ADMIR ŠABIĆ: Putešestvije sa Lavaredo Ultra Traila

Piše: Admir Šabić

Ova odluka je možda i teža od same odluke za trčanjem, jer u trail vodama izlažeš se riziku zezanja i kritike među društvom u smislu “vidi ga što pametuje” ili tradicionalno “glumi influensera”.

Generalno, ljudi koji trče trail doživljavaju trčanje na specifičan način i imaju malo drugačiji pogled na sve ovo, da se tako izrazim. Naravno sve to treba uzeti s rezervom i shvatiti da je i to sastavni dio procesa, a nadam se da će ipak nekome koristiti zapisano iskustvo. Obzirom da volim onu izreku da sreća nije cilj i odredište, već samo putovanje i proces, tako je i pisan ovaj tekst s detaljima koji su činili cjelokupno putovanje, sve do same trke i njenog završetka.

Odabir trke i proces prijave

Priča LUT počinje prije dvije godine kada smo se kao grupa prijavili za najdužu dionicu, tačnije 120km i 5800mnv uspona na jednom od najljepših planinskih masiva, Dolomitskim Alpama. Inače, LUT počinje i završava u Kortini d’Ampezzo, u Dolomitima u sjevernoj Italiji, ova serija trka uključuje četiri odvojene trke koje se održavaju tokom tri dana: Lavaredo Ultra Trail (120km/5800mnv+), Ultra Dolomites (80km/4100mnv+), Cortina Trail (48km/2600mnv+) i Cortina Skyrace (20km/1000mnv+).

Svi smo prije toga imali iskustvo dužih ultra trail trka (stotki), a LUT nam je bio neki logičan slijed, obzirom na prirodu, relativnu blizinu, te uhodanu i dobru organizaciju trail trke, koja je jako bitan faktor za potpuni ugođaj i iskustvo kod ovakvih trka. Obzirom da smo se prijavili kao grupa/tim, povećali smo šanse za prolazak na lutriji i brzo nakon prijave saznali smo da smo prošli. Inače, preporuka je da se na ovakve respektabilnije i popularnije trke u svjetskim okvirima, učesnici iz jedne regije prijavljuju kao tim, jer time povećavaju šanse na lutriji koja funkcioniše na način da ako se izabere jedan član grupe, svi upadaju iz te grupe i tako sve do popune broja dozvoljenih trkača prema dužinskim varijantama trke.

Neizvjesnost održavanja, odluka i priprema

Zbog svima dobro poznatih okolnosti prošlogodišnji LUT je otkazan, a i ove godine je bio neizvjestan. Ipak, početkom aprila, odlučeno je da će se održati uz poštovanje anti-covid protokola koji su nametnuti od strane italijanskih vlasti. Jedno od pravila je dopuštalo ulazak u Italiju za sportiste i učesnike međunarodnih takmičenja (kakvo je LUT) bez potrebe za procesom izolacije, a u protivnom to je obaveza za sve koji putuju u Italiju. Saznavši ovu informaciju, ali i informacije da organizatori neće uvažiti prebacivanje startnine za narednu godinu, već samo rezervacije mjesta za trku, donijeli smo brzu odluku da planiramo i realizujemo odlazak na LUT. Odluka je potpomognuta i činjenicom da smo aktivno trenirali i pripremali se za neke BH trail trke, tako da brušenje forme je samo nastavljeno. Fokusirali smo se na sedmičnu kilometražu i elevaciju, a obzirom na mali interval do trke nismo imali puno prostora za modifikacije treninga i drugačije pripreme. Tim za odlazak na LUT je trebao da bude sačinjen od šestorice trkača, ipak zbog različitih okolnosti “spali” smo na četvoricu sigurnih. Organizaciji puta smo prišli sistematski i dogovorili smo različite zadatke za svakog od nas. Obratili smo se italijanskoj ambasadi za instrukcije o putovanju u Italiju, popunili sve predložene obrasce, organizovali smo se da zajednički uradimo antigenski test koji je jedan od preduslova, pripremili smo vaučer za trku, prijavili medicinski nalaz kao dokaz o fizičkoj spremnosti za učešće na trci, razmjenili međusobno i popunili nedostajuću obaveznu opremu za trku. Nakon što smo prikupili svu papirologiju, šalili smo se da nam treba registrator da sve posložimo. Za sami smještaj u Italiji u startu, radi fleksibilnosti smo se odlučili za kamp i šator kao opciju. To je bio veliki rizik obzirom na izloženost vremenskim nepogodama, a ipak smo na “ozbiljnim” distancama koje zahtjevaju odmoran organizam. Na našu sreću ono o čemu nismo morali da brinemo i razmišljamo jeste pouzdano prevozno sredstvo za što se pobrinula Toyota BiH s vozilom modela Highlender koji nam je uveliko olakšao i savršeno se uklopio u ovu našu avanturu. Zahvaljujem se ovom prilikom tom kolektivu. Ovakvim detaljom osjetili smo čari profesionalizma i benefit sponzorstva, jer do sada iz našeg ugla rekreativnih trkača to nismo imali priliku da doživimo.

