SRĐAN POPIĆ: Prvi put na trci u Subotici

Tekst i foto: Srđan Popić

Ovo je bio peti, a dobro se sjećam da sam se skanjivao da dođem na sve i jedan do sada, i dobro se sjećam da sam svaki put imao neko dobro opravdanje.

Ovaj put sam uprkos mnogobrojnim opravdanjima našao način. Generalno od Korone na ovamo počeo sam da se hladim od trka. Više je razloga: ja se spremam za određeni datum, a oni pomjere trku ili je otkažu! A tek su mi one virtualne trke bile besmislene. Ako tome dodam da su me i neke loše organizovane trke ubijedile da okačim zihernadle (kojim kačim startne brojeve za majicu) “o klin”. Takođe, ljeti se spremam za jedini maraton koji trčim u godini i koji ciljam da bude početkom oktobra, tako da ne bih mogao da ozbiljno trčim polu-maraton u pola priprema, znajući sebe, ja drugačije ne mogu. Opravdanja na pretek! A mislim, ko još normalan organizuje trku u ljeto, a da nije noćna?

A onda sam se sjetio Šujičkog polumaratona, ljetni polumaraton, kojeg na moju veliku žalost više nema, meni jednog od najboljih. Mogu da trčim sporije po vrućini, taman za trening dužine. Apstinirao sam od učešća u trkama ove godine u potpunosti i mislim da je i to doprinijelo da se nađe način da se ode i istrči ovaj polumaraton. I tako smo u Suboticu došli svi zajedno, cijela porodica: žena i ja, dvoje djece (od kojih je jedno ratoborni tinejdžer) i pas! Svi lijepo zapucali iz Banjaluke preko Novog Sada u Suboticu i nazad preko (ništa Pula) Osijeka!

Dva kruga

Polumaratonska trka je organizovana u dva kruga. Ustvari, nije kružnog oblika, nego više pravac, sjever – jug, koji na svojim krajevima okreće se u krugu kroz parkove i vraća istom stazom, obilazeći centar i dodirujući trgove u centru na nekoliko mjesta, tako da su isti navijači mogli na više mjesta bodriti svoje takmičare. Puta dva, jer su dva kruga. Dosta dodira sa navijačima kojih u suštini nije bilo puno, ali je konfiguracija staze to lijepo zamaskirala.

Srđan Popić je ranije pisao za MT o trkama u Košicama, Pragu i Banjaluci.

Mene je djelimično podsjetila na maraton u Košicama: isto organizovano sjever – jug, isto dva kruga i isto “tangira” trgove u centru, uvećavajući tako i dodir navijača sa trkačima. Sve sam ovo saznao trčeći stazu, suprotno od mog ustaljenog običaja, da prikupim što je moguće više informacija o trci prije same trke. Čak ni adresu gdje se podižu brojevi nisam zapamtio. Ali, sve je bilo toliko očigledno i gdje je start i gdje se podižu brojevi i sve ostalo. Kao da su se ulice i zgrade potrudile da ti pomognu. A tu su i susretljivi Subotičani, mene lično najviše fascinira kako oni izjavnoj rečenici svojim naglaskom stave upitnik na kraju i dobiju upitnu rečenicu.

Grad scenografija

Jutro je već bilo vrelo, obećavajući neizdrživu trku, ali (valjda) nisam bio zabrinut, jer kako sam se sam sa sobom dogovorio, trčaću polako, upijati stazu. Osim trke na 21 kilometar, saznao sam da ima još i trka na 10 i na 5 kilometara i da se razlikujemo po bojama na startnim brojevima. Trkači veseli, sa osmijehom na licu, skoro da sam zaboravio taj osjećaj. Pojedinačna i masovna razgibavanja, zagrijavanja i fotografisanja na sve strane.  Mi smo malo šetali i istraživali centar grada. Vatrogasci i policajci se drže po strani, a medicinari u sredini. Komunikacija oko startne zone prilično prohodna, a vode na sve strane (sunce me već brine, pa sam malo već u frci oko vode), tamo gdje se brojevi podižu, voda je u frižiderima. Trgovi u centru grada su prekrasni, puni drveća, hlada i vodoskoka. Subotica igra posebnu ulogu u ovom polumaratonu. Ja sam imao tu nesreću da je upoznam na kratko devedesetih u nekim novembarskim danima i ostala mi je u nekom tmurnom sjećanju, što je samo uvećalo WOW-faktor koji sam doživio tokom ove trke. Ustvari, grad je živa scenografija za filmova iz 20tih godina prošlog vijeka, a sublimira sve ono čemu sam se divio u ostalim vojvođanskim gradovima kao što su Kikinda, Zrenjanin i Novi Sad. Nekako su na vrijeme shvatili vrijednost pa su to sačuvali umjesto da ruše i komercijalizuju. Čak su se i one kućerde “na lakat” (opet citiranje Balaševića, valjda je to i normalno) nekako šepurile i izgledale ljepše od istih takvih kuća po drugim gradovima u Vojvodini. Aleje pod ogromnim drvoredima su impozantne i spas u drugom satu trke kada se sunce podiglo!

