Piše: Srđan Popić
Međutim, scenografija je drugačija, oko autoputa je šuma, kao iz crtanog filma Maša i medvjed, crnogorica prošarana, još uvijek golim, brezama. Drveće starih Slavena.
Već se dva sata vozimo onim dijelom „neprekidnog slavenskog carstva“, koje seže bez prekida sve do Tihog okeana. Nekako se, kao južni Sloven, osjećam kao davno izgubljeni sin, koji se nakon mnogo godina izbivanja vraća u otadžbinu. Idemo u Prag. Prag slavjanstva! Po mnogima najljepši grad na svijetu, i zbog toga, mjesto koje se mora posjetiti, disati, piti i jesti… I normalno, trčati. Idem trčati polumaraton, ali to je definitivno u drugom planu, mislim da bi tačnije bilo kada bih rekao da se idem pokloniti veličanstvenom gradu, a usput ću i da trčim. Ideja je da jedan dan putujem, drugi dan odmaram u šetnji gradom, treći dan trčim, pa četvrti dan odmaram od trčanja uz lutanje gradom i peti dan putujem nazad. Ipak, ima 900 kilometara od Banjaluke. Moja predstava o Česima je zasnovana na doživljajima dobrog vojnika Švejka, tako da očekujem da upoznam ljude, kafane i ulice iz Švejkovih zgoda u Pragu. Trebao bih ponovo pročitati te knjige (prva mentalna zabilješka). Poslije maratona, više nemam ciljeva, ovo je sada čisto turistički, četvrti medeni mjesec.
Ulazak u Prag podsjeća na ulazak u Beograd, tako da se utisak sa autoputa nastavlja. „Batajnica“ i nedovršene kuće (očajne arhitekture) prelaze u impozantne građevine modernog grada, između kojih se naziru ogromne zgrade kolektivnog stanovanja, kao na Novom Beogradu. Ulazeći u šire jezgro grada, sa brežuljka nas strogo posmatra ogromna čađava bogomolja gotskog stila. Kasnije ću naći da se brežuljak zove Višehrad, a katedrala svetog Petra i Pavla. Cijeli zamak sa zidinama od crvene cigle i popločanjem od kamena prilično liči na Petrovaradinsku tvrđavu, samo je nekako skučeno i umanjeno. Utom, prelazimo Vltavu! Čuj „Vltava“, sa smješkom razmišljam o činjenici da samo ludi Sloveni, od svih Evropljana, mogu da imaju riječi u kojima suglasnike ne odvajaju nikakvim samoglasnicima. Koliko se samo drugi muče samo da to izgovore! Ulazimo u četvrt Simhov gdje nam je smještaj. Ono što sam saznao prije dolaska jeste da je u ovoj četvrti pivara Staropramen. I apartman u kojem smo smješteni se nalazi u Staropramenoj ulici. Ništa drugo i ne postoji u ovoj četvrti bitno, ali sa tim smo i računali kada smo krenuli. Ono što mi se svidjelo u tom kvartu je to da ujutro miriše na kifle, a uveče na kuvani hmelj.
Uvijek sam težio biti drugačiji od većine, pa sam tako kao student elektrotehnike, dok su svi lijepili Tesline postere po studentskim sobama, ja čitao Pupinov „Sa pašnjaka do učenjaka“. Dok je Tesla bio misteriozni asketa, Pupin mi se više sviđao, jer je bio čovjek od krvi i mesa koji je volio život. Dobio je i Pulicerovu nagradu, koja baš i nije svojstvena naučnicima konkretnih nauka. Dijametralno suprotan Tesli! Ipak, jedna stvar je obojici bila zajednička, a to je neuspjeh u Pragu. Nekako mi je to stalno bilo u onim krajičcima mozga u koje često ni ne zalaziš, koji žive sopstveni život, ali se pojave iz Niodaklevaca, samo da bi te sputali i sa podlim smješkom vratili se u tamu. Dok hodamo bezvremenskim ulicama Praga, razmišljam o obojici. O tome kako su i oni šetali ovim ulicama, željni uspjeha, a totalno nesvjesni činjenice da neće uspjeti. Ono što me tješi jeste činjenica da je to bila ona vrsta neuspjeha koja, uporne ljude vodi ka uspjehu!
Koliko god se ja trudio fokusirati na trku, Prag je kao malo dijete koje te vuče za rukav i zahtjeva svu tvoju pažnju, i oči i uši i nos (a bogami i stomak). Postoji taj srednjevjekovni dio grada, nalik na Latinsku četvrt u Parizu, koji te povede daleko daleko u surovu prošlost, u vrijeme kada je život bio mnogo grublji i strožiji. Gotika čađavih katedrala te stalno upozorava da si nešto skrivio i da treba nešto da platiš. A ogoljene grane drveća samo pojačavaju taj dojam. Opisujući srednjovjekovni dio Praga, najradije bih uradio copy/paste iz Dučićeve knjige „Gradovi i Himere“ u kojoj opisuje strogu Ženevu. Nisam očekivao od Praga da me podsjeti na Ženevu, ali eto. Čađave građevine i skupture sa pozlaćenim detaljima, jednostavno imaju običaj to da rade: da ti utjeraju strah u kosti i obnove davno ugašenu želju za smjernošću. Koliko sve odiše strogoćom, govori i činjenica da smo naišli na dva muzeja mučenja.
Odjednom skontah da ta kombinacija čađave i zlatne, odnosno crne i žute ima isti efekat kao one crno-žute kose linije koje upozoravaju na prag! Ono što je evidentno, jeste da talijanski i britanski srednjoškolci to ništa ne vide. Pa zapinju na sve strane. Oni, kao i ja kada sam baštinio svoje davno zaboravljene, tinejdžerske godine, ne mare ni za šta što ne uključuje opijanje i dovođenje sebe u centar pažnje. Problem je u tome što se u tome takmiče sa gradom koji je mnogo ispred njih.
