SANJIN HALILOVIĆ: Dvije godine u čekaonici za Pariški maraton

Sama pomisao odlaska u taj grad, budi posebne emocije, a kamoli osjećaj da pretrčite 42 km u istom.

500

Piše: Sanjin Halilović

Ideja o odlasku na Schneider Electric Marathon de Paris rodila se nekada krajem 2019. godine, kada i prijavljujem učešće na martonu koji je prvobitno trebao da se održi 05.04.2020. godine. 

Shodno tome, početkom 2020. godine krećem sa intenzivnijim treninzima (4-5 treninga sedmično) sa željom da popravim svoje najbolje maratonsko vrijeme, a to je ono koje sam ostvario u Beču godinu dana prije, tačnije 07.04.2019. (03:48:43). Mogu reći da mi je forma u tom periodu bila ne nekom vrhuncu u 4 godine rekreativnog trčanja. Zajedno sa svojom trkačkom ekipom (Amela Tuzlak, Elvedin Tunović, Ajdin Ribić, Kerim Radžo, Sead Velagić, Selma Kukić, Kova zahvaljujući kojima sam se i usudio da ikad probam istrčati maraton i sa kojima dijelim najljepša trkačka iskustva) imam odlične treninge dužina, gdje distance između 25 i 30 km bez problema trčim prosječnim tempom 5:00 – 5:10 po kilometru.

Nekada sredinom februara, kupujemo avionske karte. Moja pratnja je trebala biti supruga Enesa i sin koji je tada imao 6 mjeseci. Ideja je bila da ostanemo 10-tak dana, jer imamo tamo jako bliske prijatelje.

To je već vrijeme kada Covid 19 poprilično počinje uzimati maha, iako nisam mogao ni sanjati da može doći do odgode, ali 09.03. stiže zvanični mail u kojem kaže da se trka pomjera na 18.10.2020. Moram priznati da me vijest razočarala, jer još uvijek niko nije pomišljao da će naredne sedmice čitava planeta biti paralizirana, međutim bilo je što je bilo. 

Nastavljam i dalje sa trčanjem, ali sa dosta manje entuzijazma, bilo mi je bitno da imam neke kilometre u nogama. Dobra stvar je bila da uspijevam pomjeriti avionske karte za oktobar 2020. godine. Jedina uspomena koju imam na taj famozni 05.04.2020. godine je ova fotografija gdje me N1 televizija sasvim slučajno uhvatila u trenutku dok se spuštam niz Čavljak, ipak sam odlučio da ispoštujem dan kada sam trebao trčati maraton i odradio dužinu od nekih dvadesetak kilometara.

Screenshot preuzet sa N1 televizije, 05.04.2020.

Da više puno ne dužim, situacija sa Coronom se odužila tokom čitave godine, tako da nekad u ljetnom periodu dobivam obavijest da će maraton biti održan kada se steknu uslovi, tj. kada se situacija sa virusom stabilizira. Uspijevam da vratim karte i nisam nešto više puno ni razmišljao o tome, prijava za utrku je ostala, ako se ikad održi, potrudiću se da odem.

Trkačka 2020./2021.

Moram priznati da je nakon svih životnih otkazivanja, barem meni bilo prilično teško naći motiv za trčanjem, još se desila neka povreda pa sam i napravio jednu malo dužu pauzu. Trčkarao sam čisto radi toga da održim balans između sjedilačkog načina života sa kretanjem. 

Redovno sam trčao sve domaće utrke koje su uspjele da se održe uz sve propisane mjere i otežane okolnosti, gdje bih izdvojio Unusual marathon u Sarajevu, na -6 jer nisam htio da dopustim da mi godina prođe bez maratona, Atletsku rekreativnu ligu, 2x štafete na Two cities marathon, 2x reciklažnu trku, Sarajevski polumaraton, 10k (Sarajevo, Konjic, Srebrenica, Stolac). Pariz je i dalje izgledao kao naučna fantastika, iako je stigao mail da će se trka održati 17.10.2021. godine. 

