MIRZET HALILOVIĆ: Dva Bostona u šest mjeseci

Može Valter i više, ali ih nema.

795

Piše: Mirzet Halilović

Godina 2021., oktobar 11., nakon napornih priprema, otrčao sam cijenjeni Bostonski maraton.

Portal Moje trčanje je objavio priču sa te kultne trke (LINK). Rezultat je bio super. Ostvario sam PB sa rezultatom 3:07:49. To je bolje za oko 4 minuta u odnosu na prošli major (Chicago Marathon). To mi je bila trka sezone.

Boston 2022.

Protekle zime se trenira non stop. Nakon toga slijedi period u kome sam trčao puno kraćih trka, plus 2 maratona:
– zimski maraton u Sarajevu na -8 stepeni na kojem sam imao ravno 3:17:00.
– Splitski maraton, na kojem sam imao PB, 3:06:12.
Sve to trčim bez plana. Svakih 14 dana trčim dužine. Čekam otvaranje prijava za naredni
Major, Londonski maraton, koji je na programu 2. oktobra 2022. Prijave su trebale da se otvore 1.1. 2022. To se nije dogodilo. Prolongiriali su otvaranje prijava za april 2022. Trku Boston Marathon za 2022. sam prijavio kao rezervu, jer nisam znao da li ću dobiti učešće na London Marathonu.

Dani prolaze

Trenira se. Moja proslava nove 2021. godine uvijek je slična. U ranim jutarnjih satima, 1. januara, oko 5 ujutro startam i trčim 35 k. Nakon treninga sam konstatovao, da nisam baš džabe razgrtao snijeg te zime, jer je bilo dobrog pomaka u mom napretku. Kontrolne trke derem. Jedna od njih je maraton u Sarajevu u januaru. Na startu te trke temperatura -8, ali nema veze, volim te uslove, nema gužve na stazi. Maraton završavam ravno za 3:17:00. Sljedeća trka je Gradiška polumaraton. Tu je već legao lični rekord na 21.097,5m za 1:24:39 (pejs 4:01). (Mada je moj Garmin pokazao sigurnih 1:24:33, mjerači vremena su mi izmjerili koju sekundu više). Te sekunde su mi bitne, radi rang liste koju pravi portal
Moje trčanje. Želim biti što bolje plasiran. Nema veze, halalim im. Jarani su to moji. Taj PB sa polumaratona u Gradišci mi je pokazao da sam na dobrom putu za još bolje maratonsko vrijeme.

Naredni treninzi su bili super odrađeni:
– Trčanje 30k u pejsu 4:13 (PB),
– Trčanje 35k u pejsu 4:17 (PB).
Sve je dobro, jer bi na ravnoj maratonskoj stazi sigurno imao dobar PB. Termin trke za Boston se bliži, ja još nisam kupio avio karte. Moj sin Malik nije dobio razgovor za vizu. Ja razmišljam da ne idem. Drug Goran iz Beograda, koji takođe trči Boston, zove i pita: “Šta čekaš, što ne kupuješ karte, ja putujem iz Beograda 11. aprila za New York, pa ću busom još 4 sata za Boston”.

Malik dobiva vizu

Oko 5. aprila, sin dobiva vizu. Karte se kupuju isti dan. Putuje se za 6 dana, tj. 11. aprila. Ta brza kupovina avio karata je bila prilično skupa, ali šta je tu je. Sve se dešava jako brzo, kao nikada do sada. Puno odluka sam morao brzo donijeti. Neke treninge u tom periodu sam dobro odradio, možda nesvjesno, jer sam pravio planove putovanja, ne razmišljajući o pejsu. Na kraju dobro ispadne. Na put se kreće. Trka je veoma blizu, prodaji kravu, kupuj karte. Ruta putovanja je Sarajevo – Istanbul. U Istanbulu smo morali prespavati, jednu noć, zbog kašnjenja Turkisha. Navedeni avioprevoznik nas je ispoštovao pravo. Taxi nas je odvezao u grad, te smjestio u hotel. Sutra opet taxi dolazi po nas i opet nas vozi do aerodroma. Sve to je bilo besplatno. Već je 12. april. Tog dana, u popodnevnim satima imamo let za Boston. Let je bio ugodan, standardno. Putovanje avionom u jednom komadu, oko 11 sati je uvijek zanimljivo. Većinom spavaš. Tokom putovanja, ljubazno osoblje te malo više budi, da jedeš, kao mati u 7 razredu osnovne škole: “Ustaj sine, jedi, pa ti opet lezi”. Šta ćeš, poslušaš mater. Slijećemo u Boston. Naš domaćin Azem nas već čeka. Na aerodromu standardno pitanje: razlog dolaska. Boston Marathon. Svi odmah kliču, raduju se, čestitaju kao na cilju. Već diskretno upiru prst u tebe. “On trči Boston”. Njima je to nešto veliko, rezultat im nije bitan. Svi znaju za trku. Krajičkom oka, primjećujem, kako čistačica, upirući metlom u mene, govori da sam ja trkač koji je došao da bude jedna kockica te kultne slagalice koja traje 126 godina. Nakon smještaja, u narednim danima, odrađujem samo par laganih treninga. Termin trke je blizu, tako da nikada nisam trčao intenzitetom višim od 30%, niti sam trčao duže od 30 min. Dan trčim, dan odmaram.

