Piše: Vesna Ćavar
Sjećam se kada sam počela aktivno trčati. Bilo je to 2018. godine kada je prijateljica „Čupa“ predložila da krenemo s trčanjem kako kako bi skinule koje kilo.
Krenule smo s laganih 4-5 km svako drugi dan. Nakon demotivirajućih početaka i borbe između hodanja i trčanja ja sam polako zavolila trčanje jer sam osjetila višestruke koristi od trčanja. Stalni izlasci na trčanje sa sinom Markom koji je također trkač ulili su mi samouvjerenost da mogu istrčati 5 km bez stajanja. Nažalost prijateljica „Čupa“ je prestala sa trčanjem, a ja sam dobila motiv sudjelovanja na Duvanjskoj trkačkoj ligi koja počinje svakog proljeća. Početni zanos i energija su stalno rasli kao i motivacija za jačim i naprednijim treninzima koje sam uskoro počela prakticirati sa kolegama iz atletskog kluba Puls. Treninzi su postali redovitost, redovitost navika, a navika u pravu ovisnost o trčanju. Treninge dužine sam počela raditi s prijateljicom Mirom koja je također počela trčati našu ligu. Ubrzo smo dostigle dovoljne dužine da se usudimo krenuti na izazov prvog polumaratona u Metkoviću. Sada, samo tri godine kasnije već imam iza sebe tri službena maratona i spremam se na četvrti koji planiram istrčati u Zagrebu. Ovog mjeseca sam istrčala i jedan neslužben maraton na uočnicu u Rami tako da će mi u Zagrebu biti treći u mjesecu dana.
Zašto maraton?
Vukla me povreda cijelu godinu pa sam bila odbacila ideju da trčim maraton u Splitu, ali se na kraju sve sredilo pa sam formu malo popravila i odradila par dobrih dužina koje su mi dale vjetar u leđa da ću uspjeti istrčati maraton, a vrijeme ako bude pogodno možda dođe i rezultat. Razmišljajući o utrci i odluci da ponovo trčim maraton upitam se zašto baš maraton? Valjda zato što je najteži, a dok trčiš imaš dovoljno vremena da razmišljaš o svemu. Kad se razrijedi gužva nakon početnog starta nestane trema, zanos, smijeh i veseli pogledi, a svatko se usredotoči na svoja razmišljanja. Ostaneš sam sa sobom i razmišljaš o planu i taktici koju si razradio prije trke. Kolega iz kluba Krešo se sprema za jedan ultramaraton pa sam ga zamolila da mi drži pace tijekom utrke budući da on želi istrčati trening utrku bez motivacije da napada rezultat. Dogovor je bio da prvi dio trke idemo lagano, a potom se spustimo na tempo 5:40 koji daje nadu da istrčimo ispod četiri sata. Prateći pace vidjela sam odmah da mi puls ide neuobičajeno visoko, ali mislim da će se normalizirati. Kada je na 19 km bilo izvjesno da puls ne pada, a moje noge postaju sve teže Krešo je predložio da odustanemo od gonjanja rezultata te da spustimo tempo na 6:00. Mene je prijedlog obradovao budući da sam vidjela da zaostajem, a disanje postaje sve kraće i teže. Uzimanje tableta soli, gelova i drugih stimulansa nije davalo efekta. Očigledno temperatura, vlaga i moj organizam nisu prihvatili moj izazov maratona.
Motivacija iz “Maratonca”
Pošto sam pročitala knjigu Maratonac sjetila sam se jedne misli autora dok je trčao maraton. “Ako na utrci ne daš sve od sebe, kao da nisi trčao, nisi ni pokušao dati sve od sebe”. Jave se misli kako si slabić koji nema hrabrosti potegnuti zadnje atome snage i pokušati se izdići iznad svojih granica. Uvijek mislim sve je u glavi i to gradivo još nisam svladala. Nakon što smo prošli 30 km noge su postale olovne, teške, a svaki korak i tempo su bili sporiji, motivacija nestaje, a borba između nastavka i odustajanja dostiže svoj vrhunac. Tu se javlja inat da se obračunaš sa krizom i da ju potisneš pozitivnim mislima. Svaki kilometar postaje teži fizički, a lakši psihički jer znaš da se približava kraj mukama. Na zadnjoj okrjepnoj stanici, kada je coca cola odradila posao, javila se motivacija, a kriza nestala. Tempo je počeo da raste jer znaš da si dobila još jednu unutarnju bitku sa sobom. Zadnji kilometri, zvuci spikera i glazbe jednostavno rastjeraju negativne misli, a bolovi utrnulih nogu nestanu i mi krenemo zadnje kilometre jačim tempom, tako da kroz ciljnu ravninu ulazimo sprintom. Vrijeme na semaforu pokazuje 4 sata i 15 minuta.
Pobjeda nad sobom
Razočaranje neuspjehom zbog neispunjenja planova nestane, a pobjeda nad samim sobom dođe do izražaja. Osjećaš se odlično i već odmah planiraš taktiku i tempo za naredni maraton. Nakon što smo se istegli, a mišići došli na svoje, ubrzo je pao dogovor da idemo malo na kupanje pa onda na zajednički ručak. Ti neformalni sastanci dođu kako bi isplanirali naredne korake nakon oporavka i završetka trke, jer već za dva tjedna nas čeka ponovno maratonska utrka i klupsko druženje u Zagrebu.
Početkom ove sezone kada sam imala problema sa povredom i početnih loših informacija, mislila sam da je ovo jedna izgubljena sezona. No međutim, došlo je do obrata i ja sam se vratila stazi i svojim prvotnim planovima. Na kraju sam zadovoljna sa tri – četiri postolja i jednom pobjedom u konkurenciji “najbrža Duvanjka” te dva istrčana maratona. Nakon ovog dijela sezone slijedi zaslužen odmor i ponovno planiranje nove trkačke sezone.
Planovi za naredni period su uvijek isti, a to je uživanje u trčanju. Ukoliko se pojavi motiv za nešto jaču razinu, a dobro zdravlje posluži, ja sam tu.
Vaši komentari