Odlazak i famozni medicinski certifikat

Ipak krajem ljeta kada sam primio obje doze vakcine protiv virusa postaje sve izvjesnije da bi se uz potvrdu o vakcinaciji (vakcina ili test je bilo dovoljno da se može ući u Francusku) ipak moglo prisustvovati tom velikom događaju. Tek nekad krajem septembra kupujem avionske karte, međutim daleko od forme za neki PB, ali sa saznanjem da mogu istrčati maraton, iako je to disciplina koju baš nikada ne treba podcjenjivati. 

Odlazak je bio planiran za 16.10.2021. međutim događa se sretna okolnost (u nastavku teksta ću objasniti zašto) da je avio kompanija otkazala let za taj datum, gdje pomjeram kartu za 15.10.

Nekad u međuvremenu, na oficijelnoj stranici gdje sam prijavio maraton pojavljuje se stavka gdje organizator traži medicinski certifikat. Na prvu sam pomislio da je riječ o vakcinaciji ili testu na covid, pošto na prethodnim većim maratonima (Beč i Frankfurt prije corone organizatori ništa nisu tražili). Pišem mailove organizatoru, ne dobivam povratnu informaciju. Odlazim tamo samo sa antigenskim testom i potvrdom od našeg zavoda da sam primio obje doze vakcine, misleći da je to dovoljno.

Čim sam sletio, smjestio se, odlazim sa prijateljima i mojim domaćinima u Parizu, Eminom i Nedimom do Expa gdje se podižu brojevi za utrku. Ispred ulaza poprilična gužva, prvi kontrolni punkt gdje traže potvrdu o vakcinaciji ili testu. Skeniraju oba QR koda (Astrazeneca koju sam dobio u Zetri i Antigenski test koji sam radio dan prije u Sarajevu), oba koda ne prolaze. Nije BiH uvezana sa EU sistemom. Na kraju pokažem pasoš, i nekako prođem dalje i kontam to je to. Na ulasku u halu, drugi kontrolni punkt, traže mi medicinski certifikat da sam sposoban trčati. U Francuskoj ako hoćeš da ideš na jogu moraš posjedovati taj certifikat. Neka starija gospođa koja ne priča engleski, objasni prijateljici Emini da moram otići do neke od klinika u Parizu, da me doktor pregleda i napiše potvrdu da sam sposoban trčati. Već čovjek počinje tu malo da se nervira, ali nemaš nekog izbora, a došao si tu. Zaputimo se prema centru grada gdje se nalazilo tih nekoliko klinika, gdje smo god pokušali nije bilo doktora ili je kraj radnog vremena, tako da famozni pregled ostavljam za subotu.

U subotu ujutro se zaputim skupa sa Nedimom prema klinici, pošto je subota, radi jedan doktor, ispred mene nekih 20 ljudi, većina kašlje. Kontam, nisam imao koronu, evo idealne prilike da je dobijem. Nakon 2h čekanja uđem kod doktora, stariji neki čiko, koji također ne priča engleski. Nedim uđe sa mnom, doktor ga upita “zašto trči” i “trči li za curama”. Izmjeri mi pritisak, udari pečat da sam sposoban trčati i uze 20e. Konačno dobih taj famozni papir i mogućnost da podignem broj i učestvujem na maratonu. Pomislio sam u sebi, ova procedura ovde teža nego istrčati maraton. Kako god okreneš, zanimljivo iskustvo i dosta šega gledano iz ove perspektive kad se utisci malo slegnu.

Nedjelja, 17. oktobar 2021 i moj 4. istrčani maraton

I tako nakon skoro 2 godine, nađoh se na startu pariškog maratona, 45. po redu u tom gradu. Start je inače ispred trijumfalne kapije na čuvenoj Avenue des champs élysées

Vremenski uslovi idealni za trku, nekih 12 stepeni, sunčano i vedro.

Tu se nalazi gomila ljudi, oko 35.000 iako je bilo predviđeno 75.000, ali zbog covida i svih protokola, vjerojatno dosta trkača nije bilo u mogućnosti da dođe. Ja se lagano probijam do do svoje zone 3:45 (barem sam tako očekivao 2019. godine), znao sam da teško mogu ponoviti to vrijeme. Tu negdje se rastajem sa Nedimom i uz još jednu kontrolu ulazim u zonu starta, nekih pola sata prije početka.

Mora se priznati da je nakon ovih čudnih godinu i pol dana otkazivanja, distanci, maski, zabrana bio nevjerojatan osjećaj stati pred toliku masu i čekati start utrke. Start je planiran u 10:00h, barem za grupu trkača čija je procjena bila da će trčati utrku od 3 do 4h, elita i ovi brži su u 09:00 krenuli.