Polazak na put

Ekipa jakih momaka (barem u našim glavama) u sastavu Bakir Sujoldžić, Irhad Suljić, Rašid Haračić i Admir Šabić odvažno je krenula na put u srijedu u jutarnjim satima, dva dana prije starta. Četiri je ujutro, a svi su spremni, spakovani, vrlo malo naspavani, valjda od samog uzbuđenja i polaska na put, to su normalne stvari. Prolazimo granice bez problema, bez ikakvih pitanja za bilo kakvu dokumentaciju i cijeli registrar papira koja smo imali spremne. Raspoloženje je na nivou, kuje se taktika, prave se planovi. U jednom trenutku popričamo s radnikom na naplatnim kućicama za autoput, on nama: “šta velite na pobjedu protiv Škotske?” misleći na uspjeh hrvatskih fudbalera, a kako ga nismo dobro razumjeli, mi mu govorimo: “Jeste vidjeli naše ženske kako su pobijedile vaše?”, misleći na košarku i Eurobasket. Uglavnom, vidno zbunjeni iz procesa izlazimo nasmijani i jedna i druga strana, sretan put – sretan put.

Dolazimo do Slovenije, završavamo administrativne stvari i kupovinu vinjeta, a potom svraćamo u veliki tržni centar kako bi se namirili po pitanju dohrane za trku (gelovi, energetske pločice, elektrolite, boce za vodu i ostale potrepštine). U svom uzbuđenju obišli smo par sportskih prodavnica, gubili vrijeme, šalili se da smo kao djevojke kad se izgube u shopping-u. Na kraju u svemu tome, nismo se ni u jednom trenutku sjetili da obavimo kupovinu hrane za kamp. Zaključujemo, podmirit ćemo se u Kortini. Za nastavak puta odabrali smo rutu preko Kranjske gore i Treviza. Finalna granična kontrola, popularni Karabinjeri, nije nas ni pogledala, samo su odmahnuli. Iznenadili smo se lošijem stanju autoputa i lokalnih puteva u Italiji, sve je u nekom procesu “krpljenja”, a potom nas je dodatno iznenadila navigacija koja je rekla da za nekih 50km do destinacije treba nam 2h, bilo je jasno da će nas navesti na lošiji put i prelaz preko Dolomita uskim putevima i penjanjem kroz planinu. Nije bio put za zadnji dio putovanja i nakon cjelodnevne vožnje, ali je bio ugodan po pitanju pogleda i prirode koju smo prolazili.

Stigli smo do Kortine. Odmah po dolasku oblaci su se počeli dodirivati i milovati, počelo je da grmi i sijeva s jakim pljuskovima. Savršen doček za ekipu koja planira podizanje šatora. Nakon što se kiša zaustavila postavili smo šatore, orijentisali ih prema istoku, obavili tuširanje i ostalu higijenu, te otišli na spavanje. Tokom noći temperature se spuste oko 10 stepeni iznad 0, tako da je potrebno dobro se ušuškati. Jutro započinjemo u Jamie Oliver fazonu, plinske boce rade u punom kapacitetu, ulaže se puno u ishranu, prati se nutricionistička vrijednost obroka. Taj dan upoznajemo se s Kortinom, divimo se ambijentu, obilazimo centralnu lokaciju (start-cilj), upoznajemo se s lokacijom za podizanje paketa i bag-drop off. U poslijepodnevnim satima jedna ekipa odradila je “shake-out run”, a druga dodatnu šetnju kroz Kortinu. Dan završavamo pasta party-em, pesto ovaj, pesto onaj, talijanska kuhinja je u Jamie-jevom malom prstu. Kiša je u noćnim satima.

