzimaju jer su se navikli na određene okolnosti i prihvaćaju sve što im se događa, a što se negativno odražava na njih, kao nešto normalno. Osobno se nikada nisam bojala promjena i uvijek sam radila ono što sam smatrala da je najbolje za mene. Promjene su teške, vrijeme prilagodbe može potrajati, no ishod može vrijediti sav uloženi trud. Naravno, uvijek postoji opcija da pogriješite, greške su sastavni dio našeg života, ali bojazan od greške ne smije nas obeshrabriti.

Promijeniti plan treninga, promijeniti okolinu u kojoj boravite, promijeniti prehranu, postoji toliko toga što se uvijek može napraviti, ali ništa od toga nije toliko jednostavno. I pritom treba imati puno strpljenja, budući da najčešće treba proći vrijeme da se rezultati promjena vide. Samo strpljenjem i kontinuiranim radom može se postići napredak.

Zaključak

Ono najvažnije, što nisam spomenula, jest da trčanje treba biti zabavno i nikako ne bi trebalo biti razlog našeg nezadovoljstva. Gledati na trčanje kao na igru, u kojoj ćete možda na kraju pobijediti, a možda i izgubiti, od samog sebe, ono je što je najvažnije, posebno u rekreativnom trčanju. No, nemoguće je isključiti očekivanja od samog sebe. Svi mi koji se bavimo rekreativnim trčanjem, radimo to iz sličnih razloga, s ozbiljnijim ili malo manje ozbiljnim pristupom.

Osobno, za mene je trčanje mentalna igra, i pomaže mi uvesti balans u stresni radni rad te lakše nošenje sa stresnim situacijama, u kojima se nalazim gotovo svaki dan. No, s druge strane, negativni pristup trčanju može i utječe na svakodnevni život. Zbog toga je vrlo važno pronaći balans između ozbiljnosti i potpune igre i ne zaboraviti da je trčanje ipak samo hobi za nas kojima trčanje nije posao.

Oni koji trče, znaju ljepotu koju trčanje donosi i svatko bi se nakon svakog trkačkog treninga trebao osjećati ponosan na sebe, bez obzira na samu izvedbu i vlastita očekivanja. No, svi mi znamo da to često nije tako i da, koliko trčanje može biti divno, ljudski um može biti vrlo mračan. Upravo zbog toga važno je ne biti previše strog prema sebi, prihvatiti da danas možda nije naš dan, i uvijek pronaći način da iz dane situacije izvučemo ono najbolje iz sebe.

Vaši komentari