ADMIR ŠABIĆ: Tajna broja 26

Znate li tajnu broja 26? Ne znam ni ja, ali ću vam ispričati priču o tom broju.

1224
Banner

Piše: Admir Šabić

Dok dođemo do broja 26, priča kreće ovako.

Iza sedam brda, sedam gora i sedam mora, iza sedam rijeka i sedam planina, nakon sedam jezera i sedam kotlina na zadnjih 10 km trke Lavaredo Ultra Trail 2021, strmoglavo se spuštajući do cilja trke od 120 km konstatujemo da, iako smo pregazili 100+ km i skoro 6000 kumulativnog uspona, mogli bi nastaviti trčati dalje… Tu se rodila ideja o planiranju prve trke na 100 milja, a logično prva koja je pala na um je regionalno jedna od respektabilnijih trka, 100 milja Istre. Nakon LUT-a dali smo oduška svom tijelu, ja možda najviše i najduže. Razlog za to je bila bol u lijevoj tetivi, popularni tendinitis. Iz kompletnog procesa oporavka zaključujem da nikada ne treba u potpunosti zaustavljati trenažni proces, jer dok sam trenirao nikakav problem nisam imao. Interesantno. Naravno ovo je uslovno, subjektivno mišljenje. Ruku na srce sigurno mi je pomogao i liječnički tretman, mada dok se nisam vratio aktivnostima činilo mi se da me nije ni prestajala bol. Ne ureklo se, ostala je ta povreda iza mene.

Bilo kako bilo, vrijeme je prolazilo, grupa odlučnih trail trkača razmjenjivala je skoro svakodnevne poruke u neformalnoj Viber grupi koja je imala ime “LUT 2021”, ali je promijenjena u “100 miles of Istria 2022”. Ovom promjenom, sve je bilo jasno i učinjen je prvi korak ka cilju. Vrijeme je curilo i neki višemjesečni planovi priprema za prvu 100 milja trku su se modificirali i prilagođavali prema vremenu koje je ostalo raspoloživo. Konkretno u mom slučaju imao sam okvirni plan koji je podrazumijevao trosedmični ritam trčanja sa sedmičnim uvećanjem broja pređenih kilometara, a svake četvrte sedmice smanjivao se intenzitet. Naravno, jedno je plan, a drugo svakodnevica koja nas zadesi. U mom slučaju zakazan mi je hirurški zahvat na vilici, koji je podrazumijevao sigurno smanjenu aktivnost minimalno tri sedmice februara. Mislio sam to je to, nema ništa od mojih kvalitetnih priprema, trenirat ću koliko mogu i dati sve da do kraja iskoristim preostalo vrijeme za pripremu. Međutim, nakon što je prošao zahvat, vidio sam da vrijeme oporavka ide dosta brže i bolje. Eto još jednog od benefita rekreativnog sportskog života. Od predviđenog doktorovog “minimalno tri sedmice mirovanja”, ja sam srezao na 6-7 dana. Postepeno sam se vratio u stari ritam i vidio da je sve na vilici uredno. Ne ispadaju mi zubi. Test stabilnosti uspješan. Nakon što sam utvrdio da sam spreman za veće napore, priključujem se treninzima s ekipom, a uporedo kako se ne mogu uskladiti sve obaveze, kreiram i neke interesantne treninge za sebe. Iz trenažnog procesa i priprema izdvojio bih treninge kodnih imena: “Maraton s elevacijom oko Trebevića”, “Četri vrha oko Sarajeva”, “Sva mostarska brda”, “Ravnanje Peračkog potoka, aka bosanski Barkley”, a tu se ističe i vikend s 5000 elevacije, te tri treninga s 1000 m uspona u jednom danu.

