Piše: Miloš Klindo
Da li možete zamisliti da na jednoj trci 15 trkača ide ispod jednog sata?
Nije oboren i rekord po broju učesnika, ali je on bio impozantan broj učesnika – 22 000! Nekoliko hiljada ljudi u organizaciji, prenos na Eurosportu 2 – spektakl može da počne.
Hladno jutro u Kopenhagenu, malo kiše – idealni uslovi za trčanje polumaratona. Još otkako je u glavnom gradu Danske oboren svjetski rekord te 2019. pojavila se želja za trčanjem ove trke – trke u kojoj 400 ljudi trči ispod 1:16. Da, to je i sam komentator Eurosporta u prenosu potvrdio, idealna staza za tzv. PB-ove. Ravna staza, skoro uvijek idealni uslovi za trčanje polumaratona. Šta još treba da se poklopi? Da odmorni startujete trku i prepustite se ovom divnom gradu.
Organizacija putovanja je tekla uobičajeno. Našao sam let koji mi odgovara (Mahovljani-Malme, od petka do ponedeljka), uplatio startninu preko kartice, prijatelj Nemanja kod kojeg sam bio u Kopenhagenu mi je rezervisao najjednostavniji prevoz do centra Kopenhagena udaljenog oko 65 kilometara (Neptunbus.dk koji sarađuje sa aerodromom u Malmeu), uzeo dva dana godišnjeg i krenuo na put. Ako nikada do sada niste letjeli avionom u neki od velikih evropskih gradova, vjerovatno će vam sve ovo izgledati komplikovano, ali u suštini vam kasnije sve oko putovanja izgleda dosta jednostavno. Sada nisam brinuo oko smještaja, ali preko Bukinga se vrlo lako pronađe dobar i odgovarajući smještaj. Za Mahovljanski aerodrom je potrebno imati odštampanu kartu, čisto da imate na umu. Jedini je takav s kojeg sam poletao, sa ostalih je dovoljno imati kartu sa bar kodom na telefonu… Prvo što je upadljivo kada uđete u Dansku je na hiljade bicikala na cesti i parkinzima za bicikle, velika većina ulica sa obe strane imaju staze i to je Dancima glavno prevozno sredstvo. Ulazimo u Kopenhagen sa busom, pada kiša, ali oni voze, ne staju. Veliko bravo!
Subota, dan prije trke, odlazimo do nacionalnog stadiona pored kojeg se nalaze start i cilj trke. Neobično je proći baš tim mjestom gdje je nedavno oboren svjetski rekord. Idemo oko stadiona i dolazimo do Ekspo-a. Na email kada uplatite dobijete bar kod koji pokažete na ulasku u Ekspo, tu dobijete startni broj i vrećicu sa brojem koju u produžetku Ekspo-a pokažete volonterima i oni vam daju majicu. Vrlo jednostavno. Veliki izbor sportske opreme, napitaka, gelova, rekvizita, kolo sreće (gdje sam osvojio lokalno Kalsberg pivo)… Onda je uslijedilo razgledavanje grada, obilazak Hans Kristijan Andersenove Male sirene, Rozenbergovog dvorca, prolazak najpoznatijim ulicama grada. Ne previše obilaska, poslije trke ću imati vremena na pretek za to. Sutradan smo napravili turu brodom, prošli ispod 15-ak mostića i uvjerili se kako je sve u skladu, stare građevine zajedno sa modernim čine da sve izgleda zaista skladno i funkcionalno.
Ne baš sjajno odrađene pripreme, ali i prije same trke sam imao osjećaj kako ovde svi trče brže. Nikad mi se ništa slično nije desilo, uglavnom na trkama trčim sam jer ostali trkači budu ili daleko ispred ili daleko iza. Sada trčim u grupi od 15-20 trkača i nikako se ne rasipamo. Iza nas su druge grupe trkača. Danci su inače u velikom broju izašli na ulice, napravili nevjerovatnu atmosferu i davali nam dodatan vjetar u leđa. Drugi kilometar prelazim za 3:34. Uglavnom pratim grupe trkača i uspjevam da trčim iza dvije Dankinje koje ovde trče državno prvenstvo. Osjećam da mi njihov tempo prija i zato zajedno gazimo preko 14 kilometara.
Na 15-om kilometru malo posustajem i to sve traje do kraja 18-og koji sam išao najsporije – 3 minuta i 58 sekundi. Vidim i sam da mi je falilo dužina u trenažnom procesu, a sve zbog trka iz vikenda u vikend. Kada je počela kriza, cilj mi je bio da se održavam u nekom tempu koji će mi do kraja trke donijeti rezultat ispod 1:20. Duža je staza sigurno, tj. sat će pokazati bar 200 metara više jer se ne ide uvijek idealnom putanjom. I zato tempo 3:47 po kilometru ne znači ništa ako hoćete trčati ispod 1:20, već najsporije 3:45 po kilometru. Prolaz na 10 kilometara je bio na 37:01, a na 20 – 1:14:53. Shvatam da je na početku krize bila uzbrdica i nešto toplije vrijeme tako da zadnja dva kilometra trčim veoma solidno, osjećam da imam snage i bez prevelikog umora ulazim u cilj.
Osmjeh na lice, postignuto vrijeme od 1:19:28 mi daje pravo za slavlje. Prije 6 godina sam u Apatinu probio barijeru od 1:30 i barijera 1:20 se činila daleka i nedostižna. Ali ko vjeruje u proces i radi na tome, kad tad će se završiti uspješno. I naravno, preporučujem da svi koji vole duge pruge istrče bar jednom u životu CPH Half – Kopenhagen polumaraton. Tek osam izdanja, ali sve savršeno funkcioniše. Nećete se pokajati.
Vaši komentari