Dileme pred trku

Najveća dilema je bila kako krenuti prvih 25 km, jer tu dionicu moguće je otrčati čak pejsom 4:00. Razmišljam kako bi tijelo reagovalo u narednih 17.195 metara, kada ima jakog uspona. Na internetu ima baš puno napisanog o taktici trčanja na prvom dijelu staze u Bostonu. Tu svi ostvare prednost, koju kasnije pokušavaju održati, ali bezuspješno. Pri analizi rezultata, vidio sam samo nekoliko elitnih trkača, koji nisu pali u tempu u drugom dijelu staze. Znači oni su baš dobro kočili na nizbrdici. Po mom ubjeđenju, za dobar rezultat u Bostonu, treba trenirati na jako sličnoj stazi i uvježbavati sistem trčanja jako – sporo, tj. uzbrdo lagano, nizbrdo blizu maksimuma. Ništa bez toga. Znači na valovitom.

3:23:39

Nisam očekivao ovako loš rezultat jer 2021. godine na ovoj stazi sam trčao 3:07:49. Što se tiče ovogodišnjeg rezultata i ovaj rezultat me je kvalifikovao za narednu trku u Bostonu 2023. Norma za moju starosnu kategoriju 50 – 55 je 3:25:00. Sve u svemu, Boston je Boston. Staza nije za rekorda, ali svi trkači je vole i poštuju. Žele tu da trče zbog ambijenta. Duž staze je masa trkača koji vas dižu, nose na oblacima. Na start trke krećem sa Goranom Radovanovićem, mojim beogradskim maratoncem. Moj domaćin, gazda Azem Dervišević, se ponudio da nas ujutro u 06.00 sati, odveze direktno na start. Ne volimo mi nikoga da zamucavamo, volimo sami da se patimo, jer to je draž maratona. Nismo mogli odbiti ovog dobrog čovjeka, jer on kaže da je to dio protokola duzži niz godina i da ne treba ništa mijenjati. Velika je gužva u zoni starta, nema se gdje parkirati, te je baš dobro, što nas je odvezao u srce maratona. Brzo predajemo stvari, te se ukrcavamo u buseve. Jako je zima, oko 1 stepen, kasnije će ugrijati. Nakon sat vremena, busevi nas odvoze do Hopkintona. Tu je taj čuveni start koji je nepromijenjen 126 godina. Jedino se vremenske prilike mijenjaju. Sa tog mjesta je start u 10:25 i trči se sve do Bostona, gdje je i cilj. Goran ima PB sa Ljubljanskog maratona 3:05 i starta iz korala 1.
Moj PB je 3:06:12 sa Splitskog i to me pozicionira startnu zonu koral 2. Znači komšiluk. Prilazim bliže i već sam do njega. Neka svog u gori hajduka.

