Mirsad Abdaković: Unutarnja borba na višesatnom trčanju – što je u glavi ultramaratonaca?

Zamislite, kao prosječan rekreativac, trening dužine (LSD – long slow distance) od nekih 2-3 sata. U tih 2-3 sata nekada se zna dogoditi, ako nije vaš dan i uz još brojne faktore protiv vas, da proživimo razna iskušenja i muke. Šta tek onda reći za ultramaratonska takmičenja na kojima se trči i preko 70 sati. Naravno, tu je riječ o dobroj utreniranosti i organizaciji. No, sve to na stranu, ipak se trči preko 42 kilometra pa sve i do preko 300 kilometara svega i svačega. Teških trail terena, prelaska preko planinskih masiva, vrućine, hladnoće, divljih životinja i svih ostalih prepreka koje vas mogu zadesiti na tom putu.

Nedavno je održana, sada već u svijetu ultri jako poznata i priznata, ultra trail utrka u Istri sa nekoliko ponuđenih distanci (42k, 69k, 110k, 100 milja). Bosna i Hercegovina je imala oko dvadesetak predstavnika koji su završili svoje rute. Jedan od njih je bio i Mirsad Abdaković koji iza sebe ima brojne ultra utrke raznih profila i zahtjeva. Da bi malo približili trkačima koji nisu nikada trčali više od 42 kilometra i onima koji se razmišljaju početi pripremati za neku ultru, Mirsad nam je ukratko opisao neke zanimljive situacije i taj psihološki moment u glavi koji je ključni hoćemo li završiti jednu takvu utrku ili ne.

Što se tiče ultra takmičenja ja ih inače planiram nekoliko mjeseci, a neke čak i godinu prije. Na primjer za 2018. godinu imam u planu Atina – Sparta – Atina (Filipides run) 500km.
Sāmo planiranje, pripreme, trening, oporavak su već veliki dio posla odrađen, jer kako inače ultraši kažu: „To je ionako sve u glavi“.

Pored dobre kondicije, fizičke i psihičke spreme, bitno je da se ima sva potrebna oprema na raspolaganju (više pari patika, odjeća, hrana, piće, vitamini, proteini itd.).

Ako je trail ili trka od A mjesta do B odredišta onda valja većinu opreme sa sobom nositi ili postaviti na određenim dozvoljenim mjestima. Ja inače više volim kružne utrke tako da se kod svakog kruga mogu poslužiti i nema potrebe sve nositi sa sobom. E, kad je to sve dobro isplanirano i raspoređeno onda utrka može da počne.

Primjer: 48 satno takmičenje 2015. „Goals Austrija“ krugovi 1km. Trčimo svi na početku istim tempom i zezamo se do nekih 40 – 50km i onda počinje borba sa samim sobom i sa konkurencijom.

Inače započinjem sporo i čuvam snagu za kraj takmičenja. Nakon 12 sati držim 15. mjesto i čini mi se da su svi ispred mene prebrzi, ali ipak ne pojačavam tempo. Nakon 24 sata sam na 7. mjestu. Osjećam se super i počinjem razmišljati da imam šansu za podium jer svjetski rekorder Rener Predl (100km i 6 dana na traci) usporava i pravi veće pauze tako da ga prestižem i to mi daje još više energije. Oko 30. sata prestižem i austrijskog rekordera na 48h i penjem se na 3. mjesto koje sam do kraja i zadržao. Išlo me je jako dobro ali ipak sam se morao čuvati jer za 4 sedmice imam takmičenje u Londonu. Oko 45. sata takmičenja ulazim u 300 krug i želja mi je bila da taj 300. kilometar odradim najbrže i tako u transu ubrzavam i trčim od 299. do 300. kilometra tempo 4:40min/km! Demonstracija sile!

Razmišlja se o svemu i svačemu doslovno. Planiranje sljedećih utrka, šta popraviti kod treninga, šta jesti i piti, a da stomak ne pokvarim, preobući se da ne dobijem žuljeve. Ponekad samo trčim i pokušam da ništa ne razmišljam ili slušam muziku i gazim kilometre, odbrojavam koliko je još ostalo do kraja. Nekada se od umora pričinjavaju neke sitne stvarčice ali pravih halucinacija nisam imao.
Takmičenje sam završio sa 315km i na kraju na cilju uradio 10 sklekova za publiku.

Spartathlon 246km limit 36 h

Od starta u Atini do Korinta cca. 80km. Trčanje po vrućini i bježanje pred limitom, a u glavi samo cilj Sparta sutradan, stići do 19h. Trčiš i teško čekaš da dođe noć jer valjda će biti hladnije i lakše trčati. U noći penjanje po brdima, a limiti su lakši i sve je lakše tako da i trčanje postaje uživancija jer se boriš kroz noć i čim svane znaš da si blizu cilja. Uglavnom iste misli i briga da ne krene nešto naopako. Žuljevi, problemi sa stomakom, bolovi ili nešto drugo neplanski da se pojavi kao smetnja.

Dok trčim računam koliko još do kraja i rasporedim sebi trku na četvrtine i, naravno, nakon pola sve je lakše. Tokom trke nikad ne razmišljam da bi odustao, mada ako se mora onda ne idem glavom kroz zid jer ipak zdravlje mora biti na prvom mjestu.

Pošto sam vegetarijanac i sve više se hranim isključivo veganskom hranom onda mi je izbor na okrepama mali i zato nosim uglavnom sve sa sobom.

Ponekad dok trčim te duge trke pričinjavaju se razne stvari (umor, manjak koncentracije). Dok sam u Londonu trčao noćni trail po Wimbledon parku (krug 10 km), veliki dio kroz šumu i pored 2 groblja, a nigdje drugih trkača jer se kolona razvukla, počinju bezvezne misli i mali strahovi. Trči se sa čeonom lampom i u daljini možeš vidjeti oči svake životinje (zec, mačka i slično), ali naravno ne možeš znati o čemu se radi i nije baš ugodno trčati pod strahom i dok si sav naježit, no, nema stajanja i bol u nogama kao da prođe, te za čudo kako se tempo ubrzava. Svako šuškanje je razlog za još veći strah i veliko je olakšanje kada sretneš nekog trkača. Ja se inače bojim zmija i u jednom trenutku mi se zalijepio na listove noge veliki puž (valjda sam ga sam sebi nabacio u trku) onako hladan, gmizav… Samo je jedan takmičar (Brazilac) bio brži od mene. London, ukupno 2. mjesto!

Halucinacije nisam doživljavao ali zato ponekad u nekim trenucima nisam bio siguran gdje se nalazim i koju utrku uopšte trčim. Ponekad imam osjećaj da sam za trenutak bio zaspao dok trčim. Inače, kažu da tko zna uživati u bolu dok trči ultre taj može i biti dobar ultraš! Motivacija imam više: zdravlje, postolje, pobjede, putovanja i druženje na utrkama, rekordi, prvenstva itd.

Savjeti za početnike bi bili da postepeno povećavaju svoje ciljeve i neko vrijeme trče samo maratone i s vremenom prelaze na veće distance jer je rizik od ozljeda prevelik ako prebrzo počnu sa ultra distancama. Kvalitetan trening, oporavak, zdrava ishrana i redovni pregledi kod doktora. Pravilna tehnika trčanja i svakako kombinirati više sportova (tegovi, bicikl, plivanje…). Paziti da se uzimaju kvalitetni vitamini i proteini. Za ultre nije nikad kasno, najizdržljiviji trkači su od 40-50godina!

Vaši komentari