Ipak, turizam koji daje, ujedno i uzima, tako da su se u Prag sjatili i suši-Japanci i KFC i Mekdonalci i Kinezi sa svojim restoranima, Tajlanđani sa svojim maserkama, zatim i Talijani sa picama, čime grad gubi na svojoj jedinstvenosti i postaje, umjesto jedna-od-milion, „jedna u nizu“ metropola. A ja sam došao ovdje da osjetim duh Praga, a ne duh konfekcije. Malo toga me podsjeća na kulise doživljaja vojnika Švejka. Ipak, najveći paradoks nije to što mi smeta industrijski turizam, nego vjerovali ili ne: TRKAČI (BEŽCI, kako to kažu Česi)! Na sve strane po gradu, srećemo bežce. U početku mi je to bilo drago. Lijepo je vidjeti istomišljenike u bijelom svijetu. Trkači u širem jezgru grada, uz i niz Vltavu, pored splavova na kojima se roštiljaju kobasice i pije Staropramen, su nešto što je lijepo za vidjeti! Međutim, kada smo ušli u gužvu starih ulica u kojima se šeta i mimoilazi sa svim rasama svijeta, udarajući se rame o rame, povećao se i broj trkača! Nekako mi je neprihvatljivo prisustvo ljudi koji trče u tako gustim ulicama. Jedva izbjegavamo one koji hodaju, a kamo li one koji trče. Ja sam prvi koji voli trčati po ovakvim mjestima. Kao onaj Pijev ujak iz filma „Pijev život“, kojeg je on opisao kao kolekcionara koji sakuplja bazene u kojima pliva, tako i ja sakupljam gradove u kojima trčim. I to razumijem, ali brate, zato se ustane u 5 ujutro pa se trči lijepo po praznom Karlovom mostu, a ne u 5 popodne! Mogu misliti koliko nerviraju Ruse (Bjeloruse, Ukrajince, da ne griješim dušu) ili Britance, koji mi od svih djeluju kao najnervozniji, kada mene, trkača, izbijaju iz cipela. Svaka čast za Talijane, oni navijaju, bez trunke ironije!
Trkački expo, odnosno izložba (Vystavice na češkom), je organizovan na starom sajamskom prostoru u kvartu Holešovice. Čuj: Vystavice Holešovice! To kao da se neko zeza! Saobraćajna infrastruktura u Pragu je izvrsna, do Holešovica, tačnije vistavica u Holešovicama, smo došli kroz nekoliko podzemnih autoputeva, pa preko kružnog toka/trga Vitezove Namesti (Trga Pobjednika) u koji se ulijevaju bulevari: Evropski, Čehoslovačke Armije i Jugoslovenskih Partizana. Toliko o odnosu Čeha prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.Četvrt kroz koju prolazim se zove Dejvice, tu je negdje vojak Švejk išao u Krčmu kod Mrtvaca. Vystavice je zgrada iz perioda industrijalizacije, od čelika i stakla, ali opet kitnjasta. Nešto kao botanička bašta u Beču. Vremeplov za 19. vijek! Ono što je super u Pragu je to što osim tog srednjevjekovnog doživljaja, postoji i doživljaj 19-og vijeka, a ova zgrada je jedan od kulisa tog doživljaja. Expo je standardan, sa dobro organizovanom dodjelom paketa, bez mnogo čekanja, ali sa puno besplatnih sitnica (bez kojih definitivno možeš) dok dolaziš do štanda. A u paketu majica (izabrao sam crvenu) i tanki šuškavac, bez rukava, i još nekih pozivnica (za nešto na šta sigurno neću ići), gelova (za koje ne znaš da li su za piti ili namazati na noge, a ako su i za namazati, ne znaš da li prije ili poslije trčanja) i jedan sample lenorovog omekšivača! Torba, odnosno vreća u kojoj su došle sve te stvari je providna. Što će se kasnije pokazati kao prilično praktično, jer obezbjeđenje na ulazu u startnu zonu ne mora da ti kopa po stvarima, nego je samo pregleda, spolja. Majica je adidas, so Slavic, reče neki Britanac (reklo bi se po akcentu). Pretpostavljam da je u mislima imao Squatting Slavs in tracksuits. Bilo kako bilo, složih se sa čovjekom uz dozu slovenskog ponosa. Mislim da ću u buduće više furati adidas (nova mentalna zabilješka). Ostatak dana smo najviše proveli uz rijeku, po praškim mostovima, sa naglaskom na Karlov most. Meni lično cijeli je most precijenjen, osim zadnje skulpture, sa lijeve strane, kada se ide sa Stare Mesto ka Mala Strana, u kojem je između ostalog prikazan nasmijani Turčin/Tatarin sa sabljom naslonjen na zatvor, unutar kojeg su zaprepašteni zatvorenici, bez šaka. Izgleda okrutno, ali gotik stilu mosta to u potpunosti odgovara.
Skulptura svetog Ivana/Jovana koji je u pozi kao da čekira mikrofon (što bi rekli reperi) ipak, zbog „Turčina“, odlazi u drugi plan. Posljednji odsjaji dana nestajali su iznad krovova četvrti Simhov, a masni miris kuvanog hmelja je ispunjavao pluća dok smo odlazili na spavanje. Sutra je trka i sve je već spremno, osim šorca! Izgleda da sam ga zaboravio u Banjaluci! Pravi trkač je spreman na sve, a to znači da na trku ide sa setom odjeće i za -20 i za +40 stepeni, sa ili bez kiše, sunca, snijega, leda. Sve je to bilo tu, osim šorca. Tako da sam imao helanke za neku hladniju varijantu, u kojima ću, sve su prilike, sutra trčati. Sutra najavljuju dan za 10 stepeni topliji nego danas, hm.