Da ne dužim, dolazim do tapering perioda. Omiljeni period. Smanjivanje intenziteta i održavanje forme do glavnog događaja. U dvosedmični proces taperinga savršeno se uklapa organizovani planinarski pohod s mojim PD Željezničar na najviši vrh Pelješca. Upijanje sunca, druženje i zaokruživanje kompletnog procesa. Kako se približava vrijeme trke učestalo se provjeravaju prognoze, prave strategije i vizualizira sami nastup. Obzirom da je inicijalno nepovoljna prognoza s dosta bure i kiše, mi podižemo ulog u prognozu i molimo za još temperaturnih -20°C na trci. Da svi osjete kako je nama bilo spremati se za trku koja je u proljeće. To smo više puta konstatovali: da je bandana preko usta postala obavezna oprema i da skoro nije bilo treninga da je temperatura išla u plus. Naravno, naše želje teško da su ostvarive, jer ipak je u pitanju mediteranska klima i Istarski poluotok. Svakim danom i sve bliže trci prognoza se popravlja, te neke finalne prognoze kažu da će u petak popodne biti jakog vjetra, mogućnost padavina tokom noći, a subota bi bila oblačna s intervalima sunca i u popodnevnim satima prolom oblaka. Prihvatljivo, reklo bi se.

U četvrtak u večernjim satima preuzimamo pakete, a sama trka počinje u petak od 17 sati.

Inače, staza koju smo odabrali da trčimo je najljepša i najteža staza koja se nudi na 100 milja Istre. Prostire se od istočne obale Istre, preko Plominske gore, Učke i Ćićarije do pitome unutrašnjosti i sa završetkom na zapadnoj obali Istre u gradu Umagu. U opisanom pregazi se 168 km i 6.515 m elevacije.

Nakon što smo obavili jutarnju rutinu, kvalitetan obrok, spremanja za trku i organizaciju opreme za tranziciju, ostalo je da predamo i te vreće sa stvarima koje bi nas čekale na tranzicijskoj lokaciji (stanica Buzet). Inače, za one koji ne poznaju, koncept na ultra distancama trail trka je takav da na svakih cca 10-15-20 km postoji jedna okrepna stanica, a otprilike na pola trke imate mogućnost tranzicije, tj. promjene kompletne opreme, presvlačenja, promjene patika, raspoloživ kvalitetniji topli obrok i slično. U toku trke možete da imate i pomoć tj. asistenciju svog tima na tim dogovorenim i označenim stanicama, ali ne i tokom drugih dijelova staze.

U 14,30 sati iz Umaga smo krenuli organizovanim bus prevozom prema startu trke tj. gradiću Labinu, starom 3000 godina. Vidljiva je pozitivna nervoza kod svakog od nas, ali ništa strašno. Svako od nas ima već dugi niz godina trčanja u planini iza sebe i ova trka je samo jedan od narednih izazova. Inače, na liniji starta zajedno sa mnom su bili Irhad, Rašid, Bakir i Mirsad. Sve vrhunski momci.