Dan trke

Petak. Race day. Jutro je savršeno. Zaputili smo se prema “Ice-areni”, lokaciji gdje preuzimamo paket. Na putu prema centru, dopisujemo se s još jednim našim zemljakom, Tuzlak Adnan Hadžić je nastupao na 80km zajedno s Bakirom. Zajedno smo dočekali dodjelu paketa, a proces je trajao nekih 1h čekanja u redu.

Trkački paket je striktno trkački, u njemu su broj i dva chipa, za mjerenje vremena i live-track kretanja na stazi, a od dodatnih stvari u njemu je još zvanična majica staze. Komentarišemo razlike u paketima s naših regionalnih trka i ove u Italiji. Kako dan odmiče osjeti se nervoza koja nas hvata.

Prema covid pravilima zbog velikog broja učesnika podijeljeni smo u tri grupe. Za nas start trke je u 23.10h, a Irhad, Rašid i ja startamo u drugoj grupi, segmentirani prema rezultatima i ITRA postignutim poenima iz ranijih trka, tako da smo sva trojica upali u drugu grupu. Temperatura opada drastično kako ulazimo u noć. Tipično za večernje sate tih dana kiša je opet počela da pada. Razgovaramo s kolegama iz Italije koji su s nama u kampu i na stazi, s kolegom iz Slovenije, razmjenjujemo savjete. Tu su i Poljaci koji proslavljaju već svoje uspjehe na trci koja je bila u toku dana (40km). Nervozu rješavamo hranom, a epizodu hranjenja završavamo s kuhanim jajima, za koja odgovorno tvrdim da su najbolja hrana za ultra trku i završni unos hrane pred trku.

Dvoumimo se šta na sebe navući. Odlučujemo se za šorc opciju s majicom kratkih rukava i jaknom. Inače, trail ruksak je svima dupke pun zbog obavezne opreme koja je bila sačinjena od: ID kartice, maske, 1l camelbag ili boca, BIB broj, astro folija, pištaljka, mobitel s punom baterijom, goretex jakna s membranom koja može izdržati 10000mm kiše, majica dugih rukava, pantole, kapa, rukavice, lampa s rezervnim baterijama, čaša.

Svi smo ponijeli štapove, jer na trkama preko 2k uspona uvijek dobro dođu. Rasterete opterećenje na različite dijelove tijela, a na usponu mogu dobro pogurati, ako se pravilno koriste. Meni pakovanje predstavlja problem i kolege me čekaju, izvinjavam se. Kiša prestaje da pada. Idealno. Počinjemo se lagano kretati prema startnoj zoni, ostavljamo torbe koje će nas čekati na tranziciji koja je na 66km, dolazimo na start i bodrimo prvu grupu koja je startala. Na razglasu minut do dva prije start pušta se muzička podloga od “Ennio Morricone – The Ecstasy of Gold”. Nevjerovatan “hype”, voditelji na tečnom engleskom i talijanskom nas pozdravljaju žele nam sreću i poručuju: “see you tomorrow”. Izlazimo iz Kortine, lagano se krećemo i dogovaramo da se tokom noći držimo zajedno, da ne srljamo, da ne sagorimo na usponima i da budemo svjesni zahtjevnog profila.

