Piše: Erol Mujanović
Vrlo rano me je trčanje zaintrigiralo. Počelo je da mi se sviđa u trčanju sve ono što i danas se sviđa ljudima ovdje koji počinju trčati. No, tada sam bio sam, bilo je jako malo onih koji trče. Riječ je o devedesetim godinama dok još nije trčanje kao rekreativni „boom“ zaživilo. Tada je bio još uvijek daleko cijeli ovaj talas, cijeli taj socijalni fenomen, ako hoćete i druženja kroz trčanje. Svidio mi se, zaista, što je jako dobar sport, jednostavan i dostupan, napredak stiže jako brzo, tako da me je baš privuklo i počeo sam trčati sve više. Svoje sam prve polumaratone i maratone istrčao kasnih devedesetih. Tada medalje još nisu postojale i uvijek kažem da sam „džabe“ istrčao preko deset utrka jer nemam suvenire s tih utrka. Imao sam sreću da sam bio vrlo mlad i receptivan za novu aktivnost koja mi se svidila i kasnije postala sastavni dio života. Poslije sam trčanje integrisao, krenuo sa tri do četiri puta sedmično pa do šest puta. Nisam nikada smanjivao niti popuštao, naprotiv! Ishranu sam vrlo brzo korigovao, prilagodio sportu. Vegetarijanac sam, otprilike, onoliko dugo koliko i trčim.
Godine 2002/03. vratio sam se u BiH iz Francuske, tamo sam završio školovanje. Tu sam već sagledao važnost polumaratona i maratona kao magneta za društvene transformacije. S jedne strane ogroman turistički magnet koji ti dovodi desetine hiljada gostiju najmanje jednom godišnje za svaku veliku trku. Također radi se o jednoj manifestaciji oko koje se mobilizuje cijela lokalna zajednica, tako da stvarno bude svima dobro jer svi imaju priliku participirati u razvoju. Može se uključiti mlade da im se pruži određeno radno iskustvo kroz volontiranje. Kompanije koje traže društveno odgovorne projekte imaju priliku da dobiju nešto lijepo i korisno. A, prije svega zemlju istakneš u jednom jako lijepom i pozitivnom svijetlu šaljući pozitivne i zdrave poruke prema inostranstvu.
Imajući to u vidu, kada sam se vratio u BiH, počeo sam da tragam gdje ima polumaraton ili maraton. Sarajevo je bio grad koji nije imao takvu trku i bilo me je prosto stid. Osjećao sam potrebu da uradim nešto po tom pitanju. Prvo sam nastupio sam, tada još nije postojalo naše udruženje, ali sam uspio kroz poslove koje sam radio dovesti dva gradonačelnika za jedan stol i još neke ljude koji su pokušali pomoći iz međunarodnih institucija ali istovremeno sa nekim trivijalnim sredstvima. Međutim postojala je dobra volja da se nešto napravi. U tom periodu bila je malo drugačija organizacijska struktura. Bilo je ljudi koji su kroz organizaciju polumaratona htjeli izvući neke političke poene iskorištavajući tvoju naivnost i energiju. Ali nema veze, meni je bilo bitno samo da se krene, da započnemo s tim pa smo se s vremenom riješili svih ljudi koji su pokušali da okrenu događaj od onoga što stvarno treba da bude.