Doza nervoze koja je normalna za jutro u kojem ideš na daleki put, se množi sa 10 kako bi se moglo dokučiti kolika je nervoza pred trku. Iako nemam obećanja i ciljeva za trku, to je jednostavno nešto što niti mogu objasniti, niti očekujem od nekoga ko ne trči, da shvati. Svanuo je dan kada trčim. U danima kada sam se prijavljivao za ovaj polumaraton, sam već tri godine pokušavao pomjeriti svoje najbolje vrijeme sa 1:49 na barem 1:48. To je iz godine u godinu sve više i više djelovalo kao nemoguća misija, pa sam već prihvatio to kao moju krajnju mogućnost. Tako sam i prijavio kao svoje vjerovatno vrijeme trčanja 1:55, pošto sam kontao da ne trčim pod pritiskom. Ovo me je smjestilo u „H zonu“ na startu. Međutim, ove godine sam, neočekivano, doživio nevjerovatnu renesansu trčanja, pomjerivši svoj lični rekord za 6 minuta. Promijenio sam nekoliko stvari za koje, ipak, vjerujem nisu pomogle poboljšanju mog trčanja, nego su posljedica poboljšanja mog trčanja. Te stvari su sljedeće: trka je uvijek podijeljena na 4 jednaka dijela (5.275 kilometara plus ono što što sat za trčanje pokaže da je preko na oznaci za 5 kilometara). Pratim otkucaje srca i prvi dio trčim najlakše, ne preko 150, ali ne ispod 140 otkucaja u minuti. U svakom sljedećem frtalju, povećavam napor, odnosno otkucaje, za neznatan dio (gornja i donja granica se penju za 5) akobogda. Ako ne da, onda idem koliko mogu. Druga stvar koju sam promijenio, to su uphill i downhill trčanja. Prije sam trčao tako da je brzina ista i uzbrdo i nizbrdo uz odmaranje. A sada, trčim istim naporom.
Prilazak startnoj zoni je fantastičan! U pitanju je veliki, kako se to danas kaže, event i voditelji na stage-u se smjenjuju sa voditeljima među trkačima. Mislim, taj RUNczech, koji je odgovoran i za ovaj hepening, je ozbiljna organizacija. Sve je jasno kuda trebaš ići da ostaviš stvari (ukoliko ih imaš), a ako i nije, ima volontera koji će pomoći. Iako, moram priznati, slabi su sa engleskim jezikom, kao Mađari ili Francuzi. Ali, pošto su slavenske rase, vrijedi pokušati i na srpskom (ili kako već zoveš jezik kojim čitaš ovo što pišem), dosta toga razumiju. „Mogu tamo?“ ili „Gdje start?“ su potpuno razumljivi Česima, jedino je problem što njihov odgovor nećeš razumjeti ukoliko ih ne gledaš dok ti odgovaraju. Ostavljanje stvari je organizovano po brojevima i to na takav način da svi kojima se brojevi završavaju na 71 predaju svoje stvari na „šubi“ broj 71, koja je, gle čuda, između brojeva 70 i 72. Ovo, možda i nije najbolja varijanta, pošto je postavljeno paralelno na putanju kretanja trkača, tako da svi koji dolaze, guraju se oko brojeva 90 i kusur, pa ne možeš doći do 70ki. Gužva se eksponencijalno smanjuje prema manjim brojevima. Nešto kontam, kada bi ove „šube“stajale normalno na kretanje trkača, bilo bi manje gužve. Opet, šta ja znam! Mobilni wc-ovi kao nepregledna mrtva straža stoje cijelom lijevom stranom. Kao kada neki predsjednik sleti avionom, pa ga drugi dočeka, a sa lijeve strane neka počasna garda. Eto ti sad, osjećam se kao predsjednik! Ima ih koliko hoćeš, ali, opet, ispred svakog od njih stoji red ljudi. Pa da li je moguće? Ne mogu da čekam, jer sam se pretjerano hidrirao cijelo jutro, pa sam odlučio da izvidim situaciju iza tih wc-ova. Očekivao sam da ću na svašta naići iza njih, ali nisam očekivao da ću naići na mobilne pisoare! Nisam znao da nešto tako i postoji. Organizatori su ih tačno stavili tamo gdje treba.
Polako idem do svoje H zone. Volonteri, na češkom objašnjavaju kako ne smijem ići u druge zone, ja se pravim lud, ali su prilično asertivni u svojoj namjeri, tako da sam ostao u svojoj zoni. Šteta! (prvi put da sam iskoristio riječ asert mimo programiranja, ali mislim da je najbolje opisala ponašanje) Brate dragi, u zoni sam sa pejserom za 2:10.