Tako je i bilo. Nakon 2km asfalta ulazimo na naš teren. Kreće prvi uspon od nekih 500mnv, savladavamo ga odlično, na samom usponu toplota nas smara, skidaju se jakne. Na prvom vrhu puše, oblače se jakne. Ponavljam više puta u sebi “trčimo na ravnom i nizbrdo, hodamo na uzbrdicama i usponima”, potom i naglas da me čuju Irhad i Rašid. Slažu se i oni s konceptom. Dolazimo do prve okrepe, osjećamo se vrhunski. Tu već primjećujem da je prevelik razmak između starta i prve okrepe (18km). Nakon kratke pauze nastavljamo dalje, kreće drugi veći uspon i to od 750mnv. Tu primjećujem da smo ubrzali uzbrdo, prelazimo veliki broj trkača, ne govorim ništa, vidim da nam svoj trojici to odgovara, prelazimo preko 2000mnv vrh Son Forca. Na vrhu GSS skida sa staze prve žrtve. Astro folija nije modni dodatak. Sa vrha pruža se pogled na kanjon, a uz rub kanjona i na spustu formirao se red trkača koji s čeonim lampama čine fantastičan prizor u planini. Na nebu se razbistrava, ukazuju se zvijezde i sve sluti na vedar i topao dan. Spust je fantastičan, single-track dionica koja nas vodi do makadamskog predjela koji je formiran odmah uz potok koji se formira od topljenja snijega. Prolazimo još jednu okrepu, još uvijek nije svanulo. Čaj i supica su iz raja izašli. Nastavljamo s kratkim usponom, pa potom spust, nakon spusta dolazi šta? Uspon. Tu već gasimo čeone lampe, počelo je svitati. Kako je učestao makadam, u šali i na usponu prema vrhu Lavaredo spominjem da ovo nije Lavaredo Ultra Trail, već Makadam Ultra Trail. U suštini ne treba se šaliti s tim stvarima, ta mi je šala skočila na nos u drugom dijelu staze. Konstantno prelazimo preko potoka, sniježnih nanosa, a u 8h ujutro stižemo na 52-53km, tačku na kojoj se spajaju staze od 120km i 80km, ali kako je 80km tek startala u 8h, oni sigurno još neko vrijeme nas neće stići.

Sa skoro najviše tačke na kojoj smo bili tokom trke i nekih 2450mnv kreće strmi downhill od 16km, a naredna tačka na kojoj ćemo se zaustaviti jeste i tranzicija na kojoj nas čeka vrući obrok i suha odjeća. Nekih 4-5km prije dolaska na okrepu prolaze pored nas prvoplasirani, idu jako i laganih nogu. Bodrimo ih. Bravi! Forza! Ovako su i nas lokalci, pa smo nastavili trend. Kako je sunce već uveliko upeklo, ravnica i tih 4-5km do tranzicije postaju naporni, onaj plan “po ravnom trčimo” pada u vodu, osjeti se neka slabost. Makadamčina i ravnica su me tu stvarno iznervirali, u sebi govorim bezobrazne riječi. Napokon dolazimo do okrepe, pratimo se u stopu, držimo se na okupu. Radujem se presvlaci. Razočaravam se okrepi. Nigdje konkretnog obroka. Opet supa i čaj. Šta je tu je.

Samo što sam se presvukao, tako mi je fino i lijepo, na par trenutaka sam i oči zatvorio. Sustiže nas naporna noć i nespavanje. Svi osjetimo slabost. Irhad već i nekih propratnih žuljeva ima. Moral je na niskim granama. Ipak, kako smo u grupi lakše donosimo odluku da krenemo dalje. Tu primjećujemo da se puno zadržavamo na okrepama. Konkretno na toj tranziciji, sat i po. Previše. Kako se dugo zadržavamo na okrepama uvijek iste trkače prestižemo, mi ih na stazi “uzmemo”, oni nas na okrepi i taj moment je sad kad bolje razmislim bio naporan.

Kad na trailu ne ide nešto posebno onda smanjuješ fokus, ne misliš na cilj već na to kako da ideš od okrepe do okrepe dok ne prođeš krizu. To mi je bilo u glavi. Bio sam jako slab na usponu, na spustu solidan. U jednom trenutku stigao nas je Bakir, on je jako svjež i dobro mu ide, nismo ga zadržavali i on nas je vrlo brzo ostavio iza sebe. Kroz 10 km stigli smo do sljedeće tačke, 77km je otkucao sat, ako dospijem do naredne okrepe koja je na 93km, smatrao sam da je gotova trka, jer profil govori da od te tačke do 105km staza ima kratke uspone i spustove, krećemo se između 2000 i 2400mnv, hrabrio sam sebe. Međutim, na terenu je drugačija situacija. Irhad je jako krenuo na usponu i vrlo brzo je nestao ispred nas. Mislim se u sebi “kako i neće s onim listovima kao buhtle, jak je baš”! Rašid i ja smo dozirali, držali se skupa ili bi on ubrzao, pa kroz neko vrijeme bi ga sustigao. Svaki potok i izvor koristili smo za osvježenje, umivanje, a šešir bi natopio u vodu i isporučio na glavu, vrhunsko osvježenje.