Čekamo start. Krećemo. Trčimo prvih 5 kilometara zajedno. Prolaz je oko 20:19. Tu sam zadnji put vidio Gorana. Ja nisam smio trčati brže. Jer je i ovo prebrzo (prošle godine je prvih 5 k oko 20:50). Ode ljudina po PB, i treba. Nema veze, ja ne smijem brzo. On je spremniji. Ne trebamo jedan drugog usporavati. Sve ide po mom planu. Prolaz na 10 k je bio 41:18. Pejs 4:08. (prošle godine je prolaz na 10K bio 41:36). Možda je ovo danas prebrzo, ali ne mogu sporije, sramota je. Do 12. kilometra sve je po planu, čak sam negdje malo i kočio, jer je dogovor sa trenerom Elvirom, da koliko god mogu usporiti prvi dio trke. Da prvih 21km provučem oko 1:27:30. Može i sporije, ali ni u kojem slučaju da ne idem brže, jer je drugi dio staze brutalan. Od 12. do 26. kilometra osjećam bolove u stomaku i grčeve u čitavom tijelu, što mi dobro obara pejs. Sumnjam na ispravnost mojih gelova ili BCAA. Prolaz na PM bio je oko 1:31:07. Pejs 4:19. Dobar ukupni pejs. To je puno sporije od plana, ali je i to bolje nego da sam provukao brže, npr 1:25 ili 1:26, jer se zbog konfiguracije staze baš tako brzo i može trčati. Prolaz na 25 kilometara bio je 1:47:59, Pejs 4:19. Dobro je nema umiranja. Mada je prošle godine prolaz na 25 km bio 1:46:05. Pejs 4:15. Od prošlosti se ne živi. Derem dalje.

Problemi sa stomakom

Dolazim na 26. kilometar. Stomak krči i govori “stani ljudino”. Nisam mogao dalje, iako je tu bila jaka nizbrdica, na kojoj se moglo dobro derati. Stajem tu, odlazim do nekog tržnog centra na WC. Stomak i dalje boli. Ne znam šta je sa stomakom. Znam da je prazan od jučer od 12 sati, kada sam pojeo zadnji veliki obrok, makaroni za 3 osobe. Žao mi da sada stanem i da ne završim trku. Sumnjam da su uzrok možda pokvareni gelovi ili BCAA, zato prekidam konzumaciju lične okrepe. Zbog neuzimanja okrepe, grčevi su se pojačali. Na 34km sam morao stati, jak grč desna loža buta. Osim grčeva osjetio sam i tzv. bodac u donjem dijelu stomaka. Prošetao sam malo (možda 200 metara), izmasirao bolno mjesto. Bol je prestala, ja nastavljam dalje trčati ka cilju. Na narednoj okrepnoj stanici uzimam gel sa okrepne, zalijem se svojim BCAA. Jedva nekako ulazim u cilj i odmah sam imao nagon na povraćanje, što sam i uradio. To mi se nikada nije dogodilo, čak ni na treningu, na kojem sam ponekad umirao po nekoliko puta. Stomačni grčevi su bili toliko jaki da je morao doktor intervenisati u ciljnoj zoni. U moj stomak kao da je neko stavio veliki kamen za kupus i on tako stoji. To je trajalo 15-ak minuta. Onda je kamen nestao. Bostonska trka je završena, ali ću se iste dugo sjećati, jer sam je baš jedva završio, radi navedenih, stomačnih problema. Trener Elvir Rakipović će uraditi analizu, sačiniti novi plan za 2. oktobar, kada bih trebao trčati London Marathon. To bi bio moj 5. Major.

Bostonska iskustva

Imao sam tu privilegiju da sam sa sinom ostao u Americi još 2 sedmice nakon trke. Država Massachusetts, grad Bedford. Od Bostona udaljen 25 kilometara. Zbog dobrih saobraćajnica, ovdje je sve blizu. Navigacija vam pokaže nekoliko putnih prvaca za svaku lokaciju, ne može se zalutati. Tu sam stanovao kod našeg čovjeka Azema Derviševića iz Višegrada. Tu su svi njegovi bliži, sestre, braća, rođaci. Imali smo tu čast da nas je Azem, vodio u posjetu kod njegove familije, tako da smo baš dobro obišli desetak članova uže familije. Baš interesantno je bilo upoznati nove prijatelje. Svi rade. Djeca se školuju i bave se uspješno sportom. Školarina je jako skupa. Jedna godina fakulteta je minimum 30 hiljada dolara. To je cijena za neke fakultete niže klase, tj. nižeg ranga. Ako želimo baš top fax, poput Harvarda, onda studiranje košta oko 250 hiljada dolara. Studenti spavaju u internatu, imaju sve.

Cijene i posao

Što se tiče ostalih cijena ovdje:

Cijena goriva, 1 galon (oko 4.7 lit) za 4.10 dolara. Cijena goriva puno varira, ima i po 4.5 dolara po galonu. Rekli su mi da je donedavno cijena bila oko 2 dolara za galon.