Godinu nakon toga sreo sam na jednoj trci kolegu Franju Šolu i nakon toga došli smo na zajedničku ideju da napišemo statut i da registrujemo udruženje. Tako da smo krenuli vrlo malim pionirskim koracima. U prvoj godini samog polumaratona je bilo nekih 70-80 ljudi na startu. Start je bio u Lukavici kod tržnog centra Tom, kod benzinske pumpe, a završetak u Sarajevu. To je bila ideja spajanja gradova. Učesnici su bili uglavnom pripadnici vojske Nato-a i Eufor-a iz kampa Butmir i možda 10-20 elitnih trkača uz pomoć atletskih klubova koji su učestvovali i u organizaciji polumaratona. Pošto to nije zadovoljilo standarde i viziju koju sam imao, nije bilo ono što sam gledao na zapadu. Intencija tadašnjeg organizacijskog odbora je vrlo brzo postala, uglavnom iz neznanja, da se ide isključivo ka elitnim trkačima kao ciljnoj kategoriji dok trend i tržište vode ka rekreativnom trčanju i masama ljudi, običnih, normalnih, koji ne žele da idu na olimpijadu nego da promijene životne navike. Tu sada dolazimo do same filozofije i vizije udruženja „Marathon“ Sarajevo koje danas zaista primarno okuplja ljude kojima je želja da vide jedno bolje, zdravije društvo i aktivnije građane. Danas imate par utrka u BiH koje okupe 20 trećerazrednih kenijaca, par desetina elitnih trkača i vrlo malo rekreativnih trkača, i broj učesnika stagnira godinama dok se šire mase ne identifikuju sa takvim događajima koje sa zabavom gledaju ali se ne osjećaju pozvani da učestvuju. Mi to poštujemo ali to nije put koji udruženje „Marathon“ trasira godinama.
Budući da se bavim ekonomijom i tržištem rada već dugi niz godina ono što svugdje konstatujem je to da ne postoji zdravo društvo bez zdravih ljudi. Ne postoji ni zdrava ekonomija bez zdravih ljudi, na individualnoj razini. To prolazi kroz promjenu svakodnevnih navika kod ljudi, kroz uvođenje sporta u životne navike, kroz promjenu mentalnog sklopa i načina razmišljanja. Ljudi trebaju početi vjerovati da nešto mogu promijeniti na sebi, da mogu preuzeti stvari u svoje ruke i onda se „čuda“ počinju dešavati. Ono što je nerijetko i najveća razlika između uspješnih ljudi i lidera te svih drugih jeste stav prema životu i onome što se događa u životu i kapacitet da inspirišete i pokrenete i druge ljude. Svi ljudi imaju kišne i sunčane dane u životu, i loše i dobre situacije, ali pitanje šta izaberete da vidite, da vjerujete, da uradite svaki dan kada ustanete.
Zbog čitanosti takvih rubrika ovdje nas stvarno bombarduju svakodnevno negativnim porukama. Uvijek su najčitaniji negativni i najgluplji članci. Vrlo je teško ljude odviknuti od tog nekog samodestruktivnog modela razmišljanja u koji su upali, negativa, čekanja pomoći da nam neko nešto pomogne ili riješi „situaciju“ u zemlji pa će onda biti bolje, bježanje od odgovornosti itd. Što se ne dešava niti će se desiti jer da je trebalo davno bi se desilo. U udruženju „Marathon“ smo uvijek bili uvjereni u veliku moć djelovanja na lokalnom nivou i u individualni pristup ako govorimo o promjeni životnih navika tako da danas imamo sreću raditi sa i za par stotina naših sugrađana koji uvijek nestrpljivo očekuju naše aktivnosti.
Značajno omasovljavanje bavljenja sportom, i prije svega trčanjem, koje danas vidimo u BiH jeste upravo vizija koju smo imali. Zapravo tek je danas i počinjemo ispunjavati i stvarno želimo doprinijeti gradnji zrelijega, pozitivnijeg i zdravijeg društva kroz, u našem slučaju, promociju zdravijega života. Promjena prolazi kroz trčanje, kroz promjenu načina razmišljanja. To će se, zatim, odraziti na ishranu, na sport, i na sve druge segmente života kod jedne osobe i onda se kreira lančana reakcija pozitivnih promjena koje vuku jedna drugu ali prvo morate to odlučiti i krenuti. Kad realizuješ nešto za što nisi imao pojma da si sposoban, nešto tako lijepo i krupno kao što je trčanje prvog polumaratona ili maratona jednostavno više ne staješ tu, ideš dalje. Rješavaš istovremeno puno drugih stvari u životu, napreduješ brže, dalje, imaš čvršći i jasniji stav, znaš šta želiš i stvari se jednostavno poslože za uspjeh. Tako da se posloži puno drugih stvari u životu. To je ono što vidim da se dešava i ono što objedinjuje cijeli naš tim danas ali i cijelu našu već brojnu zajednicu. Stvarno imam sreću raditi sa desetak divnih osoba u udruženju. Ono što je jako lijepo tu je da su svi angažovani prije svega na volonterskoj osnovi. Svi imaju svoje poslove tako da odvajaju najbolje i najkvalitetnije slobodno vrijeme da bi se posvetili radu u udruženju „Marathon“. Često je to do kasno uvečer, tokom pauza, vikendima ali to radimo sa osmijehom jer znamo da radimo nešto super.