Lično nisam se pribojavao te dužine koja me čeka niti elevacije koja se savlada, u stažu su respektabilne 100k trke koje daju samopouzdanje, a bio sam zadovoljan i odrađenim pripremnim periodom. Prije same trke popili smo kafu, neki su i jeli, te smo se počeli pomjerati ka startnoj zoni. Obavljanje standardne rutine i pozdravljanje s poznatim licima koja su na startu. Proces slikanja pred start. U tim momentima čak smo bili interesantniji oficijelnim kamermanima, pa su nama dali prednost u kadriranju više od jednog Sange Sherpe ili Ragne Debats, koji su elitni trkači, a stajali su odmah pored. Kao što se kaže, zasjenili smo elitu. Kad je počelo odbrojavanje i označen start elitu smo vrlo brzo izgubili iz vidokruga. U pripremi trke i kreiranju strategije moja zamisao je bila da se što više držim s ekipom kao grupa, da se ne potrošim u prvom dijelu staze, da ekonomičnije odradim prvi dio, a da energiju sačuvam za drugi dio. Unutar prvih par kilometara ta strategija je pala u vodu, u dijelu trčanja u grupi. Osjećao sam se vrhunski, uživao u trčanju i držao sam se prve polovice trkača na trci. Dolazim do prve okrepne stanice Plomin i tu već vidim da sam dosta brz. Kroz glavu mi prolazi razgovor o dva referentna rezultata s ranijih godina koja smo uzimali u razmatranje i primjer kod pripreme. Prvi rezultat je podrazumijevao jači tempo u prvom dijelu, ali i pad tempa u drugom dijelu, a drugi rezultat je bio umjereniji start i kontinuitet do kraja. Oba trkača su došla u cilj u nekom vremenu koje je bilo i moj cilj. Mislio sam nakon prve okrepe da sam ja ovaj prvi primjer, a definitivno sam to potvrdio sebi na Moščeničkoj Dragoj. Poklapala su se vremena mog vremena i tog bržeg referentnog primjera. Vremenski uslovi su bili prihvatljivi i odgovarali su mi: na usponima i grebenu spuštena naoblaka sa smanjenom vidljivošću i vjetrom, a u kotlini popravljala se vidljivost.

Zadržavanje na okrepama je bilo minimalno. Dopunio bih vodu, razmutio hidracijski mix i nastavljao dalje. Između okrepa sam u prosjeku trošio oko litar do litar i po vode i 300ml hidro mix-a, a što se tiče unosa hrane iz torbe trošio sam uglavnom želatinske štapiće koji su super apsorbirali vodu, dodatne proteinske čokoladice, hurme i smokve. Uz hranu s okrepe imao sam dovoljan unos hrane tokom kompletne trke i nisam osjetio nikakve poteškoće u tom dijelu. Ekipe s okrepnih stanica su bile super raspoložene, pravili su dobru atmosferu i pružali odličnu pomoć trkačima. Koncept samih okrepnih stanica zbog logističkih razloga je takav da su uvijek pozicionirane pri naseljenim mjestima, selima i gradićima, a najveća draž trke se odvija na trail stazama izvan tih mjesta.

Sljedeća stanica koja mi je bila destinacija je Poklon. Podrazumijevalo se da prevalim najveći uspon između okrepnih stanica do tada cca 1400m i skoro 3000m od samog starta. Znao sam da je taj dio sporiji i da ne trebam forsirati, posebno što ulazim u duboku noć. Iskoristio sam priliku da tu razmjenim razmišljanja s drugim trkačima o daljem razvoju situacije, očekivanjima i taktikama. Recimo na tom usponu sam saznao i interesantnu informaciju o trci u Britaniji gdje su se u lokalnom pub-u lokalci posvađali oko toga ko je brži, konj ili čovjek, i na tragu toga napravili trku kako bi riješili opkladu. Interesantno je da pobjednik trke bude uglavnom konj, ali bilo je slučajeva i gdje čovjek pobjedi, a faktori koji uveliko utiču na ishod su tip terena, vremenski uslovi… Koga zanima neka istraži više.

Prije samog vrha Vojak, najvećeg vrha Učke, mi sa RED staze se spajamo sa trkačima sa BLUE staze te se na stazi povećava broj osoba koje sustižem. Finalni uspon na Vojak i greben je bio poseban doživljaj. Na vidi se ništa od magle, a vjetar je puhao toliko da me je u hodu i usponu svaki korak pomjerao u odnosu na planirani pravac kretanja. Sreća, štapovi su tu koji daju stabilnost, ali i vrhunska su potpora posebno na usponima. Zaključujem da sam vrlo blizu vrha i čak vidim svjetlo nekog repetitora ili predajnika na vrhu. Super, mislim se to je to. Samo da se riješim nepodnošljivog vjetra i hladnoće. Kako se približavam čujem predajnik mi govori: “bravo, bravo još malo”. Ispostavlja se da je to član GSS-a s lampom i crvenim svjetlom uključenim i tu na toj dionici je zadužen na osiguranju staze. Nevjerovatna scena. Još mi nije jasno kakvu li on ima opremu i koja li je, kad se na tom vremenu odlučio za greben i stajanje na njemu? Što je interesantno, i drugi trkači koji su prolazili su primjetili isto, a obzirom da su to bili različiti vremenski intervali, to je značilo da je dugo stajao tu. Svaka mu čast.