I tako oko 10 i 20 je počela moja trkačka avantura kroz jedan od najljepših gradova na svijetu. Trasa utrke ide kroz najatraktivnije dijelove grada, redom Avenue des champs élysées, Place de la concorde, Place Vendôme, Opéra, Place de la bastille, Château de Vincennes, Cathédrale Notre-Dame de Paris, Musée d’Orsay, Tour Eiffel, Fondation Louis Vuitton. 

Nekako su pametno pustili grupu po grupu, iako je čitavom trasom ogromna gužva, ulice su dovoljno široke da je svako imao prostora za svoju putanju. Podrška na svakom koraku je nevjerovatna, svih 42 kilometra. 

Osjećam se odlično, u glavi sam iskonstruirao da ću se potruditi da drzim pace između 5:20 i 5:30, što sam i radio nekih 30 tak kilometara bez problema. U nekoliko navrata sam uspio vidjeti Nedima i Eminu, tj. na 8. i 24. kilometru i pravo lijep osjećaj kada ih uspiješ naći u tolikoj masi.

Ne kažu džaba da se maraton trči od tridesetog kilometra. Tu mi počinju lagani problemi sa grčevima, ali još uvijek se relativno dobro držim. Međutim na 35tom km bol od grčeva postaje sve jača, tako da sam zadnji dio trke dosta usporio i nekako došao do cilja u vremenu 4 sata i 10 minuta.

Koliko god da bi čovjek volio da istrči najbolje što može u određenom trenutku, nekad to jednostavno nije moguće. Prolazak kroz maratonski cilj predstavlja jednu posebnu satisfakciju i adrenalin, da je to nekad teško opisati. Tako sam se po 4. put nakon Frankfurta, Beča i Sarajeva upisao u maratonce. Malo sam bio umoran i imao bolove od grčeva, ali sam se nakon obroka i tuša povratio, i imao sam još 5 dana da uživam i istražujem zanimljivosti Pariza.

Pored svih okolnosti koje su bile vezano za ovaj maraton, preporučio bih svim trkačima rekreativcima ukoliko budu u mogućnosti da budu dio ovog trkačkog spektakla, što zbog samog osjećaja da pretrčiš jedan od najljepših gradova na svijetu. Puno je tu stvari koje se mogu vidjeti, od umjetnosti, Musée du Louvre i Musée d’Orsay, gdje je smješten dobar dio svjetske historije umjetnosti, od antike do XX vijeka. Zatim Centre Pompidou, gdje su značajne kolekcije umjetnosti XX vijeka. Impresivna arhitektura na svakom koraku, izdvojio bih zgradu Opere, Palace of Versailles, teško je sve nabrojati, zatim brdo Montmartre sa svim svojim kafićima i umjetnicima koji na licu mjesta crtaju i slikaju portrete, karikature, pejzaže.

Na svakom se koraku osjeti duh svjetske metropole, od prisustva svih svjetskih kuhinja i restorana, savršeno uvezanog gradskog prevoza od podzemne željeznice, tramvaja, voza koji je povezan od aerodroma Paris Charles de Gaulle do centra, i drugih dijelova grada. Više se isplati kupiti sedmičnu kartu, koja važi za sve vrste gradskog prevoza koje sam pomenuo gore i koja košta 22e, samo za tu priliku treba imati svoju sliku (kao na pasošu) da je mogu izraditi. Inače sama karta za voz od aerodroma do centra grada vrijedi 10.5o€, a karta za jedan ulazak u metro je 1.90€. Mogao bih još dosta toga napisati, ali definitivno preporuka čitateljima za jedan dobar aktivni odmor.

Finalni rezime

Sve u svemu, jedno veliko životno iskustvo, a pogotovo nakon svih okolnosti koje su se desile sa coronom i svim dešavanjima u prethodnih godinu i pol dana. Tamo nekad između 35. i 40. kilometra pomisliš što mi ovo treba u životu i kažeš “neću više nikad”, ali dok se glava razbistri opet poželiš biti dio jednog ovakvog maratona i kompletnog događaja koji prati sve ovo.

Vaši komentari