Tako radimo od početka, iako sada smo narasli na jedan stvarno veći stadij i voljeli bi da imamo neki svoj prostor gdje se možemo okupljati, raditi skupa. To bi nam puno pomoglo. Ali i bez toga, zaista nas usrećuje to da pomažemo ljudima kroz trčanje, da činimo društvo boljim i zdravijim. Danas u svakodnevnici vidimo jako puno pozitivnih rezultata a nakon polumaratona ljudi nam se zahvaljuju iz cijelog svijeta jer kažu da nisu znali kako je lijepo i dobro doći u Bosnu i Hercegovinu. Što se tiče naših aktivnosti, trebalo je prvih pet godina voziti „bez goriva“, jako puno se radilo, a relativno malo vidljivog napretka je bilo u svemu tome a onda je trend trčanja buknuo i sad već ne stižemo realizovati sve ideje i želje koje imamo.
Prvih 4-5 sarajevskih polumaratona nismo uspjeli preći preko 400 učesnika ako se dobro sjećam. Dosta je to sporo sve išlo, a nismo imali ni zajednicu trkača kakvu danas imamo u Sarajevu. Takođe i sam tim je bio puno manji pa je sve išlo sporije ali sretan sam što smo krenuli od potpune nule i postali poznati i prepoznatljivi u cijelom regionu.
Nekoliko godina nakon početka nam se pridružio kao partner Tomislav Cvitanušić i koji je donio ogromne količine pozitivne energije i veliki vjetar u leđa. Došao je s vještinama koje su bile komplementarne sa vještinama što smo mi već imali. Tada je već postalo lakše za raditi jer smo veliki broj odgovornosti i aktivnosti u organizaciji polumaratona i vođenju udruženja dijelili na tri osobe i stvari su krenule naprijed.
Tada počinjemo i sa prvim generacijama škole trčanja te postepeno sa širenjem trenerskog i saradničkog tima koji danas u velikoj mjeri i dolazi upravo iz polaznika škole trčanja. Tu, u principu, tražiš sebi slične na osnovu nekih ključnih vrijednosti, prepoznaš ljude koje vodi strast u životu i koji su inteligentni i humani, voljni pomoći te nešto uraditi za zajednicu. Takve ljude je važno dobro integrisati u tim, datim im povjerenje i podršku i uvesti ih u aktivnosti koje se rade u udruženju. Svake godine imamo po jednu ili dvije osobe više jer je veliki broj aktivnosti koje morate „pokriti“ i koje idu od namicanja sredstava i pisanja projektnih aplikacija preko strateškog komuniciranja pa do rada u školi trčanja.