Cijena hrane takođe varira. Gotova hrana, sistem “tacna’ (koju možemo kupiti i u BiH u nekim tržnim centrima, je oko 15 dolara po obroku. Cijena voća je slična kao kod nas. Možda malo skuplje. Možda su banane jeftinije nego kod nas, one su oko 0.60 dolar centi. Prilikom kupovine treba voditi računa o američkim mjernim jedinicama. Npr. težina je u lb, (libre/funte) itd. Za neko voće cijena je izražena za komad. Ja sam vidio da su narandže “jeftine”, pa me je na kasi cijena iznenadila. Cijena hamburgera je od 15 do 20 dolara. Litar mlijeka je oko 4 dolara. Hljeb sa sjemenkama je 6 do 7 dolara, dok je bijeli standardni hljeb oko 4 dolara. Cijena mjesečne kirije (stanarine) za stan, za samca, se kreće od 800 dolara do 1.500 dolara. Zavisi od kvaliteta stana i lokacije. Kafa u kafiču je od 4 do 8 dolara. Krofna je od 2 do 6 dolara. Garderoba je nešto najjeftinije. Može se naći baš svega markiranog.

Imaju specijalizirane prodavnice koje nude markiranu robu poznatih robnih marki. To je na super sniženju, jedino nema baš brojeva za sve. Sportska oprema, samo vrhunskih brendova je jako skupa. Nike je najskuplji. Ne da sebi prići. Nike je duplo skuplji od Adidasa. Ni Adidas nije jeftin. Može se naletiti dobre garderobe na sniženju, ako imamo sreću da ubodemo naš konfekcijski broj.

Što se tiče posla, kažu da ovdje samo oko 2% ljudi ne radi. Njima je smješno kada čuju da neko ne radi. Djeca od 14 godina već rade u nekim marketima na kasi, pakuju vašu kupljenu robu. Za to su plaćeni oko 12 dolara po satu. To je najmanja satnica, jer ovdje se samo priča o satnici. To je ono kako se plaćaju zaposleni.

Atlantski okean

Sjećam se još iz osnovne škole da je nastavnica geografije još u 6. razredu govorila o Atlantskom okeanu. Da je velik. Da je ogroman. Mi smo se baš pitali, pa koliki je? “To je djeco ogromno prostranstvo, koje se avionom ne može preletjeti za nekoliko sati. Drug iz klupe me gurka i kaže: “Laže, pomiješala minute i sate”. Ja nisam tako mislio, vjerovao sam joj. Zamišljao sam da ću makar nekada u snu dotaknuti tu čarobnu vodicu. Obzirom da sam sada bio tako blizu Atlantskog okeana, jer Boston leži na samoj njegovoj obali, odlučujem da se okupam makar malo da osjetim tu atmosferu. Nekoliko dana poslije trke, kažem ja jednom prijatelju: “Dervo druže vodi me brate na kupanje, na taj Atlantski okean. Ako nastavnica čuje da sam bio blizu, a nisam se okupao, zaključit će mi 1″. On kaže da je jako hladno i da se baš niko sada ne kupa. Dođi ljeti, tada su pune plaže, a i ima i ribe”. Nisam ja ribar, ti mene sada vodi, jer ja baš sada hoću, jer nema gužve. Tako je i bilo.

Dođosmo na taj prostrani Atlantski okean, koji je uistinu tako velik da je potrebno najmanje 8 sati avionom da se isti preleti. Jak vjetar je baš duvao, kada smo mi došli na kupanje. Znači idealni uslovi za razbolit se. Za oko mi zapade neka divna plaža u kamenjaru, gdje je je manje duvao vjetar. Vodič Dervo me upozori, da je to valjda privatna plaža, namijenjena samo za bogataše koji tu stanuju. Nije preporučivo tamo se kupati. Čim tu dođeš kao stranac, koji tu ne stanuje, policija te otjera. Oni na taj način ujedno i čuvaju taj kvart. Kamenjar je bio idealan za kupanje. Pa neće me valjda neko istjerati iz okeana iako sam sam samcat. Može me samo ajkula istjerati. Znam da i one ne vole žilavo meso. Bilo kako bilo, odlučim se da uđem u vodu, što prije dok neko nije naišao. Pasoš je na obali, u peškiru, za ne daj bože. Dečko je spreman za legitimisanje. Idem pa šta bude. Ne vidim nigdje da je istaknuto da je “private”. Možda zimi skinu te natpise. Prvo malo rastrčim po obali u ful opremi, jer ako neko naiđe, može pitati samo “koji vam je pejs gospodine”. Ulazim do pojasa u hladnu vodu. Led, led. Žestoko hladno, uz to još dere ledeni vjetar sa prostrane pučine. Šta ću sada, krenuo sam, nema nazad. Pogledam ogromno prostranstvo, zastaje dah. Tada se sjetim mog prijatelja Mumina, poznatog slastičara iz Tuzle, i njegove izjave kada je prvi put vidio more: “Vidi ove ljepote, koliko se limunade može napraviti od nje“. Da je tu sada gospodin Mume, pa da mu pozlije od ljepote. Mogla bi se limunada uvesti u stanove kao vodovod. Film ide dalje, ali bez Mumeta.