Dio iz kojeg se trči je uglavljen između zgrada i u mnogome podsjeća na start ljubljanskog maratona. Na sebi imam helanke i majicu sa zadnjeg novosadskog polumaratona. Ovu sam majicu izabrao iz dva razloga: to je polumaraton na kojem sam trčao 1:43:03, što je trenutno moj PR, a drugo je to što na leđima piše moje ime. Dođe mi pred oči slika iz djetinjstva u kojoj stojim sa rođakom na livadi i nosim pulover na kojem piše GOGO. Oko struka imam onaj kaiš u kojem mi stoji telefon (da se čujem sa ženom poslije trke), gel i magnezijumi. Muziku dok trčim sam odveć davno batalio, vrtim svoje pjesme u glavi, koliko god hoću puta, u ritmu koji meni odgovara. Jutro je djelovalo toliko hladno da nisam vjerovao da će do 12 sati biti 25 stepeni, pa nisam imao nikakvu maramu ili znojnicu oko glave. Već sam 30ak i kusur sati u Pragu, trebalo je da već zaključim da su jutra i večeri mnogo hladnije nego kod nas, za razliku od podneva. Na nogama nove patike. Tek sam prešao 20ak kilometara u njima. Nedovoljno, ali stare su već odslužile svoje, tako da je ovo manje od dva zla. Spreman sam, i iako sam juče prešpartao cijeli grad, imam osjećaj da novi lični rekord visi u zraku. Ja sam od onih budala, koji šta god mislili ranije, u startnoj liniji uvijek idu na rekord. Voditelji dižu tenziju, ljudi skaču, vrište, šamaraju se, selfiraju se! U nekima od ovih aktivnosti sam i sam učestvovao. Trka je počela, ali za one iz VIP zone, možda i A zone, ja ću doći na red tek za 7 minuta. „Vltava“ od Bedžiha Smetane se orila iz zvučnika. Koliko god to bilo češko, ipak to nije nešto čime treba početi polumaratonsku trku. U pitanju je melodija koja kao i istoimena rijeka polako teče i više priliči završetku nekog filma, nego početku trke, ali dobro, odslušaću je do kraja, dok ne počnem trčati.
Ovo me podsjeti na jedan od rijetkih časova muzičkog u drugom srednje, sa kojeg nisam pobjegao. Slušali smo „Vltavu“, umjesto „Regine“ u kafiću ispod škole. Kako li se zvao onaj kafić sa strane „Partizanke“ u Novom Travniku? Ne mogu da se sjetim!
Nepregledna rijeka ljudi se polako razvlačila i krenuo sam i ja. Nije bilo zastoja kao što je to slučaj u Splitu, zbog onih zavoja po starom gradu, iako sam ih očekivao, uzevši u obzir nevjerovatnu masu koja je potekla sa Trga Jana Palaha. Ubrzo smo prošli pored Karlovog mosta, od kojeg sam samo vidio vrhove tornja, zbog navijača i turista koji su se tu sjatili. Sat je namješten da mi pokazuje otkucaje srca i tempo. Prolazi prvi kilometar, došli smo do one iščašene zgrade, za koju je arhitekta inspiraciju dobio u zgužvanoj plastičnoj čaši, izgleda. Znači da je trkač u pitanju.
Kaldrma, koja mi strašno smeta, sa početka trke je prešla u asfalt. Trčimo uz rijeku koja se ne vidi od navijača. Od navijača se ništa ni ne čuje, što je prilično inspirativno. Kad mogu oni, mogu i ja. Cesta po kojoj trčimo sadrži u sredini tramvajske šine, koje su odvojene od dijela kojim idu auta sa nekom betonskom anakondom. Ovaj tip betonske „galanterije“ je prilično nevidljiv kada trčiš u rijeci ljudi i nekoliko ljudi je zapelo pokušavajući da skrene lijevo ili desno. Pošto idu cijelom dužinom ceste, nemoguće ih je označiti cijelom dužinom. Opet, stajališta za tramvaje predstavljena u obliku betonskih ostrva pored šina, nisu toliko česta, a nisu označena. Ipak više od svega mi smeta činjenica da, evo trčeći ova prva 2 kilometra cijelo vrijeme prestižem ljude, a ne mogu ni da dostignem željenu brzinu niti broj otkucaja srca. Pretrčao sam 70 metara više trčeći lijevo-desno, zaobilazeći ljude. A staza je takva da nemaš gdje ukrasti ni metra, jer su svugdje ograde. Mislim, ako ćemo iskreno, oni sistemi za čekiranje su na petom, desetom, petnaestom i dvadesetom kilometru, a staza na nekoliko mjesta ide istom cestom u oba pravca, tako da npr. poslije otkucanog petog kilometra, možeš se odmah prebaciti u suprotan pravac i ne ići do kraja. Za nas Balkance bi trebalo staviti ova čekiranja na najudaljenijim tačkama staze, a ne ovako. Nisam mislio na takvu vrstu krađe, nego ono, da skratim za koji metar, da ne trčim 22 kilometra polumaraton! Ono što je prihvatljivo je 75 metara po jednoj četvrtini. Tako neću trčati duže od novosadskog polumaratona. Kada smo došli do strašnog Vyšehrada, okrenuli smo po kaldrmi oko bloka zgrada i krenuli nizvodno, ali uzbrdo, do mosta, gdje je ona usukana zgrada. Na oznaci za treći kilometar, na mom satu je bilo 3,09 kilometara. Tempo je bio zadovoljavajući 5:05, ali otkucaji srca još uvijek nisu u željenom rasponu, nego niži. Četvrti kilometar sam ubrzao, jer smo prešli most i nekako je bilo više prostora, osjećam se dobro, nikakav problem mi nije trčati ovakvim tempom. Ušli smo u kvart Simhov i idemo prema Staropramen pivari. Prilično nezanimljiv kraj, da nema navijača bilo bi stvarno dosadno. Ovdje je i prva okrepa (obavezno stajem na okrepi i hodam dok pijem). Čaše nisu plastične, nego one papirne, pa se mogu i oblikovati u elipsu ili osmicu. Na taj način bi se mogla voda piti i dok trčim (još jedna mentalna zabilješka)! Ove papirne čaše mi izgledaju mnogo zgodnije za trke jer se i lijepo zgnječe na putu, ne šutaš ih nogama, kao plastične, koje nikako da se zgnječe, a usput i letaju po stazi. Odmah poslije vode je i neki muzički program, neki stariji ljudi pjevaju, pokušao sam da malo poslušam šta pjeva. Ako nije Ed Širan, bogmeubio! Više bih volio da slušam one polke i mazurke, nešto što više liči na Češku, ali šta je tu je. Na kraju prvog frtalja, istrčao sam 5,38 kilometara, za 27 minuta.