Još smo se malo zajedno “izselfirali” pa pozdravili, mlađa ćerka je rekla da će me čekati da sa mnom zajedno utrči u cilj, a ja otišao malo da se zagrijavam. Zahvaljujući grešci na satu na startu, glas sa razglasa je prvo rekao da ima 13 minuta do starta trke, a onda je poslije bukvalno 3 minuta, počeo da odbrojava zadnjih 10 sekundi do starta trke. Ako se po jutru dan poznaje, ova će trka biti puna propusta, rekao je mrgodni đed u meni koji se pojavio prije nekoliko godina i krije se u onim mračnim dijelovima moje duše. Sve tri grupe trkača su zajedno startovale, pa je gužva u startnom dijelu samo još više obradovala onog mrguda u meni… Prvih 300 – 400 metara se gužva nastavila pa nisi mogao trčati nego si morao hodati. Nije bilo puno bolje cijeli prvi kilometar. I tu se sjetih jednog mog prijatelja, nepopravljivog pozitivca, koji je na moju sličnu zamjerku na jedan start Ljubljanskog (polu)maratona rekao: “Odlično za negativan split”! Za sve koji ovaj tekst čitaju iz čisto literarnih razloga i dosade: “negativan split” je pozitivna stvar i omogućuje ti koliko god to zvučalo paradoksalno, da krenuvši sporije, ostvariš bolji rezultat. Tu sam se sam sebi nasmijao i ušao u prvu aleju sa drvećem, koja me je fascinirala, i poslao onog namrgođenog đeda nazad u mrak, odakle se nije vratio, još uvijek. Iako je bilo stvari koje se mogu smatrati kao propusti, đed se nije pojavio. Očigledno je da je većina trkača bila iz Vojvodine, a oni naučeni da olako izgovaraju i IZVINI i HVALA, su se u toj gužvi nastavili ponašati tako: PARDON, IZVINI, ŠAJNALOM, ENEZEŠT (zadnja dva su mađarska, ali isto ili slično znače) i slično bi čuo svaki put kada bih ja nekom prepriječio put pokušavajući lijevo – desno da se izvučem iz gužve.

Preklapanja na stazi

Već na mom drugom kilometru, pojavilo se biciklo iz suprotnog pravca, koje je išlo ispred vodećeg trkača trke na 5 kilometara. Išlo je desnom stranom i bukvalno se jedva probijalo, jer nama koji smo trčali u suprotnom smjeru nije bilo jasno da trebamo trčati lijevom stranom. Mislim da je nedostajala traka ili nešto što bi odvojilo lijevu i desnu stranu ulice, po čemu bi i trkači sami znali da ne smiju ići u desnu stranu. Kada sam prolazio drugi krug, lijeva i desna strana ceste su bile odvojene. Ipak u toj gužvi, trkači su brzo prepoznali problem i javljali da se pomjeramo u lijevu stranu. Ovo je više pokazalo solidarnost i razumijevanje trkača. Nas sporijih trkača, koji na ovakvim trkama, kada vidimo vodeće kako već idu u suprotnom pravcu, se ponašamo kao navijači, pa plješćemo i bodrimo vodeće. Možda bi rješenje bilo da trka na 5 kilometara krene kasnije, dok svi trkači polumaratona i “desetke” budu u sjevernom dijelu trase.

Sve ovo uzbuđenje je stvorilo u meni da zaboravim da sam ovdje na rekreativnoj trci, pa sam počeo da trčim mnogo ozbiljnije od planiranog. Planirao sam 6:00 po kilometru, a prva dva sam istrčao po 5:20 i nije mi se usporavalo, trčao sam i uživao, očekivajući kasnije da će to sve doći na naplatu, ali koga briga. Malo su me tješile ove predivne aleje, nadao sam se da me neće puno koštati. Okrepnih stanica je bilo stvarno dosta. Ne uspijem popiti (posuti po glavi) jednu flašicu vode, dođe nova okrepna stanica. Tako da sam stare flašice ostavljao na novoj okrepnoj stanici. Volonteri su bili cijelo vrijeme na oprezu, uvijek nasmijani, usmjeravaju i bodre – dvojezično! Cijela staza je jasno označena, možda čak i previše, i meni koji sam se sreo sa stazom tada prvi put, sve je bilo kristalno jasno. Na jednom mjestu je bilo upozorenje da postoje neravnine, a uprkos tome, trkači naprijed su upozoravali ove iza na to! Vojvođanska kultura. Meni se dojmilo i to što su vatrogasci postavili na dva mjesta one prskalice koje te osvježe kada protrčiš kroz njih. Koliko god to bila super fora, poenta je u tome što su prskalice postavljene tako da i oni koji ne žele da se pokvase mogu da prođu! Mnogo toga o suživotu se može naučiti iz jedne trke na sjeveru Bačke.