Konkretan primjer u kojoj mjeri moraš pratiti i osluškivati ono što ti tržište, odnosno korisnici tvojih usluga govore je to da je prije dvije godine bilo nezamislivo da idemo organizovano na putovanja i utrke. Ove godine imamo kolegicu Nudžejmu Softić koja nam je došla iz prošlogodišnje škole trčanja i koja nam danas vodi organizaciju putovanja za grupe, trkačke ekskurzije itd. Također, imamo podjelu aktivnosti koja se bazira na ekspertizi svake osobe pa se PR-om bave osobe koje su priznate i poznate u BiH u tom domenu i koje su vrlo uspješne u tome u svojim svakodnevnim poslovima. Namicanjem sredstava i „fundraisingom“ se bave osobe koje imaju izvrsne kontakte i vrhunske komunikacijske i pregovaračke vještine. Tako da kvalitetom tima uveliko nadoknađujemo mali broj ljudi i činjenicu da nemamo zajedničke kancelarije niti puno radno vrijeme za vođenje udruženja „Marathon“. Sretna okolnost je, ponavljam, činjenica da imamo u timu apsolutne šampione sa pobjedničkim mentalnim sklopom i ljude koji su vrhunski obučeni i obrazovani stručnjaci u poslovima kojima se bave.
Među najveće uspjehe naveo bih tri stvari. Jedna je održati se i doći do desetog polumaratona u jednom okruženju kakva je Bosna i Hercegovina, gdje je bilo izuzetno teško i izazovno skupiti petnaestak hiljada konvertibilnih maraka za organiziranje utrke, koliko smo imali prve i druge godine na primjer. Uspjeti održati jedan pozitivan projekat u ovakvoj relativno crnoj i nelikvidnoj ekonomiji i okruženju je stvarno veliki izazov. Na to sam stvarno ponosan jer ne samo da smo očuvali taj ambiciozni projekat nego se svake godine unaprijedi i poboljša.
Druga stvar je škola trčanja. Jer prije tri i pol godine kada smo kretali, ljudi oko nas su nam se uglavnom smijali i bilo je petnaest hrabrih ljudi na treningu. Puno je ljudi jedva čekalo da se oklizneš i padneš kako bi se njihove negativne teorije ispostavile kao tačne. To se nije desilo i tržiše je na fantastičan način validiralo našu ideju i dokazalo da smo opet uspjeli. Ove godine u školi trčanja brojimo 300 upisanih online, a oko 200 ljudi dolazi redovno na treninge. Tako da smo tu dosegli jedan optimum u samo tri godine te ogromnu stopu rasta iz godine u godinu. To je nešto što me raduje, ali ne raduje me radi brojeva nego me raduje radi par stotina Sarajlija svake godine koji odluče da uzmu svoj život u svoje ruke i naprave nešto super za sebe. To je ono što mi je puno važnije. Sama cifra bez kvaliteta u pozadini ne bi ništa značila. Ako govorimo o školarcima tu se radi o ljudima koji poslije pozitivno djeluju u svojim timovima, svojim porodicama i širem okruženju. To su sve trkači koji će se spremati za prvih pet, prvih deset kilometara, prvi polumaraton i koji će promijeniti životne navike i to je ono što mi je posebno drago. Svijet ne mijenjaju mase, svijet mijenjaju odlučni i hrabri ljudi, počevši sa njima samima, i koji su zacrtali ciljeve jer žele nešto poboljšati. Škola trčanja se sastoji upravo od takvih ljudi i sretan sam što ih poznajem.
I treća stvar na koju sam ponosan jeste moja ekipa, jedan stvarno rijetko viđen kvalitet tima sa kojim radim na svim aktivnostima udruženja. Malobrojni smo ali činimo čuda. Jer, jednostavno, mi se zabavljamo prije svega dok sve ovo radimo i dok doprinosimo građenju boljeg društva. Uživamo u svakom danu, u svakoj aktivnosti, u svakoj projektnoj aplikaciji koju pošaljemo, u medalji koju dizajniramo, na svakom treningu škole trčanja, u svemu. I to je ono što želim sačuvati što duže jer to je recept uspjeha. Da sa jednom ogromnom dozom ljubavi danas, nakon deset godina, radim i kada razmišljam o svemu ovome da i dalje osjećam nekako iste emocije, isti elan prema promociji trčanja i zdravog načina života u društvu. I da to dijelim sa ovako kvalitetnim ljudima unutar naše zajednice i šireg tima, je jedna velika privilegija koju imam i na to sam takođe ponosan.