Nezanimljivost staze je dostigla novi nivo, nestalo je i stambenih zgrada a i navijača, pa pošto nemam šta da gledam u ovoj industrijskoj zoni čitam natpise na majicama ljudi ispred mene. Lik ispred mene, sav je u šarenom, ali skladnom, Talijan (piše nešto na talijanskom na leđima, ima veze sa medicinom…), i njega je izgleda zeznula praška klima pa je krenuo i trčati u nekoj laganoj vjetrovci, koju je sada vezao oko struka i koja se tako okrenula da jedan rukav mu stoji kao rep. Na glavi ima maramu i sve je to u tonu sa majicom i biciklističkim. Već odzada mi je ličio na nekog šarenog guštera, a još kada sam vidio one super-high-tech sunčane naočare (one što osim sunca odbijaju i metke), na kojima se prelivaju sve boje kao na naftnoj mrlji u moru… Dok ga obilazim, kontam čovjek-salamander. Tempo raste i na trećini trke mi je i dalje prijatno i bez muke trčim. Cijelo vrijeme prestižem ljude, što sigurno podiže samopouzdanje. Prolazimo sada sa druge strane pivare, tamo gdje im je skladište. Skladište pivare je bolje obezbijeđeno nego ambasada Amerike u Teheranu. Znači, zid visine 5 metara pa dva reda one namotane bodljikave žice. I opet preko svega toga izviruju bačve Staropramena, kao da izazivaju. Garant negdje i snajperisti vrebaju. Gledam po sebi da nema onih crvenih laserskih tačkica. Koliko ovi Česi vole pivo, kada je ovo neophodno? Nisu nesoj u svemu, to se vidi i potome što ne brane stazu od krađe, ali pivo bogami brane! Neka sam i ovo vidio pa mogu d’umrem! Opet idemo pored same rijeke što je gotiva, vratili smo se u civilizaciju, a tu su i navijači. Mnogi od njih nose motivacione poruke, dosta je i fotografija zečeva, za koje ima sigurno neka dublja fora, ali je nisam uspio da dokučim. Možda ima veze sa brzinom, a možda i sa Uskrsom, ko će ga znati. Najbolja od svih motivacionih poruka je poruka na kojoj piše: „Motivačni cedule“. Nećemo preko istog mosta nazad, nego idemo malo više ovom stranom Praga, do sljedećeg mosta. Još jedno osvježenje na osmom kilometru. Prelazimo preko sljedećeg mosta i idemo prema startu. Ovaj most se oslanja na Streljačko Ostrvo, ostrvo na koje je vojnik Švejk otišao na mobilizaciju. Na startu trke, bi trebalo biti pola trke, tempo je solidan, navijači još bolji, ja sam nabrao novih 60 metara viška, ali dobro, imam i dalje pozitivan osjećaj da će trka biti rekordna. Prolazimo pored Narodnog Divadla (pozorišta, nikad ne bih rekao po riječi, ali po izgledu građevine se da primjetiti) i dolazimo opet na kaldrmu, ubrzo će i Karlov most i trg Jana Palaha. Navijači su sve glasniji i glasniji, trube i čegrtaljke su izgleda dobili od sponzora za dž. Pogledom, bezuspješno, u publici tražim svoju čirlidersicu. Iskusio sam mnogo puta neku nepoznatu snagu na trci, koju dobijem vidjevši nekoga, meni dragog, kako navija za mene! Sam trg sa kojeg smo krenuli je sada kao vulkan glasova, dlanova, trubi i čegrtaljki, ali to je i normalno jer crnci završavaju trku, dok ja završavam drugu četvrtinu. Nadodao sam još 80 metara, tako da je druga četvrtina bila dugačka 5,36 kilometara i prešao sam je za 26 minuta. Znači pola polumaratona (10,74 kilometara) za tačno 53 minute. Vrijeme je da ubrzam, i da ne trčim duže nego što treba, inače ću trčati 21,5 kilometara.
Sa trga Jana Palaha, sada prelazim preko mosta i počinjem drugu polovinu trke. Ako sam dobro razumio, češki voditelj je upravo rekao da su se dvoje ljudi upravo vjenčali, na stazi! Nadam se da neću morati zaobilaziti svatove. Isto se tako nadam da ću treću četvrtinu istrčati na granici 25 minuta. Kako smo prešli most i počeli trčati niz rijeku, sve je utihnulo. Publike nema, osim nekoliko aplaudirajućih volontera bez previše entuzijazma. Možeš čuti svoju muku kako ti dahće na leđima. Čuo sam i sopstvene đonove patika kako udaraju od asfalt. Čuje se i kucanje džinovskog metronoma iznad mene, taman da mi drži tempo. Metronom, doduše nisam vidio, jer nije neki pogled na lijevu stranu.Sa lijeve strane sve izgleda kao put ispod Petrovaradinske tvrđave, dok se, preko rijeke pruža pogled na startnu zonu, a malo kasnije i na jevrejsku četvrt i trg Republike, u daljini. To se sve, doduše, vidi u onoj mjeri u kojoj možeš zamisliti.
