DR. ADEM BALIĆ: Moj prvi sprint triatlon

Sprint triatlon je najkraća službena triatlonska trka koja se sastoji od 750m plivanja na otvorenoj vodi, 20km vožnje biciklom i 5km trčanja.

760

Piše: Dr. Adem Balić

Malo ozbiljnija varijanta je olimpijski triatlon (1500m plivanja, 40km vožnje biciklom i 10 km trčanja), a nakon toga slijede tzv. half Ironman ili midle distance triathlon (srednje dugi triatlon) koji je dug 70,3 milje ili 113km gdje se pliva 1900m, bicikl se vozi 90km, a trči se polumaraton – 21,1km.

Full Ironman ili Ironman 140,6 čini 3800m plivanja, 180km bicikla i 42,2km trčanja tj. maraton.

Kada sam pomislio da se okušam u ovom sportu razmišljao sam upravo o ovim kraćim trkama. Međutim, sudbina je htjela tako da moja prva trka bude srednje dugi triatlon ili half Ironman na koju sam otišao sa par prijatelja kojima je takođe to bila prva trka. Sve je prošlo ekstra, te je iste godine uslijedila i druga trka, ali ovaj put Ironman 70.3. I tako idu godine, i svake godine po dva srednje duga triatlona, Zadar, Kotor, Beograd.

Imao sam pozive da učestvujem na sprint ili olimpijskom triatlonu, ali se nisam odazivao jer sam mislio da to nije za mene. Te kraće trke su za mlađe i snažnije, s jedne strane, a s druge nisam baš ni imao vremena da sve to posjetim zbog poslovnih i porodičnih obaveza.

I ko zna do kad bi to bilo da zbog Korone nije sve poremećeno i otkazano pa je ta „mala“ trka imala smisla. Osim toga, više mojih prijatelja triatlonaca je namjeravalo ići pa nisam mogao naći dovoljan razlog da to izbjegnem, jer je postojala mogućnost da se ode čak na jedan bez noćivanja. I ja se prijavim. I eto iznenađenja, biciklistički dio je težak, sa usponom od čak od 22%, gdje su zabranjeni triatlonski bicikli, aerobarovi i puni točkovi.

Ali šta je tu je, limit je 3 sata, a plivanje i bicikl 2 i po sata, drugim riječima to omogućuje i hodanje sa biciklom na usponima koji se ne mogu savladati. To je značilo da se malo više posvetim brdskoj vožnji biciklom čemu je najviše pomogao moj prijatelj i biciklista Hajrudin Trle. U okviru tih priprema učestvovao sam i na državnom prvenstvu BiH u brdskom biciklizmu i brdskom hronometru gdje sam ostvario zapažene rezultate.

Uporedo s tim treninzima, nastavio sam sa plivačkim treninzima na otvorenoj vodi. Trčanje je bilo najmanje zastupljeno. Prvi razlog je da je to kratka dužina te da se ne brinem za to, a drugi i važniji da mi se nije baš trčalo po vrućim ljetnjim mjesecima – bicikl mi je bio draži.

S obzirom da je trener izrazio želju da bi on išao ako bude bilo mjesta za njega, napravio sam varijantu u kojoj smo nas dvojica otišli na trku. Da budem iskren, bilo mi je drago da on to vidi i osjeti, jer ga već izvjesno vrijeme nagovaram da krene na plivanje i da mi se pridruži na triatlonu.

Na trku smo otišli dan ranije, jer je ipak bolje ustati odmoran i čestito se pripremiti za trku. Plan je bio i da dođemo prije mraka i da se provozamo biciklističkom stazom kako bi se mogao što boje pripremiti za samu trku. I tako je i bilo. Stigli smo na Boračko jezero oko 17h, te smo sjeli na bicikla čim smo se smjestili u hotel. Uspon je krenuo odmah na početku i bio je dug oko 2km, a potom je išla nizbrdica sa jednom vrlo oštrom krivinom. U povratku, uspon je bio duži – skoro 3km. Bilo je više dionica gdje sam mogao ubrzati i gdje sam to i pokušavao, ali me trener obuzdavao da to ne činim i da se čuvam za trku. Slušao sam ga, mada sam mislio da pretjeruje.

Spoznaja da sam u grupi U60 tj. onih starijih od 50 godina, mi nije davala puno prostora da se nadam nekom rezultatu jer je to značilo da ću se takmičiti sa trialoncima koji su možda i 12 godina mlađi od mene. Imajući to na umu, kao i da sam najstariji prijavljeni učesnik cilj mi je bio učestvovati, čestito završiti trku i po mogućnosti ne biti zadnji, tj. prestići bar jednog.

Početak trke je bio planiran u subotu, ali tek u 15h što je značilo da imam dovoljno vremena i da se odmorim i naspavam, a i da se pripremim bez obzira kad ustao.