U tom razmišljanju o GSS heroju, na spustu s Vojaka sam promašio i stazu, nakon nekih 300m vidjevši da nema markacija odlučim se vratiti, a još par trkača je promašilo stazu zajedno sa mnom. Markacije su bile dosta dobre, jedino zbog te velike magle i odbljeska lampe bilo bi dobro i da su bile učestalije, npr. gdje su bile zastavice nije bilo problema jer su na sebi imale reflektirajuće trakice, a gdje su bile trake na drveću nastupao je problem, jer one nisu imale te reflektirajuće trakice i bilo je teže za orijentaciju. Spustio sam se nekako na Poklon. Punim vodu i osvježavam se. To je bila prva okrepa na kojoj sam dobio supu. Naravno da nisam propustio, jer supa je moja superfood, tako dobro djeluje na regulaciju probave i vrati mi sol u organizam. Narednih 15k znam iz analize da je u potpunosti trčljivo i vrlo je malo uspona. Tu sam prepustio noge da rade svoj posao. Sve je išlo i bolje od planiranog, dobijam od prijatelja poruke podrške i vidim da sve ide po planu. Samir me posebno ispratio s SMS porukama od starta do kraja i davao korisne savjete. Hvala na tome. Neki me čak u porukama i smiruju, sugerišu da usporim, da pazim na energiju i tijelo sačuvam za drugi dio. Na oficijelnoj live tracking aplikaciji sam dosta dobro išao, puno bolje od predviđenih vremena aplikacije, a od starta pa na svakoj narednoj okrepnoj stanici sam napredovao po pitanju pozicije na trci. Sve to mi daje dosta samopouzdanja. Ovaj naredni period koji je bio u zoru i oko svitanja, najslabije se i sjećam. To sam pregazio u robotiziranom modu. Znam da je bilo dionica koje su možda i tehnički najzahtjevnije, na grebenima i prema Trsteniku gdje je bilo dosta klizavo i oštro kamenje. Kamenje sam maksimalno izbjegavao zbog vlažnosti i klizanja. Na tom dijelu dolazi i do izražaja kvalitet Dynafit patika (Ultra 100) koje sam nosio na trci i koje su savršeno se uklopile u zadatak, te davale odličan odziv od podloge, a do kraja trke nisam imao nikakvih problema po pitanju žuljeva ili drugih poteškoća koje znaju biti izraženi problem na ovakvim trkama. Spuštam se na Trstenik, tu već srećem prve žrtve i ranjenike umotane u astrofoliju i deke. Popio sam tu prvu kolu i energetsko piće s okrepe koje su mi poprilično prijali. U glavi se već vidim na sljedećoj okrepi, koja je ujedno i tranzicija, Buzet. Stižem prema satu u Buzet za 15 sati i 45minuta, prezadovoljan! To je nevjerovatnih i najtežih 100km sa preko 4200m uspona. Puno brže ostvareno od planiranog i ako budem nastavio približno ovim tempom, računam da ću ostvariti svoje planirano vrijeme: 27 ili 28 sati. Za prvu trku na 100 milja ozbiljan rezultat koji bi ujedno bio i rekord na ovoj stazi i dužini ako gledamo trkače koji su nastupili na ovoj respektabilnoj trci, a dolaze iz Bosne i Hercegovine.