Uključujem drhtanje na trojku i jedva čekam da naiđe policija, da me istjera iz vode.
Pitam jarane: “Zašto ih nema“. Niko ne dolazi. Vidim neke turiste Kineze, gurkaju se, fotkaju… Mislio sam da ću se dobro razboliti sutradan. Hladna, slana voda je super bila. Moji prijatelji koji su me čekali na obali pokupili su laganu prehladu, vjetar ih je propuhao. Izlazim iz ledene vode. Tijelo je već počelo da se grije. Vratim se još koji put. Navikavam se na vodu. Već je toplije. Kupanje je imalo sretan kraj, niko nije naišao i zabranio kupanje. Dječačka želja iz 6 C razreda, mi se ispunila. Nemojte sanjati Mars, jer nikada se ne zna. Na obali je bio hladan tuš. Da, da, još hladniji od okeana. Okean se makar može ugrijati. Hamburger kojeg pojedete dok mrdnete ušima je bio 20 dolara. Da bi se pristojno najeli potrebno su vam makar 4 takva. Sad sam skužio zašto nema gužve na plaži, jer kada vas voda iscrpi, prvo što vidite je taj gril.

Ostali dojmovi

Što se tiče vjere… U ovom dijelu SAD, tačnije u Bostonu, postoji puno mjesta gdje se ista prakticira. Puno objekata za razne konfesije. Jedna zanimljivost. Jevrejska zajednica je prodala sviju sinagogu Islamskoj zajednici Bostona. Sada je umjesto te sinagoge džamija. To je bilo 2019. godine. Bio sam u toj džamiji na kojoj piše Israel i ima jevrejski znak. Obzirom da je tu sada Islamski centar, Jevreji su im sve ostavili. Ogromna kuhinja velike vrijednosti. Jevreji su donirali određena sredsva prilikom kupovine tog objekta. Saradnja sa ostalim vjerskim zajednicama je na super nivou. Ko želi da prakticira vjeru, ima sve slobode. Sigurnost je na velikom nivou. Policije ima baš puno, obzirom da je ovo dio Amerike koji važi za top lokaciju. Nekretnine su jako skupe i kreću se od 1 milion dolara do 10 miliona, čak i više. Ako neko želi kupiti kuću, sve ide naravno na kredit. Ima cijena koje su jeftinije za 50% od navedenih u nekim gradovima Massachusettsa. To su gradovi koji nisu baš atraktivni. Sporskih terena za sve vidove sporta ima, bukvalno svakih 100 metara. Puno ljudi trči. Vidio sam ljude koji imaju po 80 godina da trče. Ima puno staza kroz šume. Ovo je najstariji dio Amerike. Svi gradovi su stari preko 300 godina. Tu je grad Concord koji slovi za najstariji grad. On je nastao oko 1.640 godine. Većina gradova nosi ime isto kao u Velikoj Britaniji, a ovaj okrug tj. regija, se zove New England.

Još nešto bitno kraj. Prilikom odlaska u penziju, ista je jako mala, od 800 dolara do 1.500 dolara. To je možda dobro za nas u bivšoj SFRJ, ali oni ovdje sa tom sumom su prosjaci. Zato se sele u neke jeftinije krajeve Amerike. Cilj im je dok rade, da sebi obezbijede kuću ili stan, naravno i određenu sumu ušteđevine, jer tako mala penzija im sigurno ne može biti.

Vaši komentari

Banner