Ustali smo oko 8h popili kafu, te potom otišli da podignemo paket za učesnike sa brojevima, plivačkom kapom i majicom. Nismo se dugo zadržavali jer je trebalo da doručkujemo, pa da pregledamo bicikl i da pripremim stvari za trku. To pripremanje stvari za trku je značilo da doručkujem na vrijeme, pa da posložim opremu za plivanje, bicikl i trčanje. I ne samo to, potrebno je pripremiti i rasporediti suplementaciju, tečnosti i gelove. Vrijeme brzo ide i skoro je 12h. Mi se polako pakujemo i idemo u Eko selo gdje je planiran start utrke, tranzicijska zona kao i tzv. brifing odnosno korisne upute direktora utrke o svim značajnim detaljima i mogućim problemima i greškama koji se mogu desiti u toku trke.

Nakon toga ide spremanje stvari u tranzicijskoj zoni, a to znači pravilno poredati opremu za bicikl i trčanje kako bi što brže sjeo na bicikl nakon plivanja, a potom i sa bicikla na trčanje. Za razliku od ranijih utrka, ovdje nije bilo posebnih kesa, nego samo korpa u koju je trebalo odložiti i fino poredati te stvari.

Nakon toga sam obukao triatlonski dres u kome se pliva, trči i vozi bicikl te sam po malo pijuckao cedevitu i očekivao start utrke. Glavni sudija utrke je donio odluku da se zabrani plivanje u neoprenskim odijelima. Nije mi bilo pravo jer sam se mnogo bolje osjećao kad plivam u tom odijelu, ali šta je tu je. Trka nije duga, voda je mirna, limit od 30 minuta je dovoljan da se 750m ispliva i prsnim stilom. U okviru epidemioloških mjera prevencije infekcije Korona virusom, odlučeno je da se izvrši prozivka prije početka trke i da svaki takmičar na startu bude s maskom sve dok sudija ne dadne znak za početak trke.

Očekujuči početak trke koji je, uzgred budi rečeno, bio i pomjeren za 20 minuta nisam stigao da uđem u vodu i rasplivam što nije bilo dobro, ali kratka je trka govorio sam u sebi.

I znak se čuje i mi skačemo u vodu i krećemo prema prvoj bovi. Lijepo sam krenuo, ali na nekih 150m noge kao da nisam osjećao, disanje postaje nepravilno, te malo plivam prsno malo slobodno, ali s velikom teškoćom. S obzirom da je limit bio kratak (samo pola sata) znao sam da nemam vremena za stajanje i da je bolje da se bilo kako krećem nego da stojim u vodi. Tako dolazim do prve bove, a situacija se polako popravlja, disanje se stabilizuje, te nastavljam slobodnim stilom, laganim ali ipak snažnim i efikasnim zaveslajima. Približavam se ciljnom balonu i čak počinjem prestizati neke plivače. Do obale sam stigao za 21 minutu što je mnogo bolje nego sam očekivao imajući u vidu da je start bio katastrofalan. Trčeći izlazim iz vode i dolazim do zone tranzicije; brzo skidam kapu i naočale, oblačim šprinterice i tako trčeći u njima, s biciklom pored sebe izlazim na biciklističku stazu.

Početak staze je išao obalom jezera, ali sa „ležećim policajcima“, rupama, ali i kupačima što je bio problem, te sam galamio kako nekog ne bih udario, ali nisam usporavao. I dolazi brdo i počinju se pojavljivati prvi takmičari koje počinjem sustizati. E tu je i trener Trle, koji mi govori da je jedan iz moje grupe malo ispred mene i da ga mogu stići, ali da brdo ne forsiram sve do samog vrha. Osjećao sam da imam snage i da bih mogao i brže, ali sam poslušao trenera, te sam pojačao tek na zadnjoj četvrtini brda, prestigavši nekoliko biciklista. I dolazim na vrh brda, te slijedi nizbrdica na kojoj su svi manje – više isti do podnožja kada dolazi valoviti teren sa malim usponima na kojima već neki posustaju. Nastavljam dalje i ganjam broj 79.