Ono što, ustvari, vidi prosječan trkač koji nikada nije bio u Pragu su široka ulica i zgrade iz 19. vijeka. Tempo je i više nego zadovoljavajući, u ovoj četvrtini trčim 4:45 po kilometru, bez većih poteškoća, osim što me žulja pojas na oba kuka, jer nisam nikada prije nosio ovaj kaiš preko helanki. Taman me je to podsjetilo da uzmem gel. Daću sve od sebe ovu četvrtinu, pa koliko bude bilo snage u zadnjoj. Evo, sunce već uveliko daje sve od sebe, a hlada ima samo kada trčimo ispod podvožnjaka, što je i u ovom gradu, koji je pun podvožnjaka (naročito ova treća četvrtina), ipak malo. Znojim se kao prosječno prase na ražnju!Vodu uzimam u dovoljnim količinama, ali mi znoj strašno smeta. Kojeg đavla nisam uzeo znojnicu ili maramu koju sam ponio u Prag. Sa sobom, u Prag, sam ponio i kačket koji bi sada bio i bolje rješenje od marame. Opet su se pojavile zgrade sa lijeve strane, dok je Vltava tekla u našem smjeru sa desne strane. Polako, 19. vijek prelazi u 21. vijek i odjednom smo se našli u kvartu mješavina Belville u Beogradu i poslovnih zgrada sa staklenim fasadama, na trećem i četvrtom kilometru Ljubljanskog maratona, u kojima se možeš ogledati dok trčiš. Brate dragi, kako ružno trčim, pa to je za posebnu priču. Uvjeren sam da je trčanje jedini sport u kojem mogu da se okušam. Dobro je znati da i za nas smotane, postoji sport! Napokon, izlazimo na most, prošao je 15. kilometar i upravo sam skontao da u ovoj četvrtini nemam nikakvog gubitka, i da ovu četvrtinu neću trčati duže od 5,275 kilometara. Poslije mosta skrećemo desno, pored Kauflanda i uskoro počinje zadnja četvrtina. Imam još snage, umor me neće pobijediti, možda jedino dosada, jer, dosadnijih 5 kilometara odavno nisam trčao. Da mi je neko pričao da je ovo praški polumaraton, ne bih mu vjerovao. 5,29 kilometara za 25:30. Imam snage za još brže…
Ili mi barem tako izgleda. A i onaj lik ispred mene liči na salamadera. Šarenog, salamandera. Ovo kao da je neki dežavi! Isto mu čak piše na leđima (medecine, nešto talijansko), jedino što nema rep, ali nema veze, izrašće gušteru novi rep. Odjednom, skontah, da ima istu vjetrovku oko struka kao i onaj što sam ga prestigao prije 10 kilometara. Samo su rukavi vjetrovke ponovo na kukovima. Pa da li je moguće da je to isti tip? Ide istom brzinom kao i onaj što sam ga prestigao. Ima i maramu na glavi, a i muva-like sunčane cvike. Kontam da je krao i da je produžio malostranskom stranom Vltave, ali uzevši u obzir razliku u brzinama, nema teorije da ga ranije ne bih prestigao. Ma ko normalan sebe vara i krade kilometre na polumaratonu, pa to mora da je drugi lik! U svakom slučaju, pomogao mi je da iznimno nezanimljivi dio Praga (da li je ovo uopšte Prag) protekne uzbudljivo. Očigledno je da sam još malo podigao svoj tempo. Na satu mi stoji 4:40 i 168 otkucaja srca u minuti… Može još brže! Odjednom mi se uvrtila pjesma u glavu:
Yo soy el quiebra ley
Mano Negra clandestina
Peruano clandestino
Africano clandestino
Marihuana ilegal
Izgleda da je i moja podsvjest u gadnom problemu da se zabavi. Skontao sam da još od onog Kaufmana pjevam pjesme sa Manu Chaovog albuma Clandestino, i to onako, kako to on radi na koncertu, spojeno i ubrzano… Volio bih da jednom i odem na njegov koncert (mentalna zabilješka). Negdje pročitah da se cesta kojom trčimo zove Rohansko nabrežje. Samo da se odnekud ne pojave vilenjaci, patuljci i družina od prstena. Sa lijeve strane se pojavljuje zanimljiva zgrada sa nekom vrstom nadvožnjaka, preko ceste kojom trčimo, pretrpana navijačima. Izgleda da se vraćamo u Prag. Prođe 18-ti kilometar, a da nisam to ni skontao. Nisam stigao upratiti koliko metara viška trčim. Kakav paradoks, da ti kilometri tako brzo prolaze, dok ti je dosadno.