Presvukao sam se u kompletu, uspio sam se istuširati i osvježiti. Računao sam da se na toj okrepi zadržim ne više od 15-20 minuta. Međutim, samo za presvlačenje mi je trebalo toliko. Zatim sam zaboravio prebaciti iz vreće na tranziciji nutritivne stvari u torbu, a dok sam obavio i unos konkretnog obroka u organizam zadržao sam se nekih 35-40 minuta. Nema veze. Koristit će mi za dalje taj odmor. U dvorani srećem i svog omiljenog running buddy-a Rašida s kojim sam u pripremi odradio nebrojeno kilometara, razmjenio bezbroj poruka i analiza, radovao sam se našem nastupu i uspjehu na ovoj trci, ali nažalost on je morao odustati na jednoj od okrepa prije Buzeta. Od njega saznajem da je ostatak ekipe na stazi i da oni nastavljaju. Super. Nastavljam dalje iz Buzeta, odmah vidim da sam se dobro ohladio, da je tijelo dobro potrošeno, u glavi crne misli, bojim se raspada sistema. Osjetim i prve probleme s trenjem u vidu ogrebotina na leđima, a koje mi je ruksak napravio pomjeranjem na leđima. Kako postižem radnu atmosferu popravlja se raspoloženje, ali vidim da će biti problema. Vrijeme napolju je veliki faktor. Temperatura zraka se digla, sparina je velika, troši se organizam više nego što treba, a posebno teško pada takvo vrijeme nakon naporne, hladne i vjetrovite noći. Naredne dvije okrepe su čisto preživljavanje. Do Butonige se uračunalo i vrijeme zadržavanja na tranziciji, tako da pretpostavljam da je dosta ljudi koji su pratili live track pomislilo i da sam odustao, a da me nisu upisali ili da imam neki problem na trci. Kasnije sam vidio u porukama i da sam dobijao podršku u vidu: “Shaba, vrati nam živce!”

Butoniga i njeno super ambulantno osoblje, pripazili su me sa sprejom za hlađenje i ledom koji sam stavio na nadkoljenicu, popularne kvadove koji su gorili na spustu. Narednih 20 minuta sam kretajući se držao led na mišićima i sigurno da mi je i to pomoglo da prevaziđem krizu. Hvala doktorima. Na Butonigi sam i Šejlu sreo koja je super išla na svojih 128 km BLUE trke. Iako sam koliko-toliko saniran na toj okrepi, nisam se vratio u normalu u potpunosti i agonija se nastavljala, ali bitno se kretati. U ovom periodu slabosti naišao sam i na mrtvog jazavca koji je ležao pored puta, valjda to nisam umislio. Radovao sam se promjeni temperature koja je bila najavljena, pomislio sam to bi mi moglo prijati. Poslije Livada prijao mi je uspon prema Grožnjanu, jer na usponima nisam imao probleme, a kao što sam priželjkivao, desila se promjena u vremenu. Na drugom usponu me dočekala prvo snažna bura, koja se polako pretvarala u kišu, a otprilike na 140-om km prolazim kroz barijeru koju sam imao u nogama i osjećam se odlično. Izvjesno je da mogu trčati do kraja što je pohvalno, obzirom da je pred kraj ostao trčljivi dio bez nekog posebnog uspona. Dobro pamtim da sam gledao na sat u Grožnjanu i kalkulisao vrijeme polumaratona od dva sata i da ću u cilju biti presretan sa circa nevjerovatnih 26 sati. Idemo probati. U tom zadnjem dijelu spojile su se i druge staze tako da je bilo dosta trkača na stazi. Motivisalo me što sam dosta njih prestizao, a dvojica s BLUE staze su mi dobacila kako trčim kao da je tek počelo. Oni su me nekad ranije prestigli, ali su sada oni doživjeli krizu. U jednom dijelu trke sam pogledao na sat, pace je bio polumaratonski za ispod 2 sata. Kakav obrat situacije.