I vidim ga. Sačekam prvi mali uspon i jednim snažnim skokom ga pređem, ali to nije trajalo dugo. Ubrzo on uzvraća i sa još boljim skokom prelazi mene. Znao sam da mi ne smije pobjeći, te sam dao sve od sebe kako bih ostao uz njega. Situacija se stabilizuje, približio sam mu se i jedno vrijeme vozim u njegovoj zavjetrini. Shvatio je i on „koliko je sati“, te je par puta usporavao želeći me pustiti ispred sebe. To se dešavalo na drugoj četvrtini staze, te sam skontao da mi i nije u interesu da idem u njegovoj zavjetrini i da ga moram prestići i pokušati napraviti što veću razliku koja će biti dovoljna za trkački segment u kome je on sigurno bolji. Sjetio sam se i trenerovih riječi da je važno da se konkurentu izgubiš iz vida jer na taj način mu prestaješ davati poticaj da te ganja i na kraju možda i prestigne. Znao sam da tog valovitog terena ima 5 kilometara, te sam pojačao koliko god sam mogao kako bih što prije došao do uzbrdice koja je bila duga 3km i koja će sigurno biti odlučiti o konačnom poretku. Dodatan motiv mi je dala i činjenica da sam svog konkurenta, koji je bio brži na plivanju, ipak sustigao na trećini staze što je značilo da sam sigurno bolji od njega na biciklu i da tu razliku mogu napraviti i većom i dovoljnom do kraja trke. Brdo je bilo teško, ali na svu sreću ne samo meni nego i drugima, ali i mom konkurentu. I nakon svakog brda ide nizbrdica. Pustio sam se, ali ne rizikujući previše jer sam se bojao oštrih krivina i tako da dolazim do obale. Tu ponovo pojačavam na maloj uzbrdici u želji da napravim što veću razliku.

Ulazim u zonu tranzicije i za pola minuta oblačim patike za trčanje i popijem samo malo vode i brzo nastavljam sa trčanjem. E tu već ne ide lako. Umoran sam, ali i žedan, a ono što je dobro: još uvijek ne vidim svog konkurenta koji je trebao naići tim putem sa biciklom. Hladovina je i dosta svijeta na ulicama nas bodri. Prepoznao sam i svoje rođake koji su mi mahali, bodrili. Naravno u tim okolnostima, nema stajanja niti usporavanja, a rado bih malo prohodao i napio se vode. Tako se završi prvi kilometar, pa onda i drugi, s tim da sam ipak na uzbrdicama malo hodao kako bih sačuvao snagu za kraj. Znao sam da će me ovaj sa brojem 79 sustići jer mlađi je i lakši, i da ću morati dati sve od sebe kako bih sačuvao stečenu prednost. Na trećem kilometru neki domaćin mi je dao vode, uzeo sam i gel i nastavio. Bilo je teško, ubrzati nisam mogao, ali sam se održao da stanem. U to dolazim do ulaza u naselje gdje je bilo dosta ljudi koji su nas nesebično bodrili, te ulazim u kamp i krećem kroz voćnjak na zadnji kilometar. Okrećem se iza sebe i još uvijek ga ne vidim, te malo usporavam. Ali kad sam se ponovo okrenuo ugledao sam ga -79. Ne više od trista metara iza mene. Nije baš nešto svježe izgledao, ali je trčao i bez sumnje je imao želju da me stigne. U tom trenutku do cilja je ostalo možda 500 do 600m, a on je polako, ali sigurno smanjivao razliku. Shvatio sam da je „vrag odnio šalu“ i da moram dati sve od sebe kako bih u cilj ušao prije njega. Na zadnjem treningu, u petak ujutro, zadnji, peti kilometar sam istrčao brzinom preko 12 km/h, te sam se toga sjetio i ubrzao najviše što sam mogao. „Hajmo Ademe“ rekoh sebi „možeš ti to“. U tom s trenutku sam izašao iz voćnjaka i preda mnom se ukazuje cilj na 150 do 200m udaljenosti. Uspio sam još ubrzati i proći kroz cilj prije njega koji je stigao samo 20-ak sekundi poslije. Bio je to „komšija“ iz hotela u kom smo bili smješteni, a inače iz Zenice. Čestitali smo jedan drugom, a on mi je tom prilikom priznao da nije očekivao da ću moći toliko ubrzati na samom kraju. Cilj u potpunosti ostvaren; trka završena, nisam zadnji, a uspio sam 100% prestići bar jednog iz svoje grupe.

S obzirom da sam se morao vratiti kući isto veče, brzo sam se istuširao i presvukao i sa Trletom krenuo ka Tuzli. Međutim, još dok smo bili u putu dobio sam poruku da sam osvojio treće mjesto u kategoriji M60, te da je medalju preuzeo moj klupski kolega Mirza Hodžić.

Sad kad se sve završilo mogu reći da je ova trka bila super iz više razloga. Prije svega bila je motivirajuća za više od 20 takmičara koji su prvi put u životu završili jednu triatlonsku trku. Drugo, trka je kratka pa se ima dosta vremena i za druženje, što nije ništa manje značajno nego i sama trka. Treće, trka je drugačijeg formata, te njeno poređenje sa većim nije adekvatno tj. kao da se poredi trčanje maratona i 10km. Bitno je samo jedno, da se trka završi u okviru dozvoljenog limita i da se kući vratimo sa finišerskom medaljom.

Vaši komentari

Banner