Na jednom od uspona susrećem Irhada, mota nogu, sanira žuljeve, nudim pomoć, kaže dobro je, haj ti. Tu ga prođem misleći brzo će me stići. Nastupa dionica koju karakteriše blagi uspon s povremenim ravnim dijelovima, tu se ponovo vraćam na svoj plan, trčim, prestižem ispred sebe trkače, dolazimo do dijela koji je karakterističan s puno tokova vode koje je nemoguće preskakati već se prepusti potoku, upadni u njega, smokri se i kreći se da voda izađe iz patike do sljedećeg i tako samo naprijed. Moram priznati da je ta voda prijala mišićima, hladila ih i regenerisala. Na toj dionici, opet sam sustigao Rašida, pitam ga šta ćemo za Irhada, misleći da ga sačekamo, on govori da je on sad već daleko, ne znajući da je on iza nas. Kažem mu da je iza nas i dogovorimo se da na sljedećoj okrepi vidimo šta ćemo i da napravimo procjenu. Međutim, ta okrepa nikad da dođe. Desila se i pogreška u skaliranju profila isprintanog na broju, ne poklapaju se kilometri sa sata s onim nacrtanim, već su počeli da rade živci, mrmljaju se psovke, ronda se sebi u bradu, šta ćeš nemaš kome drugome. U tome dolaze i SMS poruke, pozivi, zadržali smo se između te dvije tačke. Dobijamo podršku, govorimo da idemo do kraja. Motivisani podrškom i informacijom da veliki broj raje prati live naše rezultate i da je uz nas, dolazimo do dugo željenog 93km koji je ustvari 95km. Vratio se entuzijazam, osjećamo da je to to, završavamo trku. Pitamo na mjerenju vremena šta je s Irhadom, nisu nam znali reći. Kasnije se ispostavilo, a i on nam je javio telefonom, da je on bio na stazi iza nas i da su mu medicinari sanirali povrede, ide do kraja. Napuštamo okrepu, pred nama su još dvije i u cilju smo, smanjeni su razmaci između njih, tako da sve ide u prilog tome da je ulazak u cilj izvjestan, međutim kako se konstantno krećemo na 2000+ mnv, osjetim slabost, posebno na usponima i zaključujem da je to zbog visine. Rašid s druge strane ‘’jede‘’ brdo, mislim se to je sigurno zbog bolje pripreme, jer sam znao da je on u par navrata simulirao visinske treninge. Kasnim za njim do svake okrepe par minuta, ali kako smo dogovorili ulazak u cilj zajednički, napuštanje jedan drugog radi par minuta, nije opcija. Nacrtani profil više ne uzimam u razmatranje, kako god gledam, vara me za uspon, pomirio sam se s onim ispred sebe šta god da se pojavi, neću da više taktiziram. Zadnjih uspona se i ne sjećam više, odradio sam ih u nekom robotiziranom i odsutnom stanju. Krenuo je spust nema više brda, idemo u dolinu. Međutim, ne treba se radovati, na trailu ne treba se nikad šaliti, ni radovati. Krenulo je da grmi i sijeva. Počelo je daleko, brojao sam između munje i grmljavine, smanjivao se interval, dok nije počelo da lupa iznad nas. Na tom spustu sam išao strašno brzo, ne razmišljajući ništa o eventualnom grču ili povredi, lijepi strah. Počela je lagana kiša, vidim svijetla nekog objekta, mislim se to je finalna okrepa. Kiša pojačava, dolazim do objekta, sklanjam se, tu je Rašid. Počinje da pada grad, lupa, raznosi. GSS i ovi s okrepe se uznervozili. Ne mislimo nastavljati dok ne završi. Momak s okrepe provjerava prognozu kaže ‘’neće ovo stati ni za dva sata’’, nasmijem se, nema šanse da čekamo toliko. Nakon nekih 20 do 30 minuta, smirilo se. GSS je čak mislio i da prekine trku te su komunicirali na tu temu, ali kako nam je ostao samo finalni spust u dolinu od nekih 8km, samo su nam pokazali da idemo… Kroz nekih kilometar sjetim se da su mi ostali štapovi na okrepi u toj frci s gradom i kišom zametnuo sam ih i nisam ih ponio. Ostavljam ih i ne namjeravam se vratiti. Na spustu je jako klizavo, ulazimo u šumu i zemljani dio. Iskusno biramo kamenjar i pjeskoviti dio, jer nam to daje bolji oslonac, korjenje i zemlja znače pad. Kad nema kamenja, onda ideš na travu, nema druge i bolje taktike. To je potvrdilo i da nas na toj dionici nije niko stigao ili prestigao. Komentarišemo dok lagano trčimo prema cilju, kako se dobro osjećamo i imamo snage, da bi komotno mogli nastaviti još trčati, smješimo se i valjda razmišljamo o 100milja. Neuračunljivi. Napokon dolazimo u grad, orijentacija nam je katedrala koja je centralni objekat u Kortini, ali markacija nas uveliko odvaja od nje. Kružimo bespotrebno, ali šta ćeš, neko je to planirao. Ulazimo u centar, nešto sitno iza ponoći je, dobijamo srdačnu podršku, krećemo se prema kapiji cilja i ulazimo elegantno i zadovoljno. Sreća neopisiva.