Međutim, kako se vrijeme mijenjalo, pa su se padavine prvo iz kiše pretvorile u grad, pa potom u snijeg, to je ostavilo traga na taj željeni pace. U zadnjem dijelu sam gaženjem blata nosio sa sobom sigurno par kilograma istog na nogama, prava borba. Nisam se želio zaustavljati i razmišljati o hodanju, sve sam gazio kako sam znao i umio. Želio sam finiširati prije mraka i da ne moram da iz torbe vadim lampu. U jednom trenutku slobodno na livadi kao ukopan stajao je konj. Vrijeme i padavine su ga zasigurno zbunile, a sigurno i trkači koji sumanuto prolaze trčeći. Pomislio sam, pa ne trebam ići u Britaniju radi one trke, evo imamo sve i regionalno. Smijao sam se sam sebi dok su mi grad i snijeg udarali po kapuljači. Prilazio sam gradu to je izvjesno, jer su livade na kraju trke jako duge i u jednom trenutku vidi se Umag, ali nikako da dođem do njega. Radujem se iskreno završetku, radujem se ostvarenom rezultatu, razmišljam o pređenom i kako se dosta toga poklopilo, te uz te misli ulazim u Umag. Čuje se muzika i komentator, padavine su skoro i prestale, sve idealno za finiširanje.

U cilju reklame su oborene, vidim da je bilo i tu veliko nevrijeme, dolazim do ciljne kapije, ali nikoga ne vidim. Mislim se neko je tu u šatoru sigurno će izaći, ali nigdje nikog na cilju, ni moje medalje, ni fotografa, ni dočeka, ništa. Tek nakon par minuta na razglasu se čuje komentator kako izgovara moje ime i poziva da dođem u dvoranu po svoju medalju. Kakva životna surova realnost i rasplet okolnosti koji su mi na prvu zasmetali, ali koje sam kasnije opravdao ulaskom u dvoranu, vidljivom temperaturnom razlikom unutra i vani, te kada sam vidio u dvorani broj trkača koji se griju u krevetima i pokušavaju doći sebi. Organizatori su se adaptirali na situaciju u cilju da naprave dobre uslove trkačima i ljudima koji su u organizaciji da se ne smrzavaju, a koji su tu, rade dan i noć, stavljaju se na raspolaganje kako bi sve prošlo uredno.

Na sličan način sam i ja prilagođavao strategiju trke od početka do kraja prema situaciji na terenu, te na kraju ušao s postavljenim novim državnim rekordom na trci 100 milja Istre na ovoj distanci (RED staza). Zanimljivo je da sam od starta do kraja zadržao tempo napredovanja u trci kroz okrepne stanice i da sam rastao u poretku od starta do cilja zaustavivši se kao 26. od 250 registrovanih učesnika. Simbolika broja 26 ide dalje. Da sam u odnosu na ostvareno vrijeme, zakasnio tačno minutu na cilj, imao bih rezultat 26 sati, 26 minuta i 26 sekundi. Da se ne zaustavljamo tu idemo još. Na ITRA listi s indeksom performansi za trail trkače iz Bosne i Hercegovine, s ovim rezultatom sam napredovao za 80 mjesta i prema tom indexu trenutno se nalazim na 26. mjestu. Dosta slučajnosti i igre s brojem 26.

Kasnije sam saznao još nekih informacija, npr. sat mi je dao „insanity“ bedž za aktivnost, završio sam u 10% najboljih trkača na prvoj trci iz UTMB serije. Saznao sam i da je dosta trkača zbog atmosferskih promjena, povreda, opšte slabosti i drugih razloga odustalo s trke i nije uspjelo završiti trku. Nažalost. S druge strane i u tome leži jedna od čari traila kao sporta. Ovo je sport na duge životne staze, biće prilike u nekom narednom procesu.  Nadam se da će svako izvući najbolje iz svog iskustva, a i da će ovaj moj tekst nekome možda pomoći u pripremi i odluci da trči nešto slično. Ko god je pročitao do kraja znači da je zagrizao. Sretno i hvala na čitanju.

Vaši komentari

Banner