Arriba la luna Ohea
Evo 18 i po kilometara na satu, a nema još ni sat i po od kako trčim. Prosječna brzina ovu zadnju četvrtinu je 4:40, a prosječna za cijelu stazu je 4:49, isto kao i u Novom Sadu, kada sam postavio PR. Samo da ne bude nepotrebnog produženja staze, biće rekord, siguran sam! Poslije osvježenja ulazimo u tunel! Ovo je bilo strašno. Sunčane naočale, su me u potpunosti zaslijepile ulaskom u tunel. Gazim po, već pogaženim čašama sa osvježenja, ali toga u mraku nisam svjestan, pa sam malo u frci. Po čemu ovo gazim? Oči se polako navikavaju na mrak, noge se navikavaju na nizbrdicu, ali nos se ne navikava na izduvne gasove, jer drugom stranom tunela, vizuelno odvojenom, idu auta u oba pravca. Ma može sve, samo da je nizbrdo, evo me gazim niz-a-stranu, kao FAP mašina (najvjerovatnije mi je pao na pamet zbog izduvnih gasova)! Izlazimo iz tunela, negdje se u međuvremenu desio i 19-ti kilometar, ne zaostajem u ovoj četvrtini više od 50 metara, a devetnesti kilometar je bio i najbrži, prešao sam ga za 4 minute. Što je nevjerovatno, jer mi je to rekord na 1 km!!! Ali navikao sam u zadnje vrijeme da sam sebe iznenađujem, kada je u pitanju trčanje, pa sam ovo iskoristio samo da se dodatno motivišem. Podižem tempo, otkucaji srca su oko 170. Prebacujem na satu da gledam ukupno vrijeme trčanja i kilometražu, bliži se kraj pa me samo ovo dvoje i zanima. Penjemo se na most i ponovo prelazimo na malostransku stranu. Taj dio sam u drugom smjeru prošao, kada sam trčao 12. – 13. kilometar. Ima još ljudi koji prolaze tuda, što znači da sada trče svoj 13ti kilometar. Da li će stići istrčati za tri sata? To je to, idem ovom stranom još, možda, 200-tinjak metara i na drugi most, i ide cilj. Po satu trčim 20700 metara i cilj je za nekih 600 metara, kadli pored mene ogroman info pano na kojem piše „još 800 metara“. WTF!?!? Kako se ovo desilo da izgubim 200 metara? Nije bilo gužve?!? Šta se desilo? Prosječna brzina je 4:48, brže nego u Novom Sadu, ali šta mi vrijedi, kad imam minimum 150 metara više, to je sada nemoguće pretrčati sa tih dodatnih 20ak sekundi. Evo i natpisa još 600 metara, penjemo se na most! Publika i navijači su ovdje fenomenalni. Odnekud se čuje klarinet ili je to sopran saksofon, kao da pjeva Cesaria Evora svoju pjesmu Sangue de Beirona! Sjetih se kako nisam otišao na njen koncert u Zagrebu, kao otići ću drugi put. Ali drugog puta nije bilo, jer se u međuvremenu, Cesaria preselila u vječnost. Od tada, se trudim da ništa ne ostavljam za drugi put. Najvjerovatnije, nikada više neću trčati Pragom, a ko zna, možda mi je ovo zadnja prilika da trčim polumaraton i popravim svoj PR. Daj sve od sebe i trči. Možda u nekom nevjerovatnom obrtu situacije i postavim svoj novi rekord. Najteže je motivisati se kada si izgubio, jer ne trčim da stignem do cilja, nego trčim da pobijedim, samog sebe. Masa ljudi na mostu je nevjerovatna, toliko su bučni da ne čujem svoje misli, a sada bih da ih čujem, da me bodre. Sve mi liči na neku knjigu ili film, koji sam nekada čitao/gledao u kojem na bojištu, u već izgubljenoj bici, ratnik, blatnjav i krvav, sa mačem u ruci i krikom na usnama, sam kreće na nadolazeće konjanike! Mislim da i ja trenutno ispuštam iste takve krike, iako niti čujem svoj glas, niti ga iko drugi čuje od buke! Ne gledam na sat i samo trčim, ulazim u zadnji zavoj, sat me piskom (koji ne znam ni kako sam čuo) obavještava da sam prešao 175 otkucaja srca! Prolazim kroz cilj i zaustavljam ga: 1:43:27. Dvadeset i četiri sekunde više od ličnog rekorda. Šteta! Ali opet, moralni sam pobjednik, i nikada brže nisam trčao ovu distancu. Trebalo mi je minut da dođem sebi. Prođoh kao Tesla i Pupin. To je, ipak, poraz koji vodi do pobjede, tješim se. Mislim da mi sat nije pravilno izmjerio 19-ti kilometar. Zbog tunela. Ipak je malo vjerovatno da sam stvarno trčao 4 minute taj kilometar. To je i stvorilo privid da ću trčati 21300 metara.
Od ove trke me peče čelo i posebno gornja usna, od sunca i znoja, još sam se trljao sa onim spužvama, čime sam samo pogoršao situaciju. Nažuljao sam se na oba kuka od onog kaiša. Ustvari, kombinacija helanke i kaiša su to učinile. Kasnije ću dok se budem presvlačio utvrditi da sam i nabio žulj ispod palca na lijevoj nozi. Pored svega toga imam i neobjašnjivu ogrebotinu sa unutrašnje strane lijevog skočnog zgloba. Stvarno se ne sjećam kako je do toga došlo. Sve u svemu nije strašno. Vrijedilo je! Iza cilja (isto mjesto gdje je bila i startna zona) je puno hrane, voća, vode i energetskih pića. Daj svega i daj puno. Sve sam ja to platio. Do stvari sam lako došao, a u zoni za presvlačenje bilo je mjesta. Idući izvan zone, mogao sam se poslužiti sa još SVEGA. Ona voditeljica programa iz mase, sa početka trke je još uvijek tu i presreće trkače i uzima njihove izjave. Iako je neopisiva gužva, kretanje je omogućeno, najvjerovatnije zbog toga što niko nije nasmrđen poslije trke i trudi se pomoći i ne smetati. Iako te puca adrenalin na početku, iako si umoran na kraju, opet je svako od nas dobro raspoložen, to sigurno najviše vrijedi u vezi sa ovim trčanjem. Ovdje sam prvi put vidio da ljudi prelaze stazu, na za to dozvoljen način. Volonteri usmjeravaju trkače u jedan rukavac, dok oni koji hoće da pređu ne uđu u ograđeno ostrvo na sred staze. Zatim ih preusmjeravaju u drugi rukavac, kako bi pješaci iz zatvorenog ostrva prešli na drugu stranu. I obratno, naravno!
Odoh naći svoju čirslidersicu i odošmo dalje u šetnju. Ideja je da posjetimo praški dvorac, da malo pogledam kuda sam sve trčao iz ptičje perspektive. Dvorac je nešto što se ne može porediti ni sa čim što sam do sada vidio. Kažu da je najveći u Evropi. Pa gdje ih ima većih? U Aziji, naravno (neće valjda biti u Amerikama, brt)!