Volonteri nam dodjeljuju medalje, upakovanu hranu i brendiranu vodonepropusnu jaknu kao nagradu za one koji su završili trku. Hvala na tome. Šaljem poruku svojima, da sam završio, da je sve ok. Kad s druge strane stiže salva poruka, čestitki. Hvala do neba svima koji su pratili, bili uz nas kroz live trek, davali podršku, spominjali nas i bili mislima uz nas. Pokupili smo opremu koja nas je čekala na cilju s okrepe. Bakir je autom došao po nas i spustili smo se do kampa. On je svoju trku završio dva sata prije. Odmah po dolasku smo se bacili na kupanje. Svu opremu sam potopio u vodu da ne istruhne od smrada, znoja i soli. Na povratku u šator, dolazi i Irhad. Završio je brzo iza nas. Pozdravljamo se i želim mu laku noć. Dogovor je ujutro prepričavamo detalje. Kraljevski, napuhani bračni krevet je čekao u šatoru. Nikad brže nisam utonuo u san. Ujutro se budimo. Svi oko nas već spremaju šatore. Uglavnom italijani. To nas je vjerovatno i probudilo, a prizor u kampu oduševio. Ponosno svi nose dobijene jakne. Vidi se svi zadovoljni. Kako i ne bi bili, ove godine na LUT stazi (120km) 45% ljudi je odustalo na stazi ili je skinuto s staze. Naš učinak je 100%, svi završili i bez nekih poteškoća, povreda i slično. Mjera.

Da li je moglo bolje? Vječito će biti pitanje svakog ko je trčao bilo šta, pa makar i do granapa. Naravno. Iz svega se mogu izvući pouke. Konkretno za mene. Kako nemam neki pripremni plan za trke, već radim po osjećaju i iskustvu, oslanjam se na znakove tijela i pratim ih. Držim se svoje taktike ‘’no-look-pace’’, romantike i uživanja u planini, vjerovatno je to i očekivani rezultat. Na kraju 25h i 18min za 120km i 5800mnv. Odmorno tijelo i vrlo mali upalni proces, kazuje da je definitivno moglo i jače. Simpatično je bilo i da sam po povratku u Sarajevo valjda komiran od umora, trke i puta u povratku zaspao u nekom neprirodnom položaju i sutra ujutro probudio se s oteknutim prstom na ruci. Pregurao sve gore opisano i povrijedio se na spavanju noć poslije. Pitanje koje mi interno postavljamo sami sebi je ovdje sasvim logično za postaviti: “Zašto se ovo nama/meni dešava??”

Postoje novi planovi i ambicije, do nekog narednog puta, hvala na čitanju.

Vaši komentari