Korak po korak, danas je udruženje NGO Marathon postalo, od nekog inkognito i anonimnog udruženja prije deset godina, udruženje koje je kreiralo najpozitivniju priču u gradu i ušli smo u podsvijest ljudi a i naši partneri su istinski sretni jer imaju priliku sarađivati sa nama radeći super stvari a naravno i mi smo im veoma zahvalni jer su prepoznali kvalitet ideje i tima.
Svake godine imamo najmanje pet humanitarnih aktivnosti, projekata koje radimo. Pomažemo ugroženima, stipendiramo školovanje bolesne djece koja žive u siromaštvu, a koja su odlikaši u školi. Iz svakog projekta na kojemu smo do sada radili uspjelo se izdvojiti i prikupiti sredstava za humanitarne svrhe. Donirali smo tako za nezbrinutu djecu, za poplavljena područja, za paketiće djeci koja sebi ne mogu priuštiti itd. To je ta jedna društveno odgovorna crta do koje nam je stalo da je očuvamo što duže, da smo i dalje prisutni i svjesni, da pomažemo, jer trkači su uvijek dobri ljudi velikog srca, velika većina njih. To je nešto što mi je drago, da svaka naša trka ima i taj humanitarni aspekt i želim da naš polumaraton bude platforma ne za deset nego za stotinu socijalno odgovornih projekata za koje bi se prikupljala sredstva. Takođe drago mi je i što smo uspjeli staviti Bosnu i Hercegovinu na mapu evropskih gradova organizatora polumaratona. Što smo uspjeli dati vjetar u leđa svim drugim gradovima koji su poslije nas pokrenuli lijepe polumaratone kao Banjalučki polumaraton koji će biti za par sedmica. Jedna stvarno lijepa i ozbiljna trka. Zatim, Zenica je krenula, Mostar kreće sa jednom trkom ove godine. Znači, ako govorimo o tim masovnim sportskim manifestacijama cilj je da što veći broj članova društva mobilišete i uključite u te aktivnosti jer jedino tako možete stvoriti održivost. To su neke stvari i rezultati koji dolaze jako brzo poput nekog efekta lavine, gdje smo 4-5 godina bacali manje grudve niz padinu, a sad su stvarno poprimile jako veliku snagu, jako veliku inerciju i puno toga se radi. Škola trčanja Klix je brendirana kao „najpozitivnija priča u gradu“ od samih polaznika škole što nam govori da smo na pravom putu.
Što se tiče novih aktivnosti i projekata udruženja „Maraton“ Sarajevo, već neko vrijeme nam pri srcu stoji jedan noćni „cener“. Nemamo dovoljno resursa da se posvetimo toj novoj trci u ovom trenutku, a i donekle smo ograničeni brojem partnera i sredstava ali biće vrlo brzo i ta nova trka u Sarajevu. Želimo to uraditi kvalitetno. Jedan od primjera, moram se vratiti unazad da se bolje razumijemo. Prije 6-7 godina počeli smo organizirati trail utrke u BiH koje su nama lično bile veoma drage. Imali smo tri izdanja jedne utrke koja se zvala „Run to the hills“, za nas možda i najljepša trka. To je bila jedna planinska desetka. Ali nije previše zanimala partnere jer je daleko od masa i od tržišne niše potrošača. Tada je još bio period kada je trčanje bilo skromno u Bosni i Hercegovini. Puno kompanija nisu imale svijest o tome i tu trku smo prestali organizirati iz razloga jer dosta kompanija želi danas masovne manifestacije u centru grada, to žele ispred SCC-a, BBI-a, žele biti blizu korisnicima i blizu tržišta te masovno prisustvo medija. Tako da smo tu uvijek primorani malo žonglirati i morate zaista zadovoljiti interes korisnika, interes trkača, zajednice, interes partnera koji je potpuno legitiman ako daju sredstva za određenu trku, žele da se pitaju za neke stvari i žele veliki medijski i promocijski doseg.