I dio grada ispod dvorca je poseban i drugačiji. Moglo bi se porediti sa Petrovaradinom i Đavom, ali samo topološki i konceptualno. Na stranu to što je dvorac mnogo veći od petrovaradinske tvrđave, ovo je dvorac, tu stanuje gospoda, a ne vojnici, pa pored bedema su zgrade sa iznimno lijepim fasadama. Šetnja po ulicama ispod dvorca je posebno zadovoljstvo. Sve što se vidi je u službi turizma. Ili je za prenoćište ili je za prodaju suvenira ili restoran. Tako da je pravo čudo vidjeti, preko zidina jednog imanja, skromnu kućicu u polju sa uredno okopanim lejama i klupom, na kojoj bakica sjedi i uživa u pogledu na grad. Dalje niz ulicu, po suverinarnicama, kolačići sa marihuanom, su prilično popularni, kao i sama smiješna cigara, čiji dim ljudi slobodno inhaliraju po ulici, bez bojazni da će ih neki brkati policajac sa maljavim rukama privesti u aps! Povremeno sjednemo i odmorimo uživajući u pogledu na fasade starih zgrada.
Šetnja mi, kao neka vrsta rastrčavanja, poslije trke, iznimno prija, iako su pauze za sjedenje i odmaranje sve češće i duže. Sada na adi Kampa sjedimo već pola sata i gledamo Vltavu i golubove koji svako malo ulaze u kadar. Na Vltavi, turizam cvjeta: jedno 10ak pedalina šparta po površini. Iza nas izgleda neka djeca sviraju gitaru. Pa, zar toga još ima? Ipak sam se prevario, to je neka tonska proba u bašti nekog restorana. Dan se bliži kraju a mi, polako idemo prema našem kvartu u želji da negdje pojedemo veprove koleno što bi u prevodu bila svinjska koljenica, doduše pečena, a ne kuvana. Na kraju završismo na kobasicama, na brodu, u studentskom stilu. Sutra obavezno moram pojesti veprove koleno i to u klasičnom češkom restoranu. Našao sam jednog na Vaclavovom trgu, sa slikom dobrog vojnika Švejka. Iz restorana je derala polka.
Zadnji dan u Pragu, bio je Uskrs, pa sam bio na liturgiji u crkvi svetih Ćirila i Metodija. Liturgiju vode tri popa na tri različita jezika: češkom, grčkom i ruskom. Svečanost se osjećala cijelo jutro u zraku, cijele porodice su, lijepo obučene, sa korpom šarenih jaja išle prema crkvi. Crkva je u drugom svjetskom ratu bila epilogom njemačke odmazde u kojoj je cijelo jedno selo Lidice zbrisano sa lica zemlje. Razlog za odmazdu je bio atentat na Hitlerovog najomiljenijeg oberštrumbanfirera (iliTakoNešto). Na fasadi su još uvijek rupe od metaka nastale prilikom strijeljanja mitropolita Gorazda, koji je skrivao atentatore u crkvi.
Ostatak dana je prošao u obilasku svega još jednom. Jevrejska četvrt, sa pričom o Golemu i sinagogama. Stare namesti, odnosno stari trg, pun štandova sa raznim đakonijama i sa ogromnom statuom Jana Husa. To je lik koji je težio reformi crkve barem jedno 100 godina prije ostalih reformatora. Tako da je prošao kao i onaj pijetao, iz Andrićeve priče, koji je prerano kukurikao: u loncu! Sjedili smo tu i gledali svekoliki narod koji tuda šeta i povremeno nešto prezalogajivali. Kobasice, mladi krompirići, a bogami i onaj TRDNIK. To mu ga dođe kao neka slatka cijev od tijesta, u koju možeš turiti i sladoled. Onaj astronomski sat je bio na popravci, tako da smo samo njegovu sliku vidjeli. Pored sjedenja na starom trgu, najveća uživancija dana je bilo isto tako sjedenje u bašti kafane, ali na malom trgu (Male Namesti), nedaleko odatle. Ostale čađave kule smo sve posjetili kao i Vaclavske namesti, koje liče, ali samo liče na knez Mihajlovu ulicu u Beogradu. Tržnih centara ima mali milion, to se ne može sve posjetiti. Ovaj smo zadnji dan posvetili sjedenju, tako da smo sjedili i kod Vaclava i u restoranu jedući veprove koleno.
Tu sam skontao da pjena od crnog točenog piva pomaže da ispucala usna, koja je još uvijek pekla, lakše zacijeli. Posjetili smo i onaj pokretni spomenik Francu (Františeku) Kafki. Taman dođeš da se uslikaš sa njim, kad se on okrene. Ti odeš na drugu stranu, a on se, stohastički, odluči sada okrenuti se za 45 stepeni u suprotnu stranu. Spomenik stoji 100 metara od glavne metro stanice i, što je najveći paradoks, 10 metara, od opštinskih šaltera. Tako da praškim šalterušama nad glavama stalno lebdi tvorac Jozefa K. Doduše, na staklu od opštine, su i touch-screenovi, kojima možeš riješiti neke opštinske poslove. Moderne šalteruše, pored modernog Kafke. Sve u svemu, prođe i taj zadnji dan u zezi i uživanju. Sutra, put pod noge, do nekog sljedećeg susreta!
SOUNDTRACK:
- Vltava, Bedžih Smetana
- Galway girl, Ed Širan
- Klandestino, Manu Čao, cijeli album
- Sangue de Beirona, Sezarija Evora
- Razne polke tipa: „ja je zaprosio, a drugi joj se udvara…“
Vaši komentari