Suspenzija i džez

Zanimljivo je bilo i to kako je riješeno da trka na 10 kilometara, koja je malo kraća od pola polumaratona, ipak uglavnom ide skoro isti krug kao i polumaraton. Negdje na četvrtom kilometru trkači na 10 i 5 su skraćivali svoju stazu (za ovih potrebnih 500ak metara) i skretali desno, a polumaratonci su produžavali. Upravo kada sam tuda prolazio kada je jedan dječak sa crvenim brojem (znači polumaratonac) skrenuo u taj dio staze za “desetku”, volonteri su ga upozorili, ali je on rekao da odustaje od trke, na šta su mu volonteri rekli da se mora javiti čovjeku koji je stajao nekih 50ak metara niže. Ne znam da li se javio, ali koliko sam primjetio čovjek, sudija na trci, ga je upisao u svoj tefter, svirnuo u pištaljku i pokazao na njega, dajući mu do znanja da je diskvalifikovan. Varanje je kvalitetno branjeno na cijeloj trasi i sva moguća mjesta gdje bi neko mogao da skrene su bila dobro branjena sa onim čitačima. A kada su već dovukli struju za to na te udaljene krajeve trase, zašto onda i ne pustiti neku muziku, logično! Osim muzike na tim mjestima, bilo je, pretpostavljam običnih, Subotičana, koji nisu bili volonteri, a koji su odlučili da nam uljepšaju trku muzikom. Na jednom mjestu je momak svirao violinu, a na drugom, čiča je sjedio na stepenicama i svirao karakteristično zelenu akustičnu gitaru, u nekom Đango Rajnhart, džez stilu upotpunjavajući muzički ovu scenografiju iz dvadesetih godina dvadesetog vijeka. Džeza je bilo još na jednom mjestu gdje trasa ide pored centra, gdje su dječaci odlično prašili lagani džez.

Pecanje i odbijanje

Moj prvi krug je bio savršen, uživao sam u tempu 5:20-5:30. Uživao u scenografiji i igrao se igara kojih se inače igram na trkama: “pecanje” i “odbijanje napada”. “Pecanje” bi bilo da izaberem nekog ispred sebe i kao da je to neka velika riba (sabljarka u karipskim vodama) koja se zakačila na moju udicu, ja zatežem silk i približavam ribu sebi. A “odbijanje napada” je kada čujem nekoga (najčešće nekog ko teško diše iza mene, ali ne odustaje) da me sustiže, ja ipak pojačavam tempo, ne dozvoljavajući mu da me prestigne. I odbio sam dva napada i upecao jednu sabljarku, ali je to sve došlo na naplatu u petnaestom kilometru. Bukvalno sam se isključio, pa sam nastavio u ritmu: malo trčim, malo hodam. Nije mi smetalo, fotografisao sam stvari oko staze. Tako sam primijetio motivacione poruke na oznakama kilometara: GRMIŠ!, TRČIŠ – POBEDIO SI!

Na devetnaestom kilometru je bila jedna okrepna stanica koja je ostala bez vode, ali nekih 200 metara niže, medicinska služba je dijelila njihovu vodu. Sve je lijepo uvezano zahvaljujući mobilnim volonterima na biciklima i motorima, tako da mislim da to nije imalo nekog naročitog uticaja ni na kojeg trkača. Medicinska služba je takođe imala svoje mobilne pojedince na biciklima, a takođe je imala i posla, pošto je bilo iznimno vruće. Iza mene je jedna žena trčala i teško disala, ali na pitanje medika sa bicikla “Dobro si ti?” (to je ta njihova fora, kažu izjavnu rečenicu, a ispadne upitna) odgovorila da je dobro i da joj ne treba pomoć. On je ipak, kulturno zatraživši njenu dozvolu, ostao blizu nje na biciklu. Oko staze, ljudi su uveliko skupljali odbačene flašice vode i ostali otpad, tako da su u 13 sati sve blokirane ulice bile oslobođene i očišćene.

Završnica i zaključak

Izmoren, ali ne i uništen, dovlačio sam se do cilja – starta i sigurno 500 metara prije cilja začuo sam kako me zove moje dijete. Sada sam morao zadnjih 500 metara trčati njenim tempom, tempom uzbuđenog djeteta punog energije. Ulazak u cilj je time bio još nestvarniji i ljepši. Medalja, voda, led, pivo u ledu, pita od višanja i pita od jabuka, još neki “peksimeti”, sad kad bi nastavio opet bi ispalo da citiram Balaševića. Uglavnom pita od jabuka je pobijedila pitu od višanja, a Subotički polumaraton je pobijedio za mene do tada najbolji Ljubljanski!

To nije polumaraton na kojem će padati lični rekordi, padaće trkači, ali nije poenta u rekordu, nego u činjenici da si uspio doći do obzora svojih mogućnosti i vratiti se kao pobjednik! Ako tako postaviš cilj i dozvoliš sebi da daš sve od sebe, uživajući u nevjerovatnoj scenografiji Subotice, i nesebičnim i uljudnim Subotičanima, eto tebi lijepe ljetne avanture! A dogodine? Pa, dogodine imaš svoje vrijeme sa svog prvog Subotičkog polumaratona kao dodatni cilj!

Vaši komentari