Jedna od sljedećih utrka koja bi trebala da bude je taj „cener“ i gledamo kada bi to moglo najbolje da bude. Potrebno je malo spojiti taj period kad nema niti jedna utrka u gradu, do septembra i polumaratona. Da li će to biti već ove godine? Teoretski moguće ali zasad ne vidimo još partnera koji bi sam mogao ući u realizaciju projekta. Ako hoćeš ponuditi trkačima medalje, majice, čipove, to jest nešto kvalitetno da radiš, a za prvi put mora zaista biti super utrka, već su ti potrebna značajna sredstva za 500 do 1000 učesnika koliko bi mogao očekivati na trci. Tako da radimo na tome i razgovaramo pa ćemo vidjeti, ako nađemo nekog partnera ili sredstva rado ćemo to organizovati.
Također, udruženje je danas postalo jedno od prvih vrata na koja se kompanije obraćaju za programe upravljanja stresom ili za pravljenje plana treninga za uposlenike. Već dosta kompanija želi, osim podrške koju nam daju u našim aktivnostima, da im pomognemo sa treningom uposlenika ili podizanjem motivacije uposlenika, što radimo kroz školu trčanja ili u direktnom odnosu sa njima.
Takođe, već dosta partnera nam se javlja sa idejama da putem organizovanja utrke obilježimo njihov bitan dan u godini koji im je važan. Tako ćemo za jednu ili dvije kompanije raditi ove godine možda ženske trke. Još uvijek čekamo potvrde određenih informacija. Dakle, trke koje bi bile samo za tu određenu kompaniju.
Radili smo tri godine utrku kojom se obilježavao Dan Evrope. Delegacija EU nas je kontaktirala u želji da obilježe taj događaj u BiH ali na način da budu puno bliži običnim ljudima. Da to ne budu neki „gala“ prijemi za ministre ili neka druga varijanta sa kojom se građani ne mogu poistovjetiti nego, naprotiv, da bude nešto u čemu će moći svi učestvovati, od male djece do starijih ljudi i svih dobi.
Tako da udruženje ide naprijed i ka tome da počinje nuditi neke specifične projekte za specifične upite kompanija.
Od ove godine postoji i članstvo u udruženju „Marathon“ Sarajevo. Naši prijatelji i korisnici su nam slali upite nakon škole trčanja šta sad? Želimo biti i dalje pod vašim okriljem. Kako to da uradimo? Želimo skupa sa vama na utrke, želimo i dalje neke savjete od vas primati. Ta je grupa postala zaista velika i onda smo odlučili da ponudimo članstvo i istovremeno koristeći se sa snagom te grupe trkača da se grupišemo na neki način. Da budemo snažniji i jači te da nastupimo prema određenim kompanijama od kojih bi naši članovi kupovali opremu, satove, patike i sve drugo što im treba a po nešto povoljnijim uslovima. Da dogovorimo popust u zamjenu za promociju. U odnosu na kupovnu moć stanovništva u BiH su možda i najskuplji proizvodi za trkače i zato smo odlučili da na neki način pomognemo trkačima koji su željeli da se indentifikuju, i dalje ostanu sa nama, da budu dio grupe. I tu je još određena paleta drugih pogodnosti kao što su jeftinije startnine, jeftinija putovanja, smještaj, medicinski pregledi, tematske radionice koje ćemo im ponuditi itd. Trenutno članova ima već preko 100, a također novi školarci kojih ima oko 200 su direktno učlanjeni putem školarine. Očekuje se da u ovoj godini broj članova udruženja „Marathon“ ide i do nekih 400 trkača. Prezadovoljni smo sa svim što smo uspjeli uraditi i ostvariti a istvremeno osjećamo da prave stvari tek počinju i dolaze tako da idemo dalje sa istom energijom i motivacijom.
Vaši komentari
