ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Ozljede naše svakodnevne

Najgore što se može jednom trkaču dogoditi jest ozljeda.

1177

Noćna je to mora koja većinu sustigne prije ili kasnije u trkačkom stažu. Rijetki su oni koji su pošteđeni nekih ozbiljnijih ozljeda, a postoje i oni koji su gotovo uvijek ozlijeđeni.

Sasvim logično, ako nas nešto boli, tijelo nam ukazuje da nešto nije u redu, a najveći izazov je otkriti što to točno naše tijelo nama govori jer ako znamo što nije u redu, onda ćemo zasigurno naći i način kako otkloniti uzrok problema.

Ovaj blog namijenjen je svima onima koji se muče s ozljedama i ne vide im kraja, jer sam ne tako davno i ja bila jedna od tih, a danas ipak vidim svjetlost na kraju tunela.

Prvi puta odmoriš, drugi puta protrčiš, a treći puta se ne osvrneš

Upravo tako izgleda naša percepcija ozljeda, barem kod većine trkača. Kada prvi puta nešto krene boljeti, najčešće školski stanemo s trkačkim treninzima (budući da se tako nešto najčešće i preporuča), a kada dobijemo zeleno svjetlo nastavljamo dalje s trkačkim treninzima. Svjesni koliko smo izgubili sa svojom pauzom, drugi puta nas ozljeda i neće tako lako zaustaviti i najčešće ju pretrčimo.

Najveći problem postane kada prihvatimo bol kao nešto normalno, a takvo stanje javlja se s nešto dužim trkačkim stažem. Neadekvatna sanacija svih prethodnih ozljeda može i dovodi do kontinuiranog ulaska iz jedne ozljede u drugu, gdje su pauze u kojima hvatamo dah sve kraće. Usred kontinuiranog ponavljanja obrasca ponašanja koji dovodi do bolnih reakcija, stanje se sve više pogoršava i najčešće se radi o istom uzroku, a drugačijim posljedicama, budući da se tijelo pokušava adaptirati na bol.

Da boli nije normalno, a prihvatiti to kao činjenično stanje je nešto najgore što možete napraviti. Osobno, došla sam u fazu gdje me boljelo 7 dana u tjednu, 24 sata dnevno. Da, noću sam se budila od boli koju sam osjećala. I samo sam se htjela naspavati.

Ana Štefulj, pobjednica Mostarskog polumaratona (Foto: Karlo Alilović)

Od savjetnika zvanog Google do raznih specijalista

Onaj tko je ozlijeđen zasigurno želi sebi pomoći, a da bi to napravio, treba znati koji je uzrok problema. Da, uzrok problema, a ne posljedica, posljedicu uglavnom utvrđujemo metodom zovi prijatelja trkača ili konzultiraj savjetnika zvanog Google. Zvuči jednostavno, a zapravo ćete proći mnogo dijagnoza, savjeta, mišljenja i pokušaja da shvatite što zapravo vas muči.

Sjećam se svoje prve ozljede. Nisam bila u stanju osloniti se na nogu. U bolnici su mi rekli da je sa mnom sve u redu i da oni ne znaju zašto mene boli, a još manje su mi mogli objasniti zbog čega nisam u stanju stati na nogu. Onda se okrenete ka privatnim stručnjacima da biste utvrdili dijagnozu. No, zaključak i ishod je potpuno jednak.

Da ne bi bilo slučajnosti, u mom slučaju isto se događalo svaki puta. Bila sam kod najboljih specijalista u gradu, prošla sam mišljenja mnogih struka, no zapravo nitko od njih nije bio u stanju utvrditi uzrok problema. Možda sam samo loše birala, a birala nisam nasumično.

Razlog je taj što se svi redom orijentiraju na posljedicu, odnosno izvor vaše boli, ne uzimajući u obzir ljudsku anatomiju, vaše obrasce ponašanja i mogući uzrok. Jer, ako vas npr. boli pokosnica, kao što je mene, vaša dijagnoza je upala pokosnice. Lijek je odmor. A da li je zaista pokosnica problem? Nije, to je samo posljedica, problem zasigurno leži negdje drugdje.

Nikada ne treba odustati od sebe

U moru pokušaja i promašaja, teško je pronaći motivaciju za novim pokušajima. Ono što iz osobnog iskustva mogu reći je da postoje osobe koje znaju raditi svoj posao odlično, samo ih treba pronaći. U mom slučaju, prolazili su mjeseci i godine, nije postojala vježba koju nisam isprobavala, dio tijela koji nisam jačala, radila preventivne vježbe kada nije boljelo, mrzila sve oko sebe (:D) kad je boljelo, a boljelo je sve jače i sve duže, dok sasvim slučajno nisam pronašla osobu kojoj sam odlučila dati šansu, nakon što sam vrlo temeljito istražila kako osoba pristupa problemu. Dala sam onu istu šansu za koju sam rekla da više nikome neću dati.

To je bilo prvi puta da je netko napravio detaljnu analizu i na temelju dokaza iznio vlastito mišljenje o mogućem uzroku problema. Ono isto što bi trebao biti standard i minimum koji biste trebali dobiti kada se obratite bilo kojem stručnjaku. Moje dotadašnje iskustvo bile su dijagnoze u 2 riječi na temelju 30 sekundi do nekoliko minuta pregleda. I ne samo da sam dobila analizu, dobila sam i mišljenje kako da uklonim svoj problem. Dakle, strukturirane vježbe koje bi trebale rezultirati poboljšanjem stanja i uklanjanjem problema.

Sjećam se kada sam prvi puta čitala zaključke i preporuke, pomislila sam, osim da osoba vrlo detaljno radi svoj posao, mora da je u krivu. Jedini tko je bio u krivu, bila sam ja sama. Danas znam da je uspostavljena dijagnoza točna, ali trebat će još puno vremena da se nauče neki novi obrasci ponašanja i kretanja, kako bi mogla reći da sam svoj problem riješila.

Zaključak

Ono što sam naučila kroz svoj put ozljeda jest da nikada ne smijete odustati od sebe i traženja načina da riješite svoj problem. Iako se naši problemi čine kompleksni, otklanjanje problema je jednostavan, no dugotrajan proces.

Voljela bih da mi je netko prije par godina pokušao objasniti kako ozljede ne treba ignorirati i da problem neće nestati sam od sebe. Također, voljela bih da mi je netko objasnio koliko je prevencija ozljeda važna, a sama prevencija treba započeti s osnovnim vježbama disanja, mobilnosti i stabilnosti i da je to temelj na kojima želimo graditi svoj trkački staž.

Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću danas, s trideset i nešto godina, učiti kako disati, ne bih mu povjerovala. Da će disanje biti moj lijek, i danas zvuči nestvarno. U jednom od idućih blogova iznijet ću detaljno iskustvo sa svojom ozljedom, odnosno problemom, budući da se radi o čestom problemu, posebno kod ženskog dijela populacije, i na koji način rješavam problem. Osobno sam radila na pronalaženju uzroka problema 3,5 godine. Prve pozitivne pomake u otklanjanju problema vidjela sam nakon 3 dana, no moja predviđanja su da će trebati mjeseci i mjeseci ponavljanja novih obrazaca ponašanja, kako bi se oni i usvojili. No, ja vidim svjetlo na kraju tunela po prvi puta.

Vaši komentari

Banner