ANA ŠTEFULJ / DNEVNIK JEDNOG TRKAČA: Keniju treba znati dozirati

Odluka da ću ipak posjeti Keniju po treći put, i to u godinu dana, donesena je u zadnji tren.

928

Iako je postojao plan da idem u Keniju nakon Ljubljanskog maratona, zbog ozljede i cijele situacije s nogom, odluka se prolongirala i do zadnjeg trena se odgađala, a onda je ipak odlučeno: ide se u Keniju.

I to samo 10 dana prije planiranog polaska. Kako se trenutno još uvijek nalazim u Keniji, u ovom blogu prenijet ću neka nova iskustva, a kroz dogledno vrijeme nadam se da ću moći u potpunosti rezimirati i ocijeniti ovaj posjet kroz sve pozitivne i negativne strane, odnosno pluseve i minuse.

Kada se radi sve zadnji tren, moraš biti spreman na kompromise

Avionska karta, smještaj, viza. Sve se rezerviralo 6 dana prije planiranog dana polaska, što znači ponajviše kompromis oko cjelokupnog troška putovanja. I ovaj puta birala sam Qatar Airways kao prijevoznu kompaniju, no ukinuti su mnogi letovi iz Zagreba prema Dohi pa je moguće imati direktni let prema Dohi samo određene dane, a ukoliko se ne rezervira karta na vrijeme, cijena može porasti (kao u mom slučaju). Alternativa u druge dane jest relacija Zagreb – Beč – Doha ili Zagreb – Munich – Doha, što znači jedno dodatno presjedanje. Letovi iz Dohe prema Nairobiju nisu izmijenjeni i svaki dan se može pronaći nekoliko linija. Kod povratne linije sve je ostalo isto, cjenovno i vremenski.

Što se tiče smještaja, prošli puta smo odsjeli u Run’ix kampu i moram priznati da sam bila jako zadovoljna omjerom cijene i usluge. No, ovaj puta Run’ix je bio pun i trebalo je pronaći neki drugi smještaj. Druga alternativa koja mi je poznata i recimo sigurna jest HATC, no problem s navedenim kampom je da iz sezone u sezonu dižu cijenu smještaja, a za to nema nikakvo uporište, jer usluga ostaje ista. Već sam ranije radila usporedbe oba kampa, i iako HATC nudi širi spektar usluga, za mene ipak Run’ix dalje bolji omjer cijene i usluge, i nudi prednosti koje su nama trkačima jako bitne (npr. pranje robe, fleksibilnost oko doručka, pripreme toplih napitaka itd). U Itenu postoje i mnogi drugi brojni kampovi, s višim i nižim cijenama, boljim i lošijim uslugama i svakako sam spremna ekperimentirati u budućnosti, ukoliko je potrebno.

Nakon manjih pregovora oko cijene i mogućeg popusta, HATC je ponudio cijenu koja je prihvatljiva (ali i dalje viša od Run’ix) te su vrlo brzo dostavili sve potrebno da se mogu aplicirati za vizu, točno 5 dana prije puta. To je ujedno bio i najrizičniji dio organizacije puta jer iako odobravaju vizu vrlo brzo, kod Kenijaca se ništa ne zna. Planirani polazak bio je zakazan za ponedjeljak, dan nakon Ljubljanskog maratona, a u četvrtak navečer viza još uvijek nije bila odobrena. No, odlučila sam im poslati email s molbom da odobre što prije i odgovor me čekao odmah u petak ujutro da je viza odobrena. To je ujedno bio i završni korak, jedino je preostalo pakiranje. Novi izazov oko pakiranja bio je odlazak u subotu u Ljubljanu, povratak iz Ljubljane u ponedjeljak ujutro i vrlo kratki period za preuzeti prtljagu i krenut prema aerodromu. Sva sreća, dobro sam organizirala sve dane pa je ponedjeljak prošao prema planu te je moja mala avantura uspješno krenula.

Put prema Keniji započela sam zajedno s Bojanom Bjeljac i njenim trenerom Mladenom Kršekom. U Iten smo stigli u utorak popodne, taman na vrijeme za odraditi kratko rastrčavanje prije večere. To je ujedno i početak kenijskih priprema, o kojima ću ponajviše pisati u idućem blogu, budući da su još uvijek u tijeku.

Kako žive Kenijci?

Iako sam u dosadašnjim posjetima Keniji imala nekih saznanja u to kako Kenijci žive, specifičnost ovog posjeta je da nikada nisam bila bliže njihovom načinu života i mogućnosti da to i dokumentiram. A sve je počelo s nedostatkom masažera u Itenu.

Do sada je broj ljudi koji pružaju usluge nama posjetiteljima (pejsanja, masaža, prijevoza itd) bio dostatan da se nudilo po nekoliko alternativa, no ovaj puta dočekao nas je prazan Iten. Iako postoji određeni broj trkača, u najvećoj mjeri rekreativnog tipa, vidljivo je da je ovaj period izvan sezone i da su mnogi Kenijci otišli drugdje u potrazi za poslom. Sve masažere (osobe koje nude uslugu masaže) koje smo znali i koje smo kontaktirali ili su nedostupni ili se ne nalaze u Itenu. A ja sam hitno trebala masažu, kako bih opustila nogu nakon Ljubljanskog maratona. Sva sreća, moj dosadašnji pejser je još uvijek ovdje, na istom mjestu te nam je pomogao u pronalasku svega što nam je bilo potrebno. Pa i masaže.

Tako sam kroz avanturu zvana masaža ponajviše saznala i iskusila kako žive Kenijci, budući da uglavnom masiraju u svojoj kući, na svom krevetu. To je nešto što se treba prihvatiti jer za bolje nemaju. Tako sam prošla nekoliko domova i vidjela standard kojim velika većina ljudi ovdje živi. Obitelji ili pojedinci su smješteni u malim sobama u kojima najčešće nema ništa osim kreveta. I taj krevet najčešće dijele s nekim, budući da si ne mogu priuštiti da žive sami. Naš trenutni masažer do prije nekoliko dana živio je u sobi s jednim krevetom kojeg je dijelio s drugim trkačem.

Luksuzniji je smještaj onaj u kojem postoji wc i imitacija kuhinje (umivaonik i možda jedan element za odlaganje), a hrana se priprema na malom plameniku. I to je luksuzniji smještaj. Većina smještaja nudi samo sobu s krevetom, dok nekoliko smještajnih jedinica dijeli vanjski tuš i toalet. Ako je smještajna jedinica zidana, s vratima i prozorom, i to je luksuz, jer nerijetko će ovdje ljudi živjeti u drvenim imitacijama kućica, gdje je smještajna jedinica isklesana od nekoliko dasaka. Struja je luksuz i ne posjeduje ju svatko, iako za istu najčešće trebaju izdvojiti manje od 1 dolara mjesečno. Tako je moguće da ukoliko osoba nema struju, masaža se može obavljati samo tijekom dnevnog svjetla.

Moraš biti spreman patiti

No, vratimo se mi temi Kenije i treninga. Kada dolaziš u Keniju, moraš biti spreman patiti. I uvijek spremno odgovaram na pitanje kako mi je: “Teško je”. Krivulja težine kroz vrijeme svima je ista prvih 10tak dana, a nakon toga ponajviše ovisi o tebi i tome kako se doziraju treninzi. I tu je velika greška koju će mnogi napraviti, iako su svi svjesni pravila visinskih priprema “bolje je raditi nešto manjim intenzitetom i kvantitetom, nego raditi previše i prejako” jer sve će doći na naplatu kasnije. I iako svi znamo to pravilo, svejedno upadnemo u istu zamku.

Prva 2 dana efekt visine još uvijek se ne osjeti. I iako konfiguracija terena (u Itenu i okolici ne postoji koncept ravnine, sve što se trči je uzbrdo, nizbrdo) daje određenu težinu prvotnim trčanjima, još uvijek tijelo ne osjeća da se nalazimo na visini. No, bez obzira na to, vrlo je važno raditi lagane treninge prvih nekoliko dana. Jer krivi start će se negativno odraziti na kasnije pripreme. Ja sam odmah dobila prigovor da sam krenula prejako i definitivno odlučila usporiti.

A nakon što vaše tijelo postane svjesno gdje se nalazi, slijedi šok. Sve postaje teško. Svaka uzbrdica je teška, puls se diže, a vi biste trebali kontrolirati trening. I sve počinjete vidjeti kao patnju. Teško je trčati lagana trčanja, teško je trčati specifične treninge. Sve je teško, raspoloženje sukladno tome varira. Tek ste na početku, a trebali biste izgurati pripreme do kraja.  I nakon 7 dana dolazite do točke kada ste najviše umorni. Umor je nešto što je normalno i na njega treba biti spreman. A nakon toga vaše se tijelo jednostavno prilagodi.

Osobno sam se počela najbolje osjećati 10. dan od dolaska na visinu, što sam najviše vidjela kroz lagana trčanja gdje uzbrdice više nisu predstavljale takav problem i prestale su me “gušiti”.  No, od te točke postoje samo jedan od dva moguća smjera kojim možete krenuti: ili ćete dozirati intenzitet treninga tako da se vaše tijelo stigne oporaviti ili ćete pretjerati i postati sve umorniji. Zbog toga je najvažnije slušati vlastito tijelo i više slijediti što ono govori od inicijalnog plana i željenog intenziteta. Ukoliko vam dani postaju sve teži i teži, i treninzi sve izazovniji, mislim da ste na krivom putu. S druge strane, ukoliko kroz vrijeme postajete sve snažniji jer se vaše tijelo adaptiralo i možete trenirati jačim intenzitetom, onda ste na dobrom putu.

Kada se trenira na visini ona uzrečica “manje je više” zaista vrijedi. No, koliko su naše visinske pripreme bile dobre i konačnu ocjenu i analizu što smo dobro, a što krivo radili, možemo dati tek nakon što se vratimo s visine i testiramo svoj performans (bilo u obliku neke utrke ili drugog oblika testa).

Zaključak

Ukoliko se ništa značajnije ne dogodi u narednih 10tak dana, bit će to moj prvi posjet Keniji gdje sam realizirala trkački plan te ću ga moći i adekvatno ocijeniti i analizirati i podijeliti u blogu. Nažalost, prošli put me zaustavila ozljeda i iako sam ovaj puta došla u Keniju s prisutnosti boli, kenijske masaže pomažu u oporavku te tijelo to zna prepoznati. Zaista se nadam da će tako ostati.

Što se tiče načina života, prehrane, načina treniranja, ništa značajnije ovdje se nije promijenilo te su teme koje sam već pokrila u prethodnim blogovima. Ono što je najveći naglasak mojeg trenutnog posjeta jest oporavak, adekvatno doziranje treninga i istraživanje kenijskog načina života i treniranja. Svi znamo da se ovdje nalaze jedni od najboljih trkača u svijetu te su sukladno tome neiscrpna tema i područje istraživanja: što i kako treniraju. Jer osim da poboljšam vlastite performanse, ovdje sam da nešto i naučim, budući da sam mišljenja da trebamo biti otvoreni prema novim znanjima i iskustvima.

Vaši